18 - Mogu ispasti još gluplji

Prošetalo zlato materino,

po zelenoj bašči daidžinoj.

Šetajući, crnu zemlju ljubi:

„Crna zemljo i zelena travo,

što me nisi prekrila odavno,

da ne gledam jada po sokaku!?

Od momaka i od djevojaka!

Drag me gleda, a dajo me ne da,

drag me hoće, a dajo ga neće!“

Tek je počelo svitati, prerano je da smo stigli. Ne čudim se dugo, od nekog saznajem da smo svratili u logor Kljunjana. Tek me popustila ljutnja zbog izgubljene čuturice, pristiže me druga. Zbog čega nam treba ova pauza, pa bilo bi i lijepo što niko nikad ne bi brže stigao. 
              Da li se svjesno mimoilaze grupe, da li će susret s Mufom još, i koliko čekati? Siguran sam, ne može biti da sam i to prespavao. Ako sam prošlo mimoilaženje inekako prihvatio, ovo mi se već dojmilo nevjerovatnim, malo previše i od sudbine.

Očekivao sam, zbog svih osjećanja, možda već ovdje cjelodnevni odmor. Počeo sam tragati za zgodnim drvetom za koje bih privezao svog drugara, pružajući mu mogućnost da se napase, a bježeći od svih drugih razmišljanja.

-          Boga ti, kako 'no tebi ime – obrati mi se onaj Mufov jaran – ne mogu da te zovem „Mufov brate“!?

-          Asim – odgovorih mirno, osjećajući kako mi želi još nešto reći.

-          Ako si i upola ko Mufo, fin si. Ne znam, samo, trebo te malo naučiti s konjima.

-          Kako, kad ni on nije vješt.

-          Nije samo to, makar se treba znati kako i oni imaju dušu. Pogledaj ovo, sve je dojahalo dovde, i sad samo konta kako da svojoj guzici ugode. Briga njih što ćemo, možda, odmah dalje. Otrgnuće konji koju travku usput, nije to problem, ali misli li iko od kad oni nisu vode pili.

-          Dobro, al ako ćemo odmah ići... Je li voda daleko?

-          Nije. Ima izvor odmah ovamo!

-          Kako ti kažeš. Ja što ne znam, i volim da slušam. Nego, kako je tebi ime?

-          Fehim. Fehim Glibo!

-          Fehim!? Rijetko ime. Ali je meni veoma drago. Možda si od Mufa čuo da imamo još braće, od kojih se jedan zove baš Fehim.

-          Znao sam da ima dosta braće, ali...

-          Da i ti nisi išo s njim u školu?

-          Nisam. Mufo je mlađi.

-          Koje si ti, šezdeset drugo?

-          Jok. Pedeset osmo. Nego, dolazio je Mufo često u moje selo. Imao je tu jednu curu, a dolazio je i na sijela.

-          Pedeset osmo!?  Ne zajebavaš? – znao sam da sam dobro čuo, ali mi je Glibo izgledao bar nekoliko godina mlađi.

Na trenutak smo prekinuli priču. Izvor nije bio najpodesniji da bi s njega ljudi pili, ali je za konje kao stvoren. Ne bi nam bilo korektno da smo remetili njihovo uživanje. Ćutanjem se složismo kako smo zaradili dosta sevapa, iako je zasluga samo njegova.

-          Stvarno su bili ožednili – kad su otprilike bili gotovi, bio sam spreman poći nazad.

-          Neka, polahko. Neka otkinu koji zalogaj trave, pa ćemo ih ponuditi još jednom. Nećemo zakasniti, ako su i pošli, stiće ćemo ih.

Poslušao sam ga. Ne razmišljajući odmah da je možda i svjesno odugovlačio. A što mi se vjerovatnim učini vidjevši mu zadovoljni izraz lica, zbog činjenice da ćemo za ostalima nastaviti na odstojanju. Uz nastavak priče, kroz koju mi njegove namjere postajaše jasnije.

-          Polahko, da ako odaberu one koji će goniti minobacače!? – nije dugo čekao i da mi to prizna.

