Mjesečina za nedjelju
dana,
a ja mlada svu
nedjelju sama.
23/24. avgust 1992.
Đe si, dragi, meni po mjesecu:
Jesi li se rasrdio na
me,
ili su ti izlagali na
me?
Vjetar nije jenjavao, mrak je postajao gušći.
Više nismo vidjeli ni čuli ni prvog do sebe. Bili smo primorani na pričanje,
kako bi bili sigurni da smo još svi tu.
Htio ne htio, prisjetih se povratka s
Bjelašnice, iako sam bio siguran da se slično ne može ponoviti. Ali, opet sam
osjećao kako je teret koji gonimo skoro jednako važan kao mi sami!
Nismo nikako smjeli ostati bez njega. Otud se i
dešava sve ovo, sav ovaj oprez. Po ovakvom mraku teško ćemo se kretati, još ako
vjetar stane i okrene na kišu, predosjećam kako će se nastavak našeg putovanja
odgoditi za još jedan dan. Makar to značilo novo gladovanje, mislim da se niko
ne bi previše bunio. Trenutno razmišljajući, sad poći bi bila ludost.
Razmišljao sam malo se družiti sa snom, ali sam
se plašio da bih mogao biti zaboravljen. Razmišljajući, prisjetih se prošlih tovara, Puškarice i Mrežice. Čudio sam se kako niko ne predlaže
da, ipak, odemo do jednog od tih sela dolje, ako je već jasno da ponovo ne
možemo dalje.
Moglo je biti sat do ponoći, moglo je biti i da
je ponoć prošla, sve mi je bilo svejedno. Jedino sam bio svjestan mrklog mraka
i prejakog vjetra. Da mi je iko rekao da će to ikad proći, ne bih vjerovao.
Nisam čuo da je neko naredio pokret, ali sam
jasno čuo komešanje konja. Iz razloga što se buka vjetra naglo stišala. Tad sam
otvorio oči, koje sam bar pet minuta držao zatvorene. Da bih vidio kako se
mjesec kani pojaviti.
Više nema dilema, nastavljamo. Zato sam se radovao
što su moje prošle procjene bile tako pogrešne. Neko nije mislio mojom glavom,
znao je da će se mjesec, kada mu dođe vrijeme, ipak pojaviti. A, valjda je
predosjećao kako će i snaga vjetra, čim se počnemo spuštati naniže, dovoljno
oslabiti.
Radovao sam se, jer mi je jedino bilo važno da
krenemo. Još nisam slutio kako će to izgledati.
U jednome nisam griješio, već smo dobro
uvježbani. I mi i konji. Radilo se u parovima, nije bilo onih teških tereta, pa
sve nije dugo ni trajalo. Mislim da je kretao kako je ko stizao da se
priključi. Usput ćemo se sustizati.
Nije me brinulo što smo mi na samom začelju. Ali
jeste to što sam sada vidio i čuo. Počeo sam žaliti za vjetrom. Zakleo bih se
kako ovako nije bilo prošli put. Činilo mi se kako udarci kopita po kamenju
sada odjekuju dalje, preko Miljevine!
Bio sam ljut i na mjesec. Možda bi bolje bilo da
nije ni izlazio. Dovoljno je bilo jasno uočiti siluete ispred sebe, i znati u
kakvoj smo opasnosti.
Četvrti put mi je preko Bistrice. Prvi put me
bilo strah, ali me držao inat i želja za puškom. Drugi put me bilo još više
strah, ali o tome nisam imao kad razmišljati, zbog problema s konjem kojeg sam
vodio. I treći put me bilo strah, ali su me osjećaj, i nestvarna mirnoća konja
samouvjereno prenijeli. Tad sam pomislio kako još sto puta mogu proći, ali da
me više nikada neće biti strah.
Kad, strah me više nego ikad. Znam da Major nije
s nama, muči me to. On ovo ne bi dopustio. Taman kad buka koju konji stvaraju
postaje podnošljiva, javljamo se mi. Psovke i galama su žešće nego otud.
Ponašamo se kao da nas je desetak, a ne dvaput više nego obično.
Reklo bi se, sve se čuje još dalje. Ne mogu se
hvatati sve prečice, uglavnom se mora cestom. Četnicima dovoljno vremena da nas
sačekaju iza bilo koje krivine. Ako nas čuju, ludi nisu, znaju ko smo i kamo
kanimo. Osloboditi se takvih osjećaja bilo je nemoguće. Toliko, da nisam
izdržao upitati ko, zapravo, vodi cijelu kolonu, i ništa ne preduzima u vezi
ovakvog našeg ponašanja.
Drugačiji odgovor nisam ni mogao dobiti, niko!
