Jahao sam konje,
ašikovo, pio,
ali nikad nisam 'vako
rahat bio.
Gle, visoko sunce
uprlo strijele,
na zumbule plave i
đule bijele.
Na granate smokve,
pokraj šadrvana,
na sevlije vite od
stoljetnih dana;
I tanke munare sred
ravna Mostara,
što se sav bijeli od
rasna behara.
Pa još, kako ovdje
miriše meleča,
i zelena trava od
pamuka mekša;
I bijeli cvijet
trešnje i jasmina,
ko mahale kuda prolazi
Emina.
Ah, Emina, samo, tu da
mi se javi,
da joj mrsim kosu
uvojaka plavih:
Da izljubim grlo, i
pod grlom što je,
pa san kada tiho
sklopi oči moje,
da me maši kitom
bijela behara,
tada bi mi bio džennet
bez karara!
/Aleksa Šantić/
Ne znam razloge, ali znam kako dugo nisam bio
nervozniji. Kao da su mi se pomiješali svi osjećaji, proistekli od svega što
sam čuo, u borbi s onima koji naviru zbog onog što me očekuje, zajedno su lahko
potiskivali sve vezane za ono što mi je najprije činiti.
Moram naći sebi konja, a što mi se, u ovakvom
raspoloženju, čini najmanje bitnim. Prošli put sam imao najboljeg, a opet sam
najviše nadrljao. Otud mi dolazi i osjećaj krivice: da sam znao, ili mogao
znati, sad bi mi bilo lahko. Otišao bih do pašnjaka, pomilovao svog Lijevog krila, i... vratio ga vlasniku. A tamo bih tražio drugog, i opet šta me
zapadne. Ili, sad bih trebao povesti dva, jednog da ostavim a da se s drugim
vratim.
To, sigurno neću. Ni pomenuti, mogao bi me neko i
ozbiljno shvatiti. Ni s jednim ne znam kako ću, još manje mi je stalo da se
pravdam ili svađam s čovjekom koji mi je na Grepku onako „izašao u susret“.
Neću ni žuriti. Znam da i Remzija ide, i on mora
po konja, zajedno ćemo. Kad izabere jednog, pomoći će i meni.
Pronalazim ga brzo. U grupi, koja se posljednjih
dana uvijek skuplja u vrijeme kada treba najaviti polazak negdje onih kojima je
tako zapisano. A danas su u ponajjačem sastavu.
„Moj mitraljez, kroz jelovo granje, četnicima
svira ustajanje!“ – bećarac je kojim se počinje, i koji nikog ko se u blizini
nađe ne ostavi smirenog. Danas je još posebniji, zbog osjećaja koji su se u
meni nagomilali. Ada ga vodi i avazom, i srcem i dušom, i željom i namjerom,
obavezom i inatom. Ima u njemu i hvale za ono što su do sada diverzanti
uradili, želje za Zulčićevo zdravlje, nade za nas koji idemo, strijepnje za sve
za koje, iz dana u dan, iz naše akcije u akciju, sve više strijepimo.
Ranije sam mislio kako se bećarac ne može
ispjevati „na suho“. Sada se uvjerih u suprotno. Samo je potrebna prava pjesma,
i pravi momci! A ako je Trošanj i po čemu bio poznat, u bližoj i daljoj
okolini, onda je to ovaj bećarac. Obje vrste, kratki i dugi. Meni je uhu bolje
lijegao kratki, ovaj koji je i Ada više volio. Nekad mi je zadovoljstvo bilo
samo slušati, sad žalim što se ne mogu pridružiti. Nisam od Boga nadaren, da li
se moglo naučiti? Makar ova kraća, lakša varijanta? Taj drugi, duži,
manje-više. Njega forsira Fadil. Znam i razloge, tu se, kažu, i mjeri znanje.
Njega, od mnogih sam čuo, svako ne može ni pratiti. Jedan je poseban, onaj „Pod
jablