20 - Bog nek mi oprosti, od nane je s halalom

Sjećaš li se, hanuma, kad smo bili mladi,

tad smo jedno drugom ljubav obećali.

Zaklesmo se na vjernost, davno je to bilo,

od tada se, hanuma, više ne vidjesmo.

    Haj, lijepa hanuma,

    tebe volim, vjeruj mi, već godinama.

Danas ti je šesnaesti, draga, rođendan,

sve ti lijepo u životu srcem želim ja.

Znam da nosiš feredžu, na svom bijelom licu,

a rumene usnice na mene se smiju.

    Haj, lijepa hanuma,

    tebe volim, vjeruj mi, već godinama.

Oj hanuma, Boga ti, tu feredžu skini,

godinama želim lice da ti vidim.

Skinula je feredžu, nasmijala mi se,

ja se sageh i poljubih medene usnice.

    Haj, lijepa hanuma,

    tebe volim, vjeruj mi, već godinama.

    /Šaban Bajramović/

Ustao sam s namjerom da pođem, mada sam još dva minuta morao odbijati prigovore ostalih. Ako sam se pritom borio i sa vlastitom savješću, suprotstavljajući joj sve osjetniju glad, dozvolio sam da savjest izgubi.

Na kraju sam pošao, iako još nisam imao nikakav plan oko priče s kojom ću probati ostvariti drugi cilj. Ne bi bio fol ni da odustanem.

Ako se sve i završi samo na razgovaranju nane, možda ću makar dobiti neku priču za dnevnik. U svakom slučaju, nemam namjeru učiniti ništa što bih sebi poslije mogao predbacivati, što bih smatrao grijehom i zbog čega bih se stidio.

Brzo sam se našao pred naninom kućom, a ništa drugo mi nije palo na um već da krenem s uobičajenom pričom, kao i u svim sličnim prilikama. Zanimanje ću pokazati za neka starija vremena, događaje i običaje. Tako ću se i ponašati, neću sugerisati ručak, neću se žaliti na glad.

Muhabet s nanom će mi biti jedini cilj, a ako krene u tom smjeru, gledaću kako da to iskoristim. Već sada me nije zanimalo kakvi će me komentari dočekati u povratku.

Osjećao sam kako je dobro što niko drugi nije ni htio poći sa mnom. Bilo bi mi teže da budem strpljiv i da se držim ovakvih namjera.

-          Esselamu alejkum – lijepo nani nazvah selam.

-          Alejkumu selam – u njenom odgovoru je bilo manje prijateljskog raspoloženja.

-          Sama živiš ovdje?

-          Ne živim sama. Svaki dan dolaze da me obiđu, da pitaju kako sam, je li mi dobro, fali li mi što... Baš jutros mi je Mujo bio.

-          Ipak, sama zanoćijevaš. Nije te strah?

-          Šta će stara insana biti strah. Bude da neki dođe i prenoći. Običnije jeste kad znaš da ima još neko.

-          Boga ti, izvini što te pitam, kako ti je ime?

-          Rifija, sine.

-      Rijetko ime. Zapravo, kod nas ne znam da je bila ijedna Rifija. Ni Refija. Rifet jeste, ali i on rjeđe. Refik i Refika malo češće. Baš mi se u baba prvi sin, koji je umro kao dijete, tako zvao, Refik.

Nisam siguran koliko je to moglo značiti, ali se primijetila promjena njenog raspoloženja. Iako sam znao kako nije bila najiskrenija predstavljajući pažnju kojom je okružena, pravio sam se da to prihvatam.

Tako sam shvatao kako nana i nije kakvom se predstavlja, a na što su je upravo natjerali odnosi drugih prema njoj. Zbog čega sam već odustao od poriva koji su i mene zaputili njenim vratima. Zadržaću se samo na muhabetu!

-          Ovdje si rođena?

-          Nisam. Nisam, sine, iz Rijeke sam.

-          Iz Crne Rijeke, Delijaša?

-          A-ha.

-          I, ovdje si se udala. Čovjek ti je pogino?

-          Nije. Umro je prije rata.

-          Djece? Imaš li djece? Gdje su ti?

-          Imam, jašta nego imam. Imam i unučadi. Svi su u Sarajevu. U Hrasnicama! Sve se to rasturilo, šta ćeš.

-          Naši su u Crnoj Rijeci. Čudo nisi tamo? Imaš li koga?

-          E, moj sinko... Ja sam se mlada udala, takva su vremena bila, od petnaest godina. Tamo nas je bilo puno djece, glad je to bila. Nije se ni ovdje bogzna kako živjelo, al eto... radilo se, mučilo se, životarilo se. Slabo se kad dalo i ići tamo. Poslije se vremena počeše malo mijenjati, ali u tom i meni roditelji pomriješe, sestre poudaše, brata tri imadoh, svi ranije pomriješe... a i njihova djeca u svijet odoše...