Ili, vodi njih nekoliko. Koji idu naprijed i koji su, možda, malo odmakli i
pobjegli od svega ovoga. I kojima je jedini cilj da sami što prije budu na onoj
strani. Onima iza je, opet, cilj da budu sve bliži njima. Tako, sve do nas.
Pitam se, razmišlja li iko o bilo čemu drugom.
Nije važno gdje si, naprijed ili nazad, ili u sredini. Četnici, po zvuku, mogu
birati šta će. Dočekati u zasjedi čelo, s neke kose oplesti po sredini, kako
bi nas razdvojili, ili sve propustiti i pucati po začelju i tako nas sve
stjerati cesti i Bistrici. U svakom bi se slučaju konji razbježali, a mi se
našli pred teškom odlukom, spas pokušati naći trčanjem naniže ili povlačenjem
naviše.
Ako sam ikad poželio biti ptica, sada sam. Kako
ne mogu, tražim neko drugo rješenje. Najradije, ne bih da vjerujem kako je ovo
istina. Tri puta sam prelazio, svaki put u tišini, ili mi se makar tako činilo,
a sada s bukom, i to koju sami pravimo.
Ali, istina je. Svjestan svjesnosti toga, okrećem
pogled ka desnoj ruci. U njoj mi je puška. Kako vidim, ona je spremna. Kao da
mi govori da je ona, kao i njene drugarice, ono što stvara ovakvu našu
bahatost. Izgleda da smo spremni prihvatiti mogući napad, skoro da ga i
izazivamo.
Ja se ne veselim tome. Ne mislim da nas mogu
iznenaditi, znam da bi i njihovih moralo puno stradati, ali se bojim kako mnogi
od nas ne bi izdržali proboj. Ježim se pri pomisli kako bih među tima mogao i
sam biti.
Pokušavam se sporazumjeti sa svojom
istočnonjemicom, reći joj neka se još malo strpi! Što više razmišljam, u svim
varijantama bi nam najbolje bilo da nas sreća nastavi služiti i da izbjegnemo
susret s četnicima. Tek kada dođemo na Trebovu i otovarimo konje, prizivaćemo
ga!
Nova psovka, nova glasna komunikacija vlasnika s
neposlušnim konjem, vraća me na početak. Ipak, shvatam kako i samo razmišljanje
o ovome malo koristi. Zvuci koje stvaraju konjska kopita, gube se negdje između
misli. Na trenutak dođe osjećaj kako na cijelom svijetu i ne postoji niko osim
nas, i da je jedini problem pregaziti rijeku.
Ljudski glasovi, galama, nisu se gubili među
mislima. Kada se više ne mogu čuti, to znači samo jedno: blizu smo asfalta!
A to je mjesto o kojem se sva razmišljanja
razbijaju. Nema više straha, nema više nada, ostaje samo sudbina. Ona nas tjera
dalje. Mi moramo po njenom, ma šta krila.
Odahnuo sam. Pomisao na sudbinu, podsjeti me na
nanu Rifiju. Rekla je da ću se sjetiti kad mi je grah bacala. I, evo, sjetio
sam se!
Kolona stoji. Ne znam koliko će se to odnositi na
nas, koliko kasnimo za ostalima. Ne znam koliko je njih već prešlo, ali znam da
ćemo svi uspjeti.
Pokušavam svoje raspoloženje podijeliti s
Remzijom i Mufom. Ponavljam im što mi je nana rekla. Ne vjeruju previše u grah,
ali im je milo što im to ponovo pričam.
Možda u grah ne, ali u sudbinu svakako. Mole joj
se i oni. Sad, kada smo na par koraka od istine. Istine koja nas čeka, koja je u
dosluhu sa sudbinom. Koju ćemo uskoro spoznati, a ako još budemo živi da o tome
razmišljamo, tek ćemo sudbini biti zahvalni.
Kad je već prešlo dovoljno ljudi, kada smo malo
prišli, počinjemo pomoću mjesečine razaznavati kad neko ispred stupi na asfalt.
Računamo, sljedeći kreće za dvanaest sekundi.
Život je sastavljen od sekundi. Sve ne traju
jednako. Ove su baš duge. Brojimo ih. Ništa drugo ne čujemo, ništa drugo i ne
postoji, samo mukli huk i to naše odbrojavanje. Taj huk je u sebe sabrao sve, i
brze valove Bistrice, ljude i konje koji se bore s njima, udarce kopita po
asfaltu i kamenju uz riječne obale.
A odbrojavanje upoređuje prođene sekunde s
količinom sreće koja je sadržana u njima. Da li može biti da su četnici na
mostu, da nas žele što više imati u rijeci i oko nje?
