19 Mar 2016

21 - Teret koji gonimo jednako je važan kao mi

Mjesečina za nedjelju dana,
a ja mlada svu nedjelju sama.
                             23/24. avgust 1992.
Đe si, dragi, meni po mjesecu:                                 
                                                   
Jesi li se rasrdio na me,
ili su ti izlagali na me?






Vjetar nije jenjavao, mrak je postajao gušći. Više nismo vidjeli ni čuli ni prvog do sebe. Bili smo primorani na pričanje, kako bi bili sigurni da smo još svi tu.
Htio ne htio, prisjetih se povratka s Bjelašnice, iako sam bio siguran da se slično ne može ponoviti. Ali, opet sam osjećao kako je teret koji gonimo skoro jednako važan kao mi sami!
Nismo nikako smjeli ostati bez njega. Otud se i dešava sve ovo, sav ovaj oprez. Po ovakvom mraku teško ćemo se kretati, još ako vjetar stane i okrene na kišu, predosjećam kako će se nastavak našeg putovanja odgoditi za još jedan dan. Makar to značilo novo gladovanje, mislim da se niko ne bi previše bunio. Trenutno razmišljajući, sad poći bi bila ludost.
Razmišljao sam malo se družiti sa snom, ali sam se plašio da bih mogao biti zaboravljen. Razmišljajući, prisjetih se prošlih tovara, Puškarice i Mrežice. Čudio sam se kako niko ne predlaže da, ipak, odemo do jednog od tih sela dolje, ako je već jasno da ponovo ne možemo dalje.
Moglo je biti sat do ponoći, moglo je biti i da je ponoć prošla, sve mi je bilo svejedno. Jedino sam bio svjestan mrklog mraka i prejakog vjetra. Da mi je iko rekao da će to ikad proći, ne bih vjerovao.
                       
