Ja kakva je Đulbegova
kaduna,
odavle je do Stambola
ne ima!
Na nogam' joj
sedefleli nalune,
po nalunam' ćiftijane
panule.
A po njima čerečeli
košulja,
sva je svilom naokolo
istkana,
a po srijedi suhim
zlatom protkana.
Košulju je trabolozom
utegla
i biserli
pjevac-paftan spasala.
Ja kakva je Đulbegova
kaduna,
odavle je do Stambola
ne ima.
Nervoza me nije puštala. Čak, nisam znao šta bi me moglo oraspoložiti. U jedno bih volio biti siguran - da
me bar mjesec dana niko neće potjerati preko Bistrice.
O čemu je najbolje da više ne razmišljam. Želio sam
bez riječi predati brašno u magacin, potom konja odvesti do iza katuna i sama
pustiti prema ispaši, vratiti se u Šaćirovu kolibu i leći s namjerom da se dva
dana ne budim.
Nikad stvari ne idu kako ih čovjek planira!
Žureći da se što prije riješim konja, brzo sam prošao kraj jedne grupe naših
boraca. Kad mi je do mozga došlo ono što su oči vidjele, bilo je kasno da odmah
provjerim.
Po odgovor ću morati u Tođevački katun. Ionako
Semira već dugo nisam vidio. A s obzirom da mu se babo s nama vratio, to sam
bio siguran da ću ga zateći u kolibi.
Ne vjerujem da mu se Suljo „falio“ onim što je
priredio u Kolakovićima, ali ja nisam zbog toga ni došao.
Opet sam uspio odbiti
poziv unutra, i izvući ga da prošetamo.
Ovaj put nismo išli skroz na kosu. Sjeli smo na prvoj zaravni. Meni je bilo bitno da ima
dovoljno sunca, da mogu sazuti i sušiti čizme.
Izvinio sam mu se zbog toga, i odmah prešao na
ono što me i natjeralo da promijenim plan.
-
Imam nešto
pitati. Nije strašno, samo nisam siguran, pa mi zato prvo reci je li bilo šta
novoga ovdje?
-
Ne kontam... Danas i juče, nije!
-
Ranije. Mene,
kako treba, nije bilo mjesec dana. Nešto su mi pričali, ali...
-
Za Zulčića?
-
Čuo sam.
-
Ne znam šta
drugo... Jah, da nije za diverzante. Išli su u Mješaja.
-
Čuo sam i to. S
tim da nisu išli, već samo prošli kroz, ispod Mješaja.
-
Joj... Ne znam,
možda znam, kad bi znao na šta misliš.
-
Dobro, i ja
meljem bezveze. Nego, maloprije mi se učini da sam nekog vidio. Možda je i neko
sličan. Sve mi se čini kako si ti pričo da se ne zna gdje je...
-
Hamdo?! U pravu
si. Samo, beli još nisi čuo.
-
Kažem ti, mjesec
me nije bilo.
-
Onda, on je i
došo negdje kad si ti otišo. Vidiš, ja se već i obiko na njeg. Ne znam kad bi
mi na um palo, da nisi reko.
-
Kako misliš „došo“?
-
Joj, stari, to
ti je tek priča. Ima da ispuniš tri stranice dnevnika. Ja sam ti, baš, s njim
cijelu noć pričo. Sve mi je detaljno prepričo. Evo, i sad se ježim, kad samo
pomislim... Kako to da ti niko nije spomeno? A, gdje si ga ti vidio?
-
Dolje u potoku.
S nekakvima je prošo. Nego, vjeruj da sam nekakav vas sjeban. Ne znam kad sam
vaki bio. Nije me ovako sjebalo ni kad sam s Buljanom luto, ni iz Trošnja kad
smo se vratili. Ama, teško mi je bilo poslije svega što smo doživjeli kad smo
po puške išli, pa opet sam bio nekakav veseo. I kad smo se vraćali... Dobro, fino
nam je na Grepku bilo, ali kad me je Murat odmah odredio da se vratim... Ali,
ovo ti ne mogu opisati. Nešto ko duševna groznica, ako to postoji. Vjeruj, prošo
sam pored njih kao da ih nema. Mogo mi je i babo... eh... biti s njima, ne bih
ga odmah registrovo. Nisam se, kud ćeš dalje, ni pito. Tek kad sam... pustio
konja, dođe mi ta slika pred oči. Velim, ako je bio Hamdo, ako nisam poludio,
kako da nije on pozno mene.