Sve se poklapa s trenutkom kada na nas dolazi
red. Na svijetlom asfaltu jasno vidim konture konja. Nikad hod konja nisam
ovako gledao. Niti vidim čovjeka koji ga vodi, niti glavu konja, ni samar ni
tovar na njemu. Ležeći u jarku, ma koliko pokušavao dići pogled, jedino mogu da
vidim oblik konjske zadnjice.
Nasmijao sam se, mada mi izraz lica to nije
ocrtavao. Znam, toliko smo ih patili niz ove strme puteve da im ovih nekoliko
metara ravni dolazi kao dvanaest sekundi raja. Ispred sebe vidim konja koji
sasvim normalno hoda, a ja hoću da uočim sličnost s manekenkom koja paradira
modnom pistom. Počinjem shvatati porijeklo pogrdnog naziva za neke, nadobudne
djevojke. Možda.
Smijem se i mislim na Mufa, znam da je u njega
kobila. Možda će se naljutiti. Svejedno, ako ne zaboravim, ovo ću poređenje
svakako ubilježiti u dnevnik.
Sad nemam vremena o tome dalje razmišljati.
Ispred mene je nestala slika konja, ili kobile. Ne okrećem se, navikao sam da
me Desno krilo sluša. Bolje nego ću ja ikad njega.
Nisam pogledao ni desno ni lijevo, samo sam dobro
stegao pušku. Sad nisam ni brojao sekunde, išao sam kao i svi.
Prijelaz preko ceste je značio da povratka nema.
Valja naniže, pa šta bude. Nema se više o čemu razmišljati. Ne zanima me ni
gdje je sada Mufo, da li je iza mene, ima li četnika na mostu, jesu li prešli
svi koji su bili ispred ili su nekog odnijeli ne baš snažni valovi Bistrice.
Nisam siguran, ali ni o tome ne mogu sada razmišljati, da li smo prošli put prvo
išli mi ili konji!?
Sad, mi idemo prvi. Mada bih, da imam vremena,
rado to promijenio. Čini mi se kako bih ja lakše pratio Desno krilo, nego što
moram da ga vodim. Niz ovu stranu, mjesečeve zrake se ne spuštaju. Još mi je
put nevidiljiviji nego prošlog prelaska.
Džaba mi dobro utabana staza, kad mi se
otima ispod nogu. Ako ništa, siguran sam kako se lakše peti nego spuštati.
Uzbrdo je jedini teret sama strmina, sad i strah od proklizavanja. Skoro pa ne mogu
vjerovati kako se to nekom već nije i desilo. Još više, nikako ne želim da
budem prvi.
Više se oznojih u ovih nekoliko metara nego sve
dosad. Tek sam potpuno shvatio koliko sam se prošli put mučio s konjem. Svega
ovog nisam ni bio svjestan.
Tri puta sam se samo srećom, ili snagom volje
održao na nogama. Toliko sam bio sretan kada sam osjetio ravan, da sam skoro
potrčao ka rijeci. Osjećao sam bol u zglobu, jer sam zadnjim korakom malo i
zakrenuo nogu. Opet sam vidio pomoć u rijeci, valjda bi mi njena hladnoća
trebala pomoći!
Tu sam već na „poznatom“. Samo dobro oči
otvoriti, gledati i pratiti onog ispred, i ne pomišljati pogled dizati. Moglo
bi se desiti i da se nešto pričini na mostu, a tako i izgubi gaz...
Na drugoj strani, prva pozitivna misao. Prešao sam.
Rado bih ponovo potrčao. Kako ću, kada sam
zaboravio skinuti čizme. Ne vidim nikog da se obuva, biće da smo svi
zaboravili. Ili nismo ni trebali. Ali, samo rijetki imamo ovakve čizme. Nisu na
šnjiranje, nisu pripijene uz noge. Zato su pune vode!
Moram zastati. Tek toliko da istresem vodu. Znam
koliko me osjećaj vara, ali mi se učinilo kako sam iz svake izlio bar po litar
vode.
Uglavnom, mogu se skloniti i pustiti konja
ispred, bez bojazni da ga neću moći pratiti.
Opet, kliza mi se. Sada, unutar čizama.
One ispred ne vidim, ove iza čujem. Bol u zglobu
ne osjećam, ali me boli sve. Trpio sam desetak minuta, vjerovao kako mjesto
skupljanja ne može biti dalje. Pogriješio sam, pa mi dođe sad da počnem
vrištati i tražiti odmor. Mislim kako imam i pravo na to. Svi drugi su putem
psovali, ja nisam imao potrebu. Sad mi je došlo...
Ne mogu izdati. Uvijek sam tvrdio da sam jak na
nogama, nisam valjda lagao. Evo mi prilike da sebi dokažem, pa da drugima
ponovo pričam!
Moram sve boli istrpiti. Sve drugo smo već prošli.
rijeka
Bistrica