Nisam čuo da je neko naredio pokret, ali sam jasno čuo komešanje konja. Iz razloga što se buka vjetra naglo stišala. Tad sam otvorio oči, koje sam bar pet minuta držao zatvorene. Da bih vidio kako se mjesec kani pojaviti.
Više nema dilema, nastavljamo. Zato sam se radovao što su moje prošle procjene bile tako pogrešne. Neko nije mislio mojom glavom, znao je da će se mjesec, kada mu dođe vrijeme, ipak pojaviti. A, valjda je predosjećao kako će i snaga vjetra, čim se počnemo spuštati naniže, dovoljno oslabiti.
Radovao sam se, jer mi je jedino bilo važno da krenemo. Još nisam slutio kako će to izgledati.
U jednome nisam griješio, već smo dobro uvježbani. I mi i konji. Radilo se u parovima, nije bilo onih teških tereta, pa sve nije dugo ni trajalo. Mislim da je kretao kako je ko stizao da se priključi. Usput ćemo se sustizati.
Nije me brinulo što smo mi na samom začelju. Ali jeste to što sam sada vidio i čuo. Počeo sam žaliti za vjetrom. Zakleo bih se kako ovako nije bilo prošli put. Činilo mi se kako udarci kopita po kamenju sada odjekuju dalje, preko Miljevine!
Bio sam ljut i na mjesec. Možda bi bolje bilo da nije ni izlazio. Dovoljno je bilo jasno uočiti siluete ispred sebe, i znati u kakvoj smo opasnosti.
Četvrti put mi je preko Bistrice. Prvi put me bilo strah, ali me držao inat i želja za puškom. Drugi put me bilo još više strah, ali o tome nisam imao kad razmišljati, zbog problema s konjem kojeg sam vodio. I treći put me bilo strah, ali su me osjećaj, i nestvarna mirnoća konja samouvjereno prenijeli. Tad sam pomislio kako još sto puta mogu proći, ali da me više nikada neće biti strah.
Kad, strah me više nego ikad. Znam da Major nije s nama, muči me to. On ovo ne bi dopustio. Taman kad buka koju konji stvaraju postaje podnošljiva, javljamo se mi. Psovke i galama su žešće nego otud. Ponašamo se kao da nas je desetak, a ne dvaput više nego obično.
Reklo bi se, sve se čuje još dalje. Ne mogu se hvatati sve prečice, uglavnom se mora cestom. Četnicima dovoljno vremena da nas sačekaju iza bilo koje krivine. Ako nas čuju, ludi nisu, znaju ko smo i kamo kanimo. Osloboditi se takvih osjećaja bilo je nemoguće. Toliko, da nisam izdržao upitati ko, zapravo, vodi cijelu kolonu, i ništa ne preduzima u vezi ovakvog našeg ponašanja.
Drugačiji odgovor nisam ni mogao dobiti, niko! Ili, vodi njih nekoliko. Koji idu naprijed i koji su, možda, malo odmakli i pobjegli od svega ovoga. I kojima je jedini cilj da sami što prije budu na onoj strani. Onima iza je, opet, cilj da budu sve bliži njima. Tako, sve do nas.
Pitam se, razmišlja li iko o bilo čemu drugom. Nije važno gdje si, naprijed ili nazad, ili u sredini. Četnici, po zvuku, mogu birati šta će. Dočekati u zasjedi čelo, s neke kose oplesti po sredini, kako bi nas razdvojili, ili sve propustiti i pucati po začelju i tako nas sve stjerati cesti i Bistrici. U svakom bi se slučaju konji razbježali, a mi se našli pred teškom odlukom, spas pokušati naći trčanjem naniže ili povlačenjem naviše.
Ako sam ikad poželio biti ptica, sada sam. Kako ne mogu, tražim neko drugo rješenje. Najradije, ne bih da vjerujem kako je ovo istina. Tri puta sam prelazio, svaki put u tišini, ili mi se makar tako činilo, a sada s bukom, i to koju sami pravimo.
Ali, istina je. Svjestan svjesnosti toga, okrećem pogled ka desnoj ruci. U njoj mi je puška. Kako vidim, ona je spremna. Kao da mi govori da je ona, kao i njene drugarice, ono što stvara ovakvu našu bahatost. Izgleda da smo spremni prihvatiti mogući napad, skoro da ga i izazivamo.
Ja se ne veselim tome. Ne mislim da nas mogu iznenaditi, znam da bi i njihovih moralo puno stradati, ali se bojim kako mnogi od nas ne bi izdržali proboj. Ježim se pri pomisli kako bih među tima mogao i sam biti.
Pokušavam se sporazumjeti sa svojom istočnonjemicom, reći joj neka se još malo strpi! Što više razmišljam, u svim varijantama bi nam najbolje bilo da nas sreća nastavi služiti i da izbjegnemo susret s četnicima. Tek kada dođemo na Trebovu i otovarimo konje, prizivaćemo ga!
Nova psovka, nova glasna komunikacija vlasnika s neposlušnim konjem, vraća me na početak. Ipak, shvatam kako i samo razmišljanje o ovome malo koristi. Zvuci koje stvaraju konjska kopita, gube se negdje između misli. Na trenutak dođe osjećaj kako na cijelom svijetu i ne postoji niko osim nas, i da je jedini problem pregaziti rijeku.
Ljudski glasovi, galama, nisu se gubili među mislima. Kada se više ne mogu čuti, to znači samo jedno: blizu smo asfalta!
A to je mjesto o kojem se sva razmišljanja razbijaju. Nema više straha, nema više nada, ostaje samo sudbina. Ona nas tjera dalje. Mi moramo po njenom, ma šta krila.
Odahnuo sam. Pomisao na sudbinu, podsjeti me na nanu Rifiju. Rekla je da ću se sjetiti kad mi je grah bacala. I, evo, sjetio sam se!
Kolona stoji. Ne znam koliko će se to odnositi na nas, koliko kasnimo za ostalima. Ne znam koliko je njih već prešlo, ali znam da ćemo svi uspjeti.