-
Mora da te nije
vidio. U stvari, ko te gonio da se baš sad ošišaš!
-
Zaim Barlov.
Nije gonio, nego je negdje našo nekakve makaze, pa mu se svidjela moja kosa, da
ih proba. Rekoh, da mu ispunim ćeif.
-
Ko da je mene pito.
Znaš da ti je bolje tako!?
-
Zajebi ti to.
Već sam se pokajo. Samo, ako ovo udulji, opet ja puštam kosu. Znaš da ne volim
kad mi snijeg pada za vrat!
-
Ih, opet ti
tvoji fazoni.
-
Pusti sad to,
nego pričaj!
-
Dobro si, vala.
Kad čuješ ovu priču, tek ćeš shvatiti kako tebi nije ništa!
-
Onda, počni me
liječiti. Pričom.
-
Reko sam ti da
je bio „u vojsci“. I, reko sam ti gdje je služio?
-
Ne sjećam se,
možda.
-
U Crnoj Gori.
Negdje u Podgorici. Potrefilo ga... Kako priča, prvih dana rata je sve bilo OK.
Niko od njih nije nigdje išo. Kao da rata i nema. Zapravo, kao da ih se ne
tiče. Redovne aktivnosti. Jedino što niko nije mogao na odsustvo. I što su
slušali samo njihove vijesti. I, sve tako dok nisu počeli dolaziti rezervisti.
Tad se počelo saznavati svašta. Od njih su mogli čuti i kuda sve idu. Ovamo po
Hercegovini, uglavnom. Dolazili su često pijani, pjevali četničke pjesme, a sve
u uniformama JNA. Malo po malo, nađoše se i neki koji nisu znali kako među
njima ima i Muslimana. Počeše se faliti klanjima, ubijanjima. I Hrvata i Muslimana.
I žena i djece. Kaže Hamdo, bilo je noći da nije mogao zaspati. Po danu se
morao od njih i kriti, da ga ne upitaju za ime. Još ga i strah da ga ne kaže ko
od kolega. Kaže, bilo mu je dolazilo da poludi. Po svu noć je kontao kud bi
okreno da bježi, a po danu ga bilo strah pokušati. Jebiga, nema nikog blizu,
komandiri mu sve „vlasi“, ne smije se nikom ni povjeriti. A dani prolaze, sve
ga više strah...
-
Izvini, je li
bilo još Muslimana s njim?
-
Jeste, al nije mnogo.
Neki su pobjegli, zapravo se nisu vratili. Ko zna šta je s njima bilo!? Ovima
što su još tu bili, skoro se nisu dali ni sastajati. Možeš zamisliti, kako je
to. Čim bi se dva našla, odmah je priča da hoće pobjeći.
-
Jesu li izlazili
u grad?
-
Mogli su. Samo,
on nije smio. Bilo ga je strah, više vojnika što su bili tu nego komandira.
Nekako se najsigurniji osjećao u kasarni. Kad imaju obuku, tu su ti oficiri,
poslije se zavuci u sobu i šuti. Kud ćeš dalje, u njegovom vodu je bio još samo
jedan Musliman. Odnekle iz Krajine. Treći što je bio, imo neke rodbine u
Sandžaku, taj je odmah na početku zbriso. Eto, veli u tih zadnjih mjeseci, ne
zna je li s ovim Krajišnikom i tri progovorio.
-
Mogu misliti.
-
Uspio mu je,
jednom, nabaciti kako je njegova kuća odmah iza granice. Međutim, kaže, ovaj ga
je tako pogledo da ga je i od njeg postalo strah. Nije mu, sad smio ni
spomenuti da razmišlja o bježanju. Nekakav je bio previše strašiv, prije bi ga
prijavio nego i popričo oko toga da mu se pridruži.
-
Ne znam šta bih reko.
Fala Bogu da nisam bio u njihovoj koži!
-
I ja sam to reko.
Ali, vjeruj mi, da sam ja u takvoj situaciji bio, ja bih jedva dočeko da mi
neko takvo nešto spomene. Ili makar, ako već ne bih smio poći, sigurno da ne
bih ni kolegu izdo!
-
To bih i ja. Prije
nego bih se usudio s nekim poći. Samo pomisli na granicu, pse graničare, pa
beli nije sad i duplo čuvanija nego prije!?
