Bol bolujem, draga,
i tebi se javljam.
Slušajući pjesme
boli zaboravljam.
Dugi su mi dani,
a još duže noći;
Da li ću još jednom
vidjet tvoje oči.
26. avgust 1992.
Svud kreveti bijeli,
ne zna im se broja,
tu vene, prolazi
pusta mladost moja.
Pošalji mi, draga,
makar kitu cvijeća,
da me ona, ovdje,
na tebe podsjeća.
Ja se, eto, draga,
ne nagledah svijeta,
moja mladost nema
proljeća ni ljeta.
/Husein Kurtagić/
Pet puta sam se budio. A, čini mi se, svaki put
sam sanjao da gađam iz stodvadeske!
Sinoć su me u kolibi tješli, ali nisu utješili.
Nekoliko puta su ponovili kako mi vjeruju da sam ja svoj zadatak obavio
korektno, a da je greška „negdje u granatama“, i da je najvažnije to da niko
nije stradao. Ali su me i savjetovali, da se kanim minobacača i latim svoje
istočnonjemice!?
Branio sam se kako me sve ovo nije i neće
pokolebati. Osjećam da je istina negdje između, ima još devedeset šest mina
koje čekaju da budu ispaljene, a ne da bace zaborav na amanet dat Trošnju!
Jutros imam snage da im to još snažnije potvrdim.
Uz amanet ide sabur. Sabur nas katkad navede da se
za nekoga, ili za nešto vežemo. A svaka veza počiva na međusobnom povjerenju. Minobacači su potrebni ovoj našoj borbi, a mi minobacačima.
Da ne bude da je Ciroli jučer uzalud trčao par kilometara uzbrdo, premoren i
preznojen pao pred nas, sretan samo što je stigao prije nego se moglo desiti
nešto puno gore. Nije mu bilo žao nogu i znoja, ni krivo kad je saznao da smo
svakako završili s gađanjem. Niti je isključivu krivicu predbacivao na nas.
U povratku smo pričali o tome. Nismo ni mi htjeli
biti isključivi, kriviti samo minobacač, mine, Krnja ili tablice, ili sve nas.
Jedno smo mogli prihvatiti kao pozitivno.
Zahvaljujući, prije svega, Ciroliju i njegovom trudu, ali i našoj smjelosti da
nastavljamo s gađanjem, možemo reći da smo minobacač i „upucali“. A za ostalo
se pobrinula sudbina, koja je ovaj put rukom sreće pazila na nas.
Sudbina je često sklona iskušavanju. Navela nas
je i pustila da se pogađamo kao na pijaci. A mi smo izdržali to iskušenje,
zaustavili smo se na crti ispod koje nismo smjeli ići.
Je li sudbina drugu zamku spremila u Krnju? U
činjenici da se njemu od magle činio dim naših mina? Svejedno, ništa on ne može
biti krivlji što je vidio kako je vidio, od toga što smo mu vjerovali. Srećom,
opet do iste granice.
Kako bilo, sudbina je ostavila jasnu poruku.
Trebamo joj vjerovati. I intuiciji, koja poznaje njene zamke i njene granice.
Naše je da znamo svoje vrijednosti, da ne sumnjamo u njih. Tako, ovo što je
bilo ne treba biti prijepreka o koju ćemo se saplesti. Bez obzira na priče koje
mogu uslijediti.
Na njih se ne trebamo obazirati. Neće dugo
trajati. Vijest će, čak i ako bismo mi željeli da je mijenjamo, obići logor onakva
kakva jeste. Ne mora krenuti od Cirolija, može od bilo koga kome je večeras
bilo neprijatno. Doprijeće do nekoliko ušiju koji se nalaze na onim
glavama koje imaju zlobne jezike, nespremne da čekaju da nekako otkrijemo
stvarne uzroke.
Najlakše ćemo palucanje tih jezika otrpiti upravo
kao kolektiv. Sačekati prvu pravu priliku, koja mora doći, da tima tako
začepimo gubice da dobro osjete kada se ugrizu za jezik, shvatajući gdje su
griješili kad su žurili s razvlačenjem ih u preširok osmijeh.
Siguran sam da će prilika doći. Od nje nas dijeli
samo vrijeme i malo strpljenja. U tom vremenu ćemo trebati biti i strpljivi i
ćutljivi. To vrijeme neće biti ništa drugačije od ostalog koje sada traje. Sve
se brzo desi, još brže počne zaboravljati.
Ostanak nas desetorice na Grepku se brže
zaboravio nego što smo mi stigli da se vratimo. Prava istina o okolnostima, do
mnogih nikada neće ni doći. Kada smo se vratili, naši pogledi nikog više nisu
zanimali. Važnije su bile jakne koje smo donijeli, od svega što je punilo deset
dana koji su im prethodili. Ali, eto, i to dan-dva. Kao i ranjavanje Zulčića,
ili Džamalije, uspjesi diverzanata, stradanje Borčana,
nesporazum u vezi dvodnevnog lutanja Buljana i mene po Zelengori, kao i ovo
zadnje što sam čuo, podvig koji je Hamdo Kovač napravio.
I o tome se pričalo samo par dana. Da ga slučajno
ne sretoh, poslije o tome sam ne raspitah, vjerovatno ja još ne bih ni znao.
Koliko toga mi Semir i Remzija nisu stigli ni
ispričati!? Sigurno i važnijih stvari od ove naše trenutne zabrinutosti. A tako
će biti kad i sve ispravimo!
Baš zato, mozak time ne trebamo zamarati. Sve je
ovo sudbina, ista za podvige kakav je napravio Hamdo, kao i za današnji
nesporazum, glupost ili našu lošu sreću.