-          Kakve sad minobacače? – međutim, tek me u potpunosti zbunio.

-          One male, šesetke. Al, jebi ti njih. Gdje natovare šesetke, tu će i mine! Gule sanduci, guli i ono željezo. Najlakše je dvije-tri vreće brašna, ne boj se - ja ću ti pomoći da fino natovarimo, i onda ideš s pjesmom.

-          Ko ti to reče? Koliko ima tih šesetki, zar nisu neki dan dotjerane jedne!?

-         Jebo ono, ove su prave. Imaju sve, postolja i noge, samo manje. Reče ovaj jedan momak. Ne znam, meščini reče da ih je šest.

-          Znam ja kakvi su ti. Nisu ni oni puno teški.

-          Zajebi ti to. Ne znaš ti koji su ono džohari. Čim vide dobra konja, gledaju da mu dušu izvade. Imam ja i boljeg konja, njega krijem. Što da ga džaba lomim, ko će mi zafaliti. Od mene je dosta i ova Zeka. Nije ni ona loša, malo je postarala ali... Uglavnom, znam da mi je neće pretovariti. Može ona bez problema sto kila odnijeti gdje hoćeš. Samo je treba fino natovariti.

Odustao sam od daljeg razgovora o ovome. Bojao sam se kako me previše podsjeća na neki dan. A ne bih volio da se ponovi. Opet, hoću i da vjerujem kako se slučajno ne prijateljujem s Glibom. I ovo može biti samo novo potvrđivanje uticaja sudbine. Da sam bio sam, ne samo da bih patio konja, nego bi me i prevarili. Ovako sam siguran kako ću ovaj put puno bolje proći.

Zato smo, nakon kraće šutnje, promijenili temu. Pričao mi je malo o tim svojim druženjima s Mufom. Ponešto sam i ja kazao, što ga je zanimalo.

Volio bih i da je duže potrajalo. Ipak je njegova intuicija kazala kad je vrijeme da ubrzamo, i pođemo provjeriti koliko  smo surađivali sa sudbinom.

Vratilo mi se raspoloženje. Taman smo na vrijeme. Za sve drugo su konji već odabrani, mi ćemo kao i većina - brašno.  Raduje me i dobijenih sat vremena, za odmor ovdje. Jesam očekivao cijeli dan, ali mi i tako štošta nije jasno. Tek se brzo odlučujem kako to vrijeme iskoristiti. Objašnjavam Glibu gdje ću, i da uzme hranu za mene ako je budu dijelili, a ja galopiram Grepku. Nije me više briga hoću li onog čovjeka sresti, za Mufa sam već čuo da su otišli. Jedna me druga želja vuče.

                                                                   ***

Provjerio sam da je Grebak gdje je bio, i da je i naša bajta na istom mjestu. Bi mi malo i žao što se još niko nije uselio, šteta zbog njene ljepote. Kojoj se nemah vremena ponovo diviti, valjalo mi je odmah nazad. Nisam osjećao krivicu spram konju, odavde nam se samo skloniti, preko rijeke prije mraka nećemo, imaće se gdje odmoriti, a zahvalan je i na onom na Kljunima.

Stigli smo kad se kolona pravila. Usput sam malo pogledom šarao po ostalima. Na to me natjera i jedan oštri i piskutavi glas, koji nisam stigao zaboraviti. Odmah sam se i uvjerio.

Sutko Bešović, momak koji nam je dosta valjao kada smo se čupali s Bjelašnice, iz spletke koju su zajedno bili pripremili Bekan i Munja, te noći, ipak, nije lagao. Obećao nam se pridružiti, čak je bio brži nego sam ja i očekivao.