-
To je i Hamdo
mislio. Ali, nije mogao više ni u pameti da ostane. Kaže, da je negdje u Srbiji
bio, ne bi ni razmišljao o tome. Ovako, kako god da skonta, bliže kući nije
mogao ni biti. Zatim, kasarna nije bila skroz u gradu. Malo izvan, još prema
nekom brdu. A, ono bezbeli, znamo kakva je Crna Gora. Sva od brda i planina. Sve
uvezano u vijenac...
-
Gorski!?
-
... Jedini mu
problem – nije se obazro na moju uskočicu – ostaje granica. Pošto, je li,
nekako izađe iz kasarne. Za to je imao nekoliko načina o kojima je razmišljao,
jedino o prelasku granice nikakva ideja pametna da mu na um padne. Kad, jedne
noći, odoše svi rezervisti negdje. U kasarni, ni ciglog! A i samo dežurni
oficiri ostali. Njemu sine kako zgodniju priliku da pokuša, neće imati.
Najmanji je problem izaći iz kasarne. Zna sva stražarska mjesta, zna gdje su
rupe, kako se stražari kreću. A, ko će ko Bog, potrefilo se da on tu noć bude
požarni u hodniku. Dobije išaret, otvori neku ladicu, nađe praznu dozvolu za
put. Sjeti se da u svojoj vojnoj knjižici prepravi ime, žiletom. Umjesto Hamdo,
napiše Marko. Popuni dozvolu, i krene...
-
Znači, već je imo
ideju?
-
Nije. Nije baš
još, kaže da je kontao kako će usput nešto smisliti. Doduše, njemu se stalno
vrtilo to što ima „mješovito“ prezime. Kovača ima i ovih i onih. Ali, nije baš
lahko ime Hamdo pretvoriti u neko srpsko. Kad je žiletom strugo i piso, kontao
je da, ako ne bude valjalo, knjižicu samo baci. Ipak, kaže da nije loše ispalo.
I, sad je on kreno - pa šta bude. Veli, ako ga i uhvate i ubiju, bolje mu je i
to nego da pogine u kasarni a da ništa nije pokušao. Osim toga, kaže, još gore
bi mu bilo, a vjeruje da bi ga natjerali čim bi mu se obuka završila, da pogine
negdje u napadu na Muslimane.
-
Sve je to tako,
kad ti sad pričaš. Ali, dalek je to put. Još, bez oružja.
-
Kurac, bez
oružja. Nosi Hamdo pušku!
-
Ponio pušku!?
-
Ti ne bi? Ti bi
na takav put kreno praznih ruku!?
-
Ama, ne znam šta
da ti kažem. Već sam ti reko kako sam danas nikakav, kako mi mozak nikako ne
može da radi. Bolje rečeno, pravo da ti kažem, ja nisam siguran da bih ja ikako
imao petlju i da krenem. A, već ako bih se usudio, vjerovatno da ni ja ne bih
bez puške. Opet... baš mi je mozak blokiro... Ne znam što je onda prepravljo
ime. Ako ga ufate s puškom, svejedno mu je kako se zove. Smatraće ga
dezerterom, jebo dozvolu. Beli im neće biti sumnjiva, odatle-dotle da neko
pješke ide da bi majku vidio, valjda. Onda, moraju i oni na granici znati da su
odsustva zabranjena. Pogotovo, ako još slučajno i primijete da je prepravljano,
ode mu glava!
-
Ama, već sam ti
reko da on još nema nikakvu ideju. Nego, sad ćeš čuti! Znao je on donekle put,
išli su tu negdje na teren. E, dotle mu je bilo bitno da stigne prije zore.
Odatle je dalje sve bila šuma, to može i po danu. I, pičio je on tako, nije se
zaustavljao do nekog jezerceta. To je sutradan, oko podne. Ne smije zavida
proći jezero, a s druge se strane opet nastavlja šuma i veže za planinu. Čim se
smračilo, nastavio je. Vidio je kako gore svjetla u tim nekim zabitim selima,
pomoću toga ih je lakše i izbjegavao. A, ponio je i kompas. Pomalo se drži i
njega, uglavnom se fata sjevera. Bog dao, puno brda. Samo vidi koje je
sjeverno, i prebacuje se na njega. Tako mu prođe i druga noć. Pa sve tako, malo
se primiri, pa malo ide. Već je kontao kako se primiče granici...
-
I zna da je na
dobrom putu?
