17 - Neka meni njega živog

Pašihana, lijepa đevojko,

ti si, Pašo, paša na đevojke.

                                 22/23. avgust 1992.

Istur Pašo, glavu na pendžere,                                

da ti viđu crne oči tvoje.

Da ih pišem na oružju mome,

a ti moje na đerđefu tvome!

Nismo mogli izabrati bolje vrijeme za poći. Kao da smo zbog toga malo kasnili. Već sam prolazio Videžom, ali nikad ovako.

Mi malo kasnili, sunce kao čekalo nas. Ono se sklanja dok mi prolazimo.

Milina nas je bilo vidjeti. Nema nas ni stotinu, ali ovakvi ličimo na čitavu četu. Svi na konjima, svi naoružani, prilično i opremljeni. Ima svega, automata, jedan puškomitraljez, zolja i erpegeova, bar polovina ima i makar po jednu bombu, svi kakve-takve rančeve, pokoji prsluk, ponešto maskirno, a lijepo je čuti kad i poneki ašovčić zvekne.

Ja se sam sebi divim. Prošli put sam se činio najjadnijim u stroju, još znajući kako samo prva četvorica imaju pištolje. Nije me bilo strah.

Zašto da se sada plašim. Svi smo naoružani, a ja zbog svoje jakne još i najbolje izgledam. Da se ne držim kraja stroja, neko koga bi usput slučajno sreli ponajprije bi u meni vidio komandira cijele grupe. Još kad bi se razumio u konje i znao procijeniti ljepotana kojeg jašem! Ne vjerujući da ćemo ikog tako sresti, zamišljam na stotine djevojaka po okolnim proplancima. Kako gledaju u nas, a ja, naravno, u centru pažnje!

Ipak, ja znam šta mi je najdraže na meni, osim puške. Moja čuturica. Svako malo, pogled mi se spusti na desni kuk. Tu je, gdje bi bila!

Ne žurimo, ne idemo pješke. Štedimo i konje. Zato se imamo vremena i našaliti. Povremeno, Remzija i ja puške uzimamo u ruke, zatežemo noge u širinu, glumimo Šejna, Divljeg Bila ili nekog takvog. Požalimo se da nam samo jedno fali za ukupan osjećaj. Šteta što ćemo u povratku dogoniti brašno, pa su sedla ostala na Trebovoj. Ali, kako smo ovo već radili nekoliko puta, to se i u samarima sad prilično snalazimo.

Izlazak iz Videža je poseban ugođaj. Poklopio se s padanjem akšama. Sad tek izgledamo opasno. Da je snimiti scenu pa prodati za neki kaubojac! Ne vide se samari pod nama, sve puške djeluju isto, svi izgledamo slično. Mislim i da smo počeli shvatati zašto nas je bilo, a više nije strah!

Valjda smo ranije, uvijek se samo uzdali da nećemo imati problema, kako ne bismo morali bježati. Za takve stvari biti spreman znači ne razmišljati o strahu.

Sada, međutim, o bježanju ne smijemo da razmišljamo. Ako na četnike naiđemo, moramo prihvatiti borbu. Ako oni budu raspoloženi, kad nas ovakve vide!?

Koristeći tamu, nekoliko puta sam „vježbao“. Priljubljivao sam se konju uz grivu, zamišljao kako tako pucam na četnike. Potom sam jednom lagano oslobodio noge, za slučaj da njega pogode. Prije nego bi me zbacio, sam bih bio na zemlji. I opet pucao u četnike... Neka. Neka meni njega živog!

Mrak pritišće, puške više nemamo kome pokazivati. Ali nam ih ruke često stežu, da ih osjete. Ne govorimo ništa onom ispred, ne slušamo onog iza, samo ponekad nešto došapnemo svome konju. Nekima se otme psovka, svakakvih ima. Nije svako imao sreće kod biranja. Ne želim Remziji sjedati na muku, ali znam kako je brzo shvatio da ipak nije svejedno. Kao što ja sve više shvatam koliko mi je čovjek valjao, ma kako mu ime bilo.