Također, bio sam i na Redža zaboravio. Zapravo, njegovom obećanju sam još manje vjerovao. Nije sad prilika da mu se izvinjavam, ali više nemam pravo sumnjati. Da je tu samo da nas isprati, uz puškomitraljez, koji mu i pristaje, sigurno ne bi nosio ranac. Tačnije, došaptava se s Remzijom da i njegov objesi o samar, s druge strane, „da ne kriva“. I to liči na njega. A koliko sam do sada upoznao Gliba, moglo bi biti kako ćemo nas dvojica svoje nositi na leđima. Neka, drago mi je da smo se upoznali i zbližili. U sto drugih mogu pogriješiti, on se ne pretvara, jedan je od najboljih i najčestitijih momaka koje ću imati priliku upoznati.

Drago mi zbog Redža. Neka je bolji nego što ja o njemu mislim. Još draže mi je što ni on nije sam. I s njim je nekoliko novih momaka, moguće da sam neke već viđao, da tu ima i „pokajnika“. Svejedno, nije vrijeme da se ikako dijelimo, svaki nam je čovjek, dobrovoljac dobrodošao!

Jedno fali da moje zadovoljstvo bude kompletno. Žao mi je što se Pezo Šefedin nije predomislio, njemu je bliža ponositost nego pokajnost!

                                                                ***

Na samom zaduženju, malo iznenađenje za kraj. Kao i sve, i ovo mi djelova polunestvarno.

Prijekoran pogled magacinera ja nisam htio shvatiti kao njegov umor, već što Desno krilo nije ranije primijećen! Ali mi je bar upućen bez riječi, uz ljutnju iskazanu jedino u drskom davanju nečeg što su zvali bombom.

-          Šta je ovo? – htio sam biti jednako neljubazan.

-          Bomba, šta će biti!

-          Pretpostavljam, ali kakva?

-          Kakva može biti?

-          Pješadijska i protivtenkovska.

-          Pješadijske su manje. Ovo je ručna protivtenkovska!

-          Ručna - protivtenkovska!?

-          Uzmi to i ne zajebavaj. Nekog usput pitaj kako se koristi.

Nisu bili magacineri od neki dan. Inače bi me prepoznali. Ovako im se i ne čudim. Mlad, a u odnosu na druge ljepše odjeven, u njihovim očima sam izgledao nadmeno.

Zato, Redžo nije zaboravio kakav sam. Bio je prišao da se upitamo, pa je i čuo moj razgovor s magacinerima. Zato se i ponudio da mi pojasni.

-          Jesu, ovo su ručne protivtenkovske mine – glas mu je bio uvjerljiv – a jednostavno je njima rukovati. Samo skineš ovaj poklopac, i baciš. Nakon nekoliko sekundi se otvori mali padobrančić, i ona polahko pada, i u dodiru sa oklopom počinje ga topiti.

Bilo je dovoljno da više ništa ne pitam. Nije se on smijao, nisam ni ja. Ako kažem kako sam toliko pametan da me niko ne može ovako folirati, mogu ispasti još gluplji. Ako bude da je istina!

Da znam, to bi bilo ono po čemu bih, uz kratkoću, najviše upamtio ovaj svoj drugi boravak na Grepku. Naravno, uvijek imam nešto za zapisati. Ovaj put je to upoznavanje s Glibom, zatim susreti sa Sutkom i Redžom, te na kraju i razmišljanje o tome hoćemo li se vraćati istim putem, da oči mučim gledanjem nastranu, poklopac čuturice se previše sjaji da bi se u lišću mogao lako primijetiti.

Prekorih se. Umjesto da više razmišljam o tome gdje mi je Mufo, ja se pitam gdje mi je poklopac čuturice.

Moram nešto brzo smisliti, inače ću sebi morati priznati kako je to, ono što će mi prvo na um doći kada me neko upita kako je bilo.

Kako ću, kad mi misli o tome ni nedaju mira. Mogu jedino pogled baciti u nebo.

Mislim da znam! Ima nešto što mi može, zlu ne trebalo, nekad dobro doći. Nebo me sad podsjeti, a primijetio sam to jutros na Kljunima. Tačno preko livade uz sami logor, prolazi dalekovod. Tako, ako nekad budem trebao, a u to sumnjao, imam orijentir koji će me navesti.

Trebam to, samo, dobro urezati u pamćenje.

                                                            šume Zelengore