-
Pa, nije bio baš
siguran. Ali se uporno držao sjevera. Tako je i treću noć, čitavu, prepješačio i
pred zoru skonto da je iznad Mratinja. Tu se malo odmaro, malo izviđo. A onda
se, polahko, počeo primicati mostu.
-
Kojem mostu? –
otelo mi se, mada sam mogao pretpostaviti.
-
Na Tari. Onaj
veliki, znaš? – sačekao je da klimnem glavom, pa nastavio – Jebiga, nema đe na
drugom mjestu da pređe Taru. A, opet, konta kako mu je to i jedino realno. Ići
negdje niže, gdje mu je sve nepoznato, činilo mu se još glupljim... Zadržao se
on tu, prikriven. Razmišljo, šta mu je činiti. Već je bio gladan i iscrpljen.
Vidio je on da je tu njihova vojska. Čuvaju most! Skonto je da su tu i dan i
noć. Nije mogao ni da se odluči da li mu je pametnije čekati noć, ili ne
čekati. Dolazilo mu je u glavu da po noći možda spavaju, ali se nije mogao
pouzdati. Nikako mu se nije činilo normalnim i mogućim da bi mogao kraj njih
proći, da ga ne vide. Ja mu vjerujem, da mu je svašta padalo na um. Pa i
to, da je pomišljo čak i da im se privuče i da ih pobije na spavanju, sve.
Opet, moralo ga je biti strah da u blizini negdje može biti još četnika. Sad,
nazad više ne može, nema kuda. Dolje je već dezerter... Kad je, tako, malo
odmorio, valjda mu je i mozak bolje proradio. Dosjetio se, ubaciće metak i biti
spreman da puca, ako pođe po zlu. Povratio se malo nazad, sašao na cestu i
krenuo normalno. Sreća njegova, neobrijan je, a znaš mu facu, taman i liči na
pravog ćetu. Znaš, počeo se on pomalo brijati i prije vojske, za ova tri dana
se moralo osjetiti, imao je šansi da ne posumnjaju. Zamisli ga onakvog,
neobrijanog, još u vojnoj uniformi. Taman - da tako liči i koju godinu
stariji, ozbiljniji. Više je ličio na rezervistu nego na regruta! Krene on
mirno, malo poguren od umora, malo se još i namjerno savio, tek da izgleda kao
neko kome je jedino stalo da što prije dođe kući. Da oni vide kako se neće
iznenaditi zbog susreta s njima.
-
Pa, šta kaže –
već sam se ježio na samu Semirovu priču, možda dijelom i prisjećajući se
sudbine Sulja Peza, nisam više mogao izdržati a da ne priupitam – je li ga bilo
strah?
-
Ja ne znam, on
kako priča, koljena su mu klecala sve dok im se nije približio. Sve mu na hatru
da će zamucati ako ga bilo šta upitaju. I, sve ga je nešta vuklo da se vrati,
da ipak sačeka da više padne mrak... Sve dok im nije izašao na vidik. Kaže, tad
su mu prestala koljena klecati. Samo ga je još malo gušilo pod vratom. I to,
dok im nije prišo na dva metra. Kako im je lijepo, po vlaški, nazvao „pomoz
bog“, svi su ga strahovi minuli! Odgovoriše i oni njemu lijepo, još ga upitaše
za umor, kud je kreno, odakle ide...
Ovdje je malo zastao, bilo je jasno da je
propustio napomenuti nešto važno. Zadržao se koliko mu je trebalo da skonta
kako mu je najbolje da sad sve to poveže.
-
Jah, pitali su
ga i ko je, čiji je, odakle je – nije me dugo ostavio nestrpljivim – a on ti
je, u knjižici stigao prepraviti i očevo ime. Umjesto Juso, napisao Ljubo.
Pošto je vidio da su malo i popili, mirno im reče da je Marko, Ljubov, tu od
Foče, s Prijeđela. Slaga im i da je s vojskom tu negdje niže, znao je nazive
tih brda. Nisu posumnjali. Objasnio im je, kao da od dolaska u vojsku nije bio
kući, da je pitao komandira, pošto su već tu blizu, da ga pusti samo na dva dana,
samo da vidi roditelje, da li su mu živi, obzirom da je ovamo rat... I, šta ti
ja znam, siti se oni napričaše! Valjda im je htio i dozvolu da pokaže, ali oni
nisu htjeli. Opet, sreća njegova pa su sve bili Crnogorci, nisu znali nikog s
Tjentišta, i da su ga htjeli detaljnije ispitivati, oko toga nisu mogli. Samo
su ga malo odvraćali, da ne ide. Vele, neće mu „Fočaci“ dati da se vrati!