Pokušavam svoje raspoloženje podijeliti s Remzijom i Mufom. Ponavljam im što mi je nana rekla. Ne vjeruju previše u grah, ali im je milo što im to ponovo pričam.
Možda u grah ne, ali u sudbinu svakako. Mole joj se i oni. Sad, kada smo na par koraka od istine. Istine koja nas čeka, koja je u dosluhu sa sudbinom. Koju ćemo uskoro spoznati, a ako još budemo živi da o tome razmišljamo, tek ćemo sudbini biti zahvalni.
Kad je već prešlo dovoljno ljudi, kada smo malo prišli, počinjemo pomoću mjesečine razaznavati kad neko ispred stupi na asfalt. Računamo, sljedeći kreće za dvanaest sekundi.
Život je sastavljen od sekundi. Sve ne traju jednako. Ove su baš duge. Brojimo ih. Ništa drugo ne čujemo, ništa drugo i ne postoji, samo mukli huk i to naše odbrojavanje. Taj huk je u sebe sabrao sve, i brze valove Bistrice, ljude i konje koji se bore s njima, udarce kopita po asfaltu i kamenju uz riječne obale.
A odbrojavanje upoređuje prođene sekunde s količinom sreće koja je sadržana u njima. Da li može biti da su četnici na mostu, da nas žele što više imati u rijeci i oko nje?
Sve se poklapa s trenutkom kada na nas dolazi red. Na svijetlom asfaltu jasno vidim konture konja. Nikad hod konja nisam ovako gledao. Niti vidim čovjeka koji ga vodi, niti glavu konja, ni samar ni tovar na njemu. Ležeći u jarku, ma koliko pokušavao dići pogled, jedino mogu da vidim oblik konjske zadnjice.
Nasmijao sam se, mada mi izraz lica to nije ocrtavao. Znam, toliko smo ih patili niz ove strme puteve da im ovih nekoliko metara ravni dolazi kao dvanaest sekundi raja. Ispred sebe vidim konja koji sasvim normalno hoda, a ja hoću da uočim sličnost s manekenkom koja paradira modnom pistom. Počinjem shvatati porijeklo pogrdnog naziva za neke, nadobudne djevojke. Možda.
Smijem se i mislim na Mufa, znam da je u njega kobila. Možda će se naljutiti. Svejedno, ako ne zaboravim, ovo ću poređenje svakako ubilježiti u dnevnik.
Sad nemam vremena o tome dalje razmišljati. Ispred mene je nestala slika konja, ili kobile. Ne okrećem se, navikao sam da me Desno krilo sluša. Bolje nego ću ja ikad njega.
Nisam pogledao ni desno ni lijevo, samo sam dobro stegao pušku. Sad nisam ni brojao sekunde, išao sam kao i svi.
Prijelaz preko ceste je značio da povratka nema. Valja naniže, pa šta bude. Nema se više o čemu razmišljati. Ne zanima me ni gdje je sada Mufo, da li je iza mene, ima li četnika na mostu, jesu li prešli svi koji su bili ispred ili su nekog odnijeli ne baš snažni valovi Bistrice. Nisam siguran, ali ni o tome ne mogu sada razmišljati, da li smo prošli put prvo išli mi ili konji!?
Sad, mi idemo prvi. Mada bih, da imam vremena, rado to promijenio. Čini mi se kako bih ja lakše pratio Desno krilo, nego što moram da ga vodim. Niz ovu stranu, mjesečeve zrake se ne spuštaju. Još mi je put nevidiljiviji nego prošlog prelaska.
Džaba mi dobro utabana staza, kad mi se otima ispod nogu. Ako ništa, siguran sam kako se lakše peti nego spuštati. Uzbrdo je jedini teret sama strmina, sad i strah od proklizavanja. Skoro pa ne mogu vjerovati kako se to nekom već nije i desilo. Još više, nikako ne želim da budem prvi.
Više se oznojih u ovih nekoliko metara nego sve dosad. Tek sam potpuno shvatio koliko sam se prošli put mučio s konjem. Svega ovog nisam ni bio svjestan.
Tri puta sam se samo srećom, ili snagom volje održao na nogama. Toliko sam bio sretan kada sam osjetio ravan, da sam skoro potrčao ka rijeci. Osjećao sam bol u zglobu, jer sam zadnjim korakom malo i zakrenuo nogu. Opet sam vidio pomoć u rijeci, valjda bi mi njena hladnoća trebala pomoći!
Tu sam već na „poznatom“. Samo dobro oči otvoriti, gledati i pratiti onog ispred, i ne pomišljati pogled dizati. Moglo bi se desiti i da se nešto pričini na mostu, a tako i izgubi gaz...
Na drugoj strani, prva pozitivna misao. Prešao sam.
Rado bih ponovo potrčao. Kako ću, kada sam zaboravio skinuti čizme. Ne vidim nikog da se obuva, biće da smo svi zaboravili. Ili nismo ni trebali. Ali, samo rijetki imamo ovakve čizme. Nisu na šnjiranje, nisu pripijene uz noge. Zato su pune vode!
Moram zastati. Tek toliko da istresem vodu. Znam koliko me osjećaj vara, ali mi se učinilo kako sam iz svake izlio bar po litar vode.
Uglavnom, mogu se skloniti i pustiti konja ispred, bez bojazni da ga neću moći pratiti.
Opet, kliza mi se. Sada, unutar čizama.
One ispred ne vidim, ove iza čujem. Bol u zglobu ne osjećam, ali me boli sve. Trpio sam desetak minuta, vjerovao kako mjesto skupljanja ne može biti dalje. Pogriješio sam, pa mi dođe sad da počnem vrištati i tražiti odmor. Mislim kako imam i pravo na to. Svi drugi su putem psovali, ja nisam imao potrebu. Sad mi je došlo...
Ne mogu izdati. Uvijek sam tvrdio da sam jak na nogama, nisam valjda lagao. Evo mi prilike da sebi dokažem, pa da drugima ponovo pričam!
Moram sve boli istrpiti. Sve drugo smo već prošli.


                                                            rijeka Bistrica
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...