To je bilo to! Nana je prihvatila priču, a ja sam odmah nastavio s pitanjima. Odgovarala je sjetno i tiho, ne skrivajući radost što s nekim može i ovako pričati.

Očito je i sama bila sitija stalnog spominjanja rata, granata i trenutne, sadašnje gladi. Zato je na moje zanimanje za tu njenu tešku mladost, uzdišući kazala kako se ni malo ne žali, kako je i svaka neimaština u to doba bila puno lakša od ove sadašnje. Kako reče, jesu to bila teška i gladna vremena, ali i vremena koja su znala i za radost. Zapravo, tad je sve bilo radost! Kad se ovce janje, žito žanje, ova planinska trava kosi, kad sunce ogrije ili kiša padne, kad zima nije previše jaka...

Nije me iznenadilo kad sam čuo da je ovdje i voće i povrće jedva uspijevalo, to sam već i sam zaključio, ali jeste kad je s posebnim uzdahom istakla nedavno veselje zbog dolaska električne energije u ovo selo, samo par godina pred rat. Još više, kako tu u blizini ima još jedno selo koje to nikad nije ni dočekalo. Tad me već nije iznenadila informacijom kako je u tim Mojkovićima, pred rat, od šest kuća samo jedna bila naseljena.

Sama se, ipak, vrati na sadašnje vrijeme. Ovaj put se iskreno požali da je obilaze slabije nego bi trebali, kako je više gladna nego sita. Kako ponekad razmišlja da i ona ode nekud, ali joj ne da velika želja da umre ovdje. Gdje je proživjela skoro cio svoj život, i ma kako da joj je težak bio, svako vraćanje unazad pokreće joj suze sjete. Na ono malo radosti za koju je znala.

Počeh je sažaljevati, i iz mojih očiju krenu nekoliko suza. Da bih se smirio, zanimah se za odnose koji su vladali s komšilukom, misleći na nekoliko srpskih sela u okolini.

Za razliku od mjesta iz kojeg ja dolazim, ovdje su ti odnosi bili dosta hladniji. Ovo što smo dočekali, ide u prilog njenoj priči.

Stvorih svoje razmišljanje, ali ga zadržah u sebi. U ovim se krajevima sve sporije mijenjalo, tako i odnosi među ljudima. Poslije onog rata, u ova sela je jedino došla sloboda. I dok su se neka druga mjesta razvijala, ono društvo je na ova i slična, iz ovih ili onih razloga, skoro zaboravilo.

Samo su pojedinci tražili spas, u odlasku. Koji nisu mogli ili htjeli, ostali su da, samo, broje godine koje prolaze. U kojima novo uređenje zapostavlja gorštake, a daleke im gradove čini još daljim.

Prepuštani sami sebi, lako su se i zatvarali u sebe i svoje probleme. U gradovima se brže zaboravljalo, ovdje duže pamtilo.

Isto se odnosilo i na Srbe iz Unukovića ili Pijevca. Tako su i rat dočekali, jedni druge gledajući kao Srbe, odnosno Muslimane. Da im je sloboda iz „četrdeset pete“ donijela imalo bolji život, ne bi tako čuvali svoje istine, koje se kao i sve drugo nisu bitnije promijenile.

Na život pored onih drugih, samo su, završetkom onog rata, bili primorani. Tako su, početkom ovog, oslobođeni tog moranja.

A za sada, više razloga da budu zadovoljni imaju Muslimani. Ni nana to nije znala skriti. Nije ni željela. Iako sam ja pitao za Srbe, ona je pričala o četnicima!

Pomenula mi je nekoliko događaja iz onog rata. Nisam znao ljude o kojima je govorila, niti da li je sve istina, ipak sam je pažljivo slušao. Ponešto mi nije bilo sasvim jasno, ali je nisam prekidao. Divio sam joj se, ne toliko samim pričama, koliko njenoj osjećajnosti dok je govorila. Ushićeno je pričala o stradanjima četnika, prkosno o njihovim zločinima.

Dakako je pomenula kako je još od tada ostalo mnogo neplaćenih računa, koje je došlo vrijeme namiriti. Dok sam je sad slušao pomislio sam kako se ona dijelom i raduje ovome ratu, vidjevši priliku za osvećivanjem njenih najdražih koji su tada pobijeni i poklani.

Kako je samo pričala o danima kad su naši zauzimali Trnovo i Rogoj! Svakog ubijenog četnika je znala proslaviti, na svoj način. Učila je dove, i molila za naše borce. Zahvaljujući im tako na radosti koju su joj podarili.

Nana se veselila i pričajući. Tako je i meni dala ideju!

-          Jesi li vidjela našu kolonu? – kao nedovezujući se, pitah.