Ostaviće ga na ratištima. A on njima, već se dobro uživio u glumu, da nema ni
veze ako tako bude, jer tako i treba. U toj je priči, valjda, stigao spomenuti
kako sve Muslimane, balije, treba pobiti, koristilo mu je ono što je slušao od
rezervista u kasarni, što mu je bilo dovoljno da ispadne sasvim ubjedljiv.
Jedino, pomišljao je da priupita za hranu, ali se suzdržao. Gladan je on kao
isporen, ali gdje da sad zabrlja, ne bi bilo logike da ga je neko na takav put
pustao bez ičega. Zato, veli, samo da mu se što prije maći odatle. Jah, dvaput
su ga ponudili i s rakijom.
-
Bezbeli, nije
odbio?
-
Kako će odbiti.
A i što bi, to ga je i povratilo. Srećom, kaže, za sve to vrijeme, oni su puno
više pričali. Ko - pjano! Pričali su mu kako bi oni sve bosanke Srbe, koji su u
Crnoj Gori, odmah natjerali nazad u Bosnu... Dočim, jedan od njih, najmlađi, a
bilo ih je svega trojica, ne zagalami da ga više ne zadržavaju, da mu se
sigurno žuri, da nema puno vremena. Taman se i toga sjeti, kad su ga već sami
dva puta ponudili, zaiska i treći gutljaj rakije, za sreću, da bude „po
srpski“. Nekako se pozdraviše, ošinu on preko mosta. Trudio se da to bude
normalno - da niti puno žuri, a niti presporo. I već ga tad ponovo poče
uzimati strah. Znao je da gledaju za njim, bojao se da ga ne zovnu nazad, nešto
još htjednu priupitati. Rado bi se on okrenuo, ali nije smio sam postajati
sumnjiv. Od svega, tad mu je bilo najteže. Čak i kad im je prilično odmako, još
se plašio. Znao je da imaju auto, mogu krenuti za njim. Pa, šta ako i s ove
strane ima negdje vojske... Najgore, nema gdje odmah ni skrenuti. Morao je on
prilično tako cestom, sve dok nije prošao one stijene. Stisnu, napusti cestu, i
opet se lati brda i šume. Ubrzao je koliko je mogao, koliko je još imao snage,
bar četrdeset minuta se ni tada nije zaustavljao. Tek je onda sjeo. Najviše da
dođe sebi. Još nije mogao vjerovati da je uspio, da je prešao most. Iako i sam
zna da ga još može svašta snaći, valja sad prema Tjentištu, preko svih onih
planinčina, gladan, umoran, nikakav, a tek valja i granicu preći... I, da ti
previše ne dužim... Hajdemo malo noge protegnuti!?
Da je rekao da ga nosim, pristao bih. Toliko me
zanimao nastavak priče, najljepše što mi je moglo popraviti ovako sumorno
raspoloženje.
Svidjelo mi se detaljisanje, znao sam kako neću moći sve u dnevnik zabilježiti, ali ću se truditi što
više zapamtiti kako bih i sam, jednog dana, mogao pričati o junaštvu Hamda
Kovača, samo naizgled običnog devetnaestogodišnjaka.
-
Kud je sve lutao
– Semir je odmah nastavio – mislim da ni on sam ne zna. Helem, nekako je zaobišo
četničke graničare i dočepo se Vučeva. Sve je, kontaš, išao šumom. Tu, na
Vučevu se i orijentiso. Čim je skonto gdje je, oborio je naniže. Selima! Prošo
je on i Ćasarine, niti je on koga vidio niti ko njega. I, bub u svoje selo.
Možeš zamisliti njegovoga šoka kad u selu nije nikog zateko. Otle-dotle toliki
put, a onda te dočeka prazna kuća. Niđe živa roba. Tek je sad strašno što je
prošo cijelo Vučevo, prepuno naše vojske, a nikog nije sreo. Šta da radi, šta
da misli!? Nema pojma gdje mu je familija, gdje smo mi. U cijelom selu, niko!