Stvarno ga može i dijete jahati. Vidim da ni svi konji nisu jednako pametni. Znam zašto ostali zagalame i opsuju, ali moj niti jednom nije stao tako da bi me zadrmao u samaru.

Ne znam koliko su psovke a koliko pomirljivost konja uticali, vremenom je galame bilo sve manje. Ne mislim da ima i jedan konj koji već bar dva puta nije prolazio ovuda, znaju i oni kada se Bistrici primičemo.

Ne znam, nisam siguran, ne sjećam se, nisam razmišljao o tome, da li smo svraćali u Jelečki logor. Vjerovatno jesmo, kao da nas je sada više. Ali se nismo dugo zadržavali, samo da nam se priključe. Jesu li nam samo pratnja ili i oni idu po brašno, ni o tome neću da razmišljam. Važno je da smo svi s konjima , da ćemo na vrijeme.
Nisam se mislima mučio ni kada smo se negdje duže zaustavili. Moje je dino da jašem, ili sjedim na samaru.

Bješe problema kroz gustu šumu. Zategne se koja grana, dobijemo poneki šamar. Ali se sve trpi, sve će se dati izdržati. Nije gore nego kad se ide pješke.

Posebno to osjećam kad je počelo spuštanje naniže. Istina, i na tome trebam zahvaliti svom drugu. On misli umjesto mene. Kad god dođemo do mjesta na kojem treba veći iskorak, on zastane da ja malo povučem tijelo nazad, da ne osjetim tu strminu.

Jedino bih situacije postajao svjestan kada bi se ponovo oglasio neko ko nije imao ovoliko pametnog konja. Nisu to više bile psovke, samo refleksni uzvici. I već kroz par sekundi se sve to zaboravljalo.

I u tome sam tražio ono što je dobro. Sve više sam uvjeren kako noćas nećemo imati nikakvih drugih problema. Toliko me je to uvjerenje zanijelo da sam skoro zaboravio na vrijeme. Čak mi se čini kako ni huk Bistrice nisam poznao kad i ranije. Kada sam ga bio svjestan, već smo bili sasvim blizu.

Sad, i oni koji su na konje galamili trebaju se dobro ugristi za jezik. Ovako lahko Bistricu nikad više nećemo prijeći.

Ovdje su konji pametniji. Ne samo da jedni druge ne upozoravaju kako se trebaju ponašati, ne moraju se sazuvati, gurati, juriti onog ispred da ne umakne, razmišljati kako će i kuda, kad prijeđu. Sve to oni znaju, i ne griješe.

Kao što bez i jedne greške i cestu prelaze. I to, veomo brzo. Već su uhvatili ritam, sigurni su da je prethodni prešao, u dva koraka se uskoče, i u još desetak nas prenesu na drugu stranu, a sve prije nego se mi stignemo okrenuti bilo lijevo ili desno. I nije im tamo potreban odmor, niti da se prebrojavaju, niti im je uopšte bitno je li neko došao pred nas. Oni znaju gdje su pošli, gdje nas trebaju donijeti.

To će i uraditi, tako da ni ne osjetimo strah. Ako ga je bilo prije, to je zato što njih nismo poznavali. Svaka životinja, valjda, predosjeća.

Nisam sasvim siguran u to, nije više ni važno. Dalje nam predosjećaji nisu potrebni. Na slobodnoj smo teritoriji, čak ni o putu ne trebamo da razmišljamo. Imaju zaduženi za to: „kud konja jednom provedeš, i za deset godina će znati proći“.

Još kad je miran, možeš se potpuno opustiti. Ako si umoran, smio bi malo i odrijemati...

                                                                  ***

Snažan bol osjetih na licu. Kao da me neko dobro ošinuo granom.