-          Onu s konjima?

-          Jah! Nema sat-dva kako smo prošli, evo dolje odmaramo.

-          Znači, ti si s njima!?

-          Jesam. Na prvim konjima gonimo minobacače, artiljeriju, ja sam među njima. Ovi iza gone municiju, brašno. Nego, sad dalje ne možemo prije mraka.

-          I neki dan su neki topovi protjerani...

-          Jah! Znam, zaključe je to bilo. Spremamo se. Ne možemo udariti dok sve ne spremimo. A treba nam dosta toga.

-          Gdje to gonite? – na njenom se licu pojavio novi, jači osmijeh, koji je potvrđivao kako moja priča može upaliti.

-          Na Jahorinu! – slagao sam.

-          Na Jahorinu? – čudila se.

-     Jeste, nano – nastavio sam lagati – spremamo se napasti Jahorinu. Došlo je puno vojske, i iz Sarajeva. Mi smo sa Zelengore, a doći će i iz Goražda. Mi smo spremni, vjerujem da su i ostali. Čekamo samo noć, i šta će izviđači javiti. Noćas napadamo! Akobogda, za nekoliko ćemo dana protjerati sve četnike odavde.

Radost kojom je sada bila obasjana, nadjačavala je i planinsko sunce. Bilo mi je žao što je došla od mojih laži, ali više natrag nisam mogao.

Sad bi mi bio grijeh reći istinu. Već ja počela učiti!

Svjedočim načinu na koji to radi. Stalno pogled rastura. Čas prema meni, čas prema Jahorini, čas nebu i suncu... a sve vrijeme jednako uči.

I sluša. Bolje nego što i ja sebe čujem. Nisam mislio u laž ići tako detaljno. Ali joj ne mogoh ni uskratiti što želi čuti. Sad, kad mi već vjeruje.

Da sam, bar u tome, bio u pravu, potvrdila je u prvoj pauzi učenja:

-          Sinoć sam tako lijep san usnila! Znala sam da se mora nešto lijepo desiti... Pričaj mi kolko vas je, imate li oružja, hrane... Hajdemo u kuću...

Neću je odbiti. Samo, neću priznati da smo gladni. Takvi bi teško uzeli Jahorinu. Tražio sam po svim kutcima mašte najbolje načine nastavka svoje priče, ali i trenutke i prilike kada ću se moći iz svega izvući. Tako sam propustio čuti njen san, čemu je doprinio i sam ulazak u kuću.

Soba u koju smo ušli podsjeti me na kolibe na Trebovoj. Skromno, skromno i skromno. Siromašno, i vrlo jednostavno. Moglo se vidjeti samo ono najpotrebnije. Najizraženija je, tako, besprijekorna čistoća. Što, tek, ugođaj čini potpunim. Čistoća je jača od sve skromnosti i siromaštva.

Odmah je nastavila s učenjem. Dova, pretpostavljam. Moram priznati, i svidjelo mi se.

-          Hoćeš li kafu, ili ćeš prvo jesti? – kao i kad sam čuo pitanje, koje sam očekivao ali i na koje sam bio potpuno zaboravio.

-          Neću ništa. Nemaš ni ti.

-          Daće Dragi Allah. Biće svega!

-          Onda, može čaša mlijeka.

-          Eto mene – još ju je i oduševila moja skromnost – sad ću nam ja nešto spremiti.

Otišla je vani. Vjerovatno do kolibe. Ubrzo se vratila, noseći šerpu s mlijekom. Potom je ponovo otišla, po sir i kajmak. I još jednom, po luk i hljeb.

-          Voliš li lukmiru? – skoro se unaprijed izvinjavala.

-          Nemoj se mučiti. Mislim, volim ja lukmiru. Sve što je s mlijekom i sirom. Mene su Rumenka, Zorava i Kaća odgojile. Kad mi je majka umrla, sjećam se kako mi je babo često govorio da mi je Rumenka druga majka.

Nije mi bio cilj da dalje izazivam njeno sažaljevanje, više mi nije bilo ni potrebno, samo sam pričao kako bih i inače. Nisam je više želio ni odbijati, nisam se plašio da se predomisli, jedino se moglo desiti da je odbijanjem uvrijedim.

A ništa više nisam mogao ni izmijeniti. Moja laž će ostati, neka je Bog zapiše. Bog nek mi oprosti, od nane je s halalom. Zašto, onda, da ostanem gladan. A i da kvarim nanino raspoloženje, za koje sam, bez obzira na sve, ja zaslužan.

Obećao sam sebi kako neću biti ni bezobrazan. Neću se prejedati, samo koliko mi je dosta da večeras mirno nastavim put.