Izgorilo nije, tragova nema da je ko stradao... Ode on do drugog sela, tamo
ista priča. Ili je to Božiji išaret, ili mu ništa drugo nije ni moglo pasti na
um, konto je da smo svi na ovoj strani. I, usred bijela dana, pređe on
Sutjesku! I cestu, i pravo u Tođevac. Kad, ni tu nema niko. Još više se
zadevera! Sjeo je pred jednu kuću, ne znaš ti gdje je to, i počeo plakati.
-
Dobro je pri
pameti bio!?
-
Nije ono da
je jecao, ali... pomislio da su sve četnici pozarobili, poklali. Dok, opet,
valjda taj Božiji išaret, sjeti se i Trebove. Sve sebi govori, ovdje neko mora
biti. I, kad je nailazio kroz Zamršten, ima ova jedna nana što je ostala, dođe
mu i neka rodica, ona ga je poznala. Umalo nju da infarkt strefi. Prvo je
mislila da joj se priviđa, dok joj on nije objasnio. Sa njom se sporazumio,
saznao da su njegovi živi, da su na Igmanu, da ga je majka sto puta oplakala,
da smo mi ovdje... Ne znam kako je bilo onima koji su ga ovdje prvi vidjeli, ja
sam se zijanio kad sam čuo da je došo. Kažem ti, odmah sam požurio da se nađem
s njim i ispričam. A, već sutradan ti je on zaždio na liniju. Ne znam, viko je
da će otići jedan dan do Vučeva, tamo je više njegovih, ali kako reče neće
ostati tamo. Ovdje mu se svidjelo, malo se moto oko diverzanata, brzo im se i
priključio.
-
Ja se ne sjećam
s kime ga vidjeh... I, donese pušku!?
-
Donese, Boga mi!
-
Ciganku?
-
Ciganku!
-
Koliko municije?
-
Vjeruj da ga
nisam pito. Valjda jedan komplet, četiri okvira.
-
Nikog ne srete,
sem tih punkista.
-
Nikog, ni
njihovog ni našeg.
-
Svejedno, svaka
mu čast!
-
Šta ti je!
Valjalo je proći cijelu Crnu Goru, sjetiti se i imati hrabrosti glumiti
četnika, onda opet kroz šumu, otprilike znati gdje bi trebali biti njihovi
graničari, obići ih, pa u selu ostati u pameti pošto ni tu nije nikog zateko. A, sve bez hrane i, haman, vode.
-
Ja ne mislim da
bih smio tako. Prije bih, možda, pokušao na juriš. Probo jednog ubiti...
-
I ja!
-
A, jesu li ga
naši ispitivali?
-
Ih! Odmah se
tamo sjatila ekipa. Kod Admira. Dva sata je njima davao izjavu. Poslije se mi
natovarili. Samo je taj dan desetak puta ponovio istu priču.
-
Sutradan, odmah
na liniju!?
-
Dobro, nije baš
odmah. Malo se ovdje odmaro, možda mu je počelo i utuživati naše stalno
zapitkivanje, negdje drugi-treći dan, zapravo kad su naišli diverzanti, s njima
je pravo otišo.
-
Stvarno, nije mi
djelovao kao kakav razmaženko, ali nisam ni vjerovao da je baš toliko hrabar.
-
Nisi ti njega
dobro poznavo.
- Kako nisam. Znaš
da je i on, u „srednjoj“, uvijek branio, a mi se golmani baš dobro i lahko
poznajemo.
-
Jest, ti ga znaš
s fudbala. Zato te toliko i čudi njegova hrabrost. Da si ti s njim kad „pravo“
sjedio, koju popio, primijetio bi da je baš odvažan. To ti je familijarno, mi
Kovači smo takvi!
- Ne mislim
ja da je to puno do familije. Nego, mi golmani imamo to nešto što drugi
nemaju!
Morali smo se malo i našaliti. Zašto i ne bi,
ionako se o Hamdovoj hrabrosti pričalo svega nekoliko dana.
Vraćajući se od Semira, još sam o tome
razmišljao. I na neke druge načine. Ova priča mi je popravila raspoloženje, ali
i još jednom podsjetila na nešto što sam ja uradio. Sad me je, više nego jučer,
bilo stid zbog nane Rifije.
Bilo stid, ne i da me savjest baš grize. Ako je
Hamdo hrabriji, možda sam ja bio gladniji.
Nisam. No, čovjek je takav. Bori se s nevoljom koja
ga pritiska. Tek kad svojih nema razmišlja o tuđim.
Mratinje,
Piva, i crnogorska brda