Ne boli, kad vidjeh da je počelo svanjavati. Da smo Mrežicu prošli, toga se kao sjećam, ali za livade iznad - i nisam siguran. Mora biti da jesmo, čim idemo šumom - i naniže. A i zora nije naglo došla. Bar dva sata sam bio u polusnu, ali i najmanje sat spavao!

Pogledah u Desno krilo, da se uvjerim kako mi njega nisu promijenili. On je, i čini mi se kako mi se izvinjava zbog ovog. Ko zna, možda je već izbjegao nekoliko sličnih situacija, možda me je i sad nekako pokušao upozoriti, probuditi.

Iako nije kriv. Ja sam zaspao, on mi je to samo omogućio. A nisam trebao, nisam toliko umoran. Opet, mogu reći i da sam dobro prošao. Mogla me je ovakva grana naći i na nezgodnijem mjestu, kad sam već siguran da me moj drugar nikada ne bi sam zbacio.

Pogledah, imam li krvi na licu. Bridi, ali krvi nema. Dobro je, želim ponosno ujahati na Grebak. Poznaće me, sjetiće se po jakni. Još kad me vide na Desnom krilu, i zavidiće mi! Baš sam vojničina. Delija na konju! Samo da još bacim jedan pogled niza se...

Tek me sad zabolje. Ne od šamara one grane, već kad vidjeh kako mi fali poklopac od čuturice. Inače, služi i kao čaša. Nije mi ni zbog jednog ni zbog drugog, jeste zbog samog izgleda. Čuturici poklopac nije neophodan, niti meni čaša, ali ovako izgleda ružno, glupo, kuso.

Nisam smio zaspati! Samo sam pomislio kako bi to bilo lijepo, a eto - prevarilo me.

Bijesan sam na sebe. Ne znam imam li šta, ali bih puno dao da je i ovo dio sna, da mi se ovo nije dogodilo. Čak sam nekoliko puta  pogledom pretraživao i sebe i konja, sve u nadi da sam pri zadnjem korištenju čuturice poklopac zaboravio vratiti na mjesto. Znao sam da nije tako, ali bih toliko volio!

Bijesan sam, a od bjesnoće se i sam sebi nasmijem. Umjesto da jedino budem sretan što smo bez problema skoro stigli, ja samo što ne zaplačem za jednim limenim poklopcem, koji mi i ne treba.

Valjda me je stid ovakav ući. Skidam čuturicu s kaiša i mećem je u ranac!?

Svakome se ovo moglo dogoditi. Na kraju, dovoljno je da se ne pokazujem ovakav do prve noći i prilike, negdje ćemo već spavati. Kao da neće biti umornih, pa da bude problem od nekog ukrasti. Neka poslije taj lupa glavu gdje mu se i kako to desilo!?

Ideja mi se ne čini lošom, a plan izgleda sasvim jednostavan. Nemam koga pitati, sem Desno krilo. Ako ga znadnem razumjeti.

Možda je, ipak, pametniji od mene. Ili mi se čini, ili odmahuje glavom. U svakom slučaju, u pravu je. Izgubili smo poklopac, pa šta. Kome bude bolo oči, neka pogled skrene. Dok se ne navikne.

Bolje i to nego da postanem lopov. Zbog čega, zbog limenog poklopca!? I, još i da se sazna! Pa ako mi nešto bude, da se poslije priča kako sam zaradio tad i tad.

Vraćam čuturicu za pas, a Desnom krilu priznajem:

-          U pravu si, stari moj, jebeš poklopac! Samo što nismo stigli, trebamo ujahati ponosni – micao sam usnama, kao da mu govorim.

Znao sam da me ne čuje, ali se nadah kako me razumije. Tako mi se i, učini kako je i on nečujno zarzao.

Naravno da me razumio, kako bi me, inače, i nasavjetovao!

                                                                      Zelengora, suton