Dok sam ja jeo nana je otišla u drugu sobu. Nije mi bilo strano ono što je radila, i moja je nena rahmetli znala gledati u grah. Pomalo sam i sam učio od nje. Neću Rifiji to sada pominjati, ni pitati kako je želju nanijetila, mada me je to zanimalo, kao i šta će joj grah „reći“.

Nisam se stigao ni zabrinuti da bi grah mogao mene prokazati, vidio sam u gornjem redu "hazreti-Fatiminu liniju", tri puta po tri graške. Mislim da i inače nije mnogo pričala pri razbacivanju, ali je dragošću lica ispraćala svaki šućur koji bi se javio.

-          Ništa se, sine, ne sikiraj – tek je u trećem, završnom grahu krenula s kratkim tumačenjima – grah je plaho lijepo pao. Sjetićeš se, akobogda, kad ti je nana Rifija grah razbacivala...

Završila je ponavljanjem ovih riječi. I, opet je nastavila učiti. A ja sam razmišljao o onome šta je rekla. Nije mi bilo teško shvatiti da je gledala kako ćemo proći na ovom svom putu. Bez obzira što sam ga ja drugačijim predstavio, grah je mogao puno toga reći. Razlog više da zadovoljan napustim naninu kuću.

Ipak, nije mi dala da tek tako odem. Zamolila me da ostanem još i na kahvi!

Dok je, još neizmjerno srećna i veoma uzbuđena, hitila da zaspe vodu koja je provirala, još nešto mi pade na um. Sjetih se kad su mi babo, nena ili neko treći, pričali o ovako teškim vremenima, a koje ja nisam pamtio, uvijek su stizali istaći kako se, u sličnim situacijama, kahva pravila samo za posebne, najbirnije i najdraže goste. Imajući to u vidu, s jedne mi strane bi još draže, a s druge me bi još više stid. Već sam znao kako je ovaj kraj u svemu kasnio za drugima, što se ogledalo i u očuvanju takvog adeta. Što znači, biću počašćen najvećom čašću, koju nisam sasvim zaslužio.

Miris je sve govorio, nisu trebale njene riječe. Priznala je, stalno kahvu miješa s pšenicom, ali je ovo za nju posebna prilika. Nije krila da je i sama poželjela dva fildžana „prave“!

Kahvu smo oboje tiho ispijali, uživali u svakom srku, odmarali se od priče. Tek poneka njena kratka molitva za naše zdravlje i uspjeh, te moje ponavljanje zahvaljivanja.

Riješen da što prije krenem najavio sam odlazak tako što ću sačekati „da digne siniju“, a što je jedan od adeta naših krajeva, koji su se nekako uspjeli zadržati. Nani se to vrlo svidjelo, pa me skoro zamolila da ostanem još malo, da joj kažem koju više o mjestu iz kojeg dolazim.

Ponovo je nisam htio odbiti. Nisam je želio ni dirnuti sudbinom svoga sela, ali se to nije moglo izbjeći. Na trenutak je ostavila sve lijepo što je od mene čula, kako bi i ona pustila koju suzu za sve naše stradale.

Dirnula je i ona mene. Načinom na koji je svoje suze zaustavila. Opet je krenula učiti!

Istovremeno je slušala i nastavak moje priče, na što me je išaretom ponukala, a kojom sam postigao i ono što doista nisam želio.

Cijenila je ali i žalila zbog moje žurbe, pa je pokazala kako joj se čini da me premalo ugostila. Pošla je da mi spremi nešto “za puta“. Tek što sam pokušao to odbiti, zaklela me majčinim rahmetom.

Zaigrala mi je donja usna kad se vratila. Gledao sam teglicu mlada masla, komadinu hljeba, par glavica luka i riblju konzervu od bar dvjesta grama, sve vrlo brzo i spretno zamotano u jedan veliki, i svakako čisti rubac.

Biće, doista, kako sam joj danas podario puno više pažnje nego mnogi koji su je ranije obilazili!

Halalila mi je! Samo je za ribu objasnila kako je ne jede i kako joj je greškom donešena.

A ispratila me i s još jednom dovom, ta sljedećim riječima:

-          Sine, nek je Allah uz vas. Čuvajte se, a nana će vazdan i svunoć da se za vas moli.

Da sve do sada nisam bio siguran, sad više nije bilo dileme. Vidio sam sreću u njenim očima, sreću zbog još jednog od rijetkih dana u životu koji joj je donio veselje.

Ja sam imao još jednu brigu. Kako se sa ovim pojaviti među ostalima? Za sve nema dovoljno, nekako već moram izdvojiti Mufa i Remziju, ako mognem i Gliba.

Bar će mi povjerovati u ono što im ispričam.

I znaće za mnom da ponove:

-          Izvini, nano, i iskreno i mnogo ti hvala!

                                  nana Rifija, jedan od simbola Grepka i otpora četničkom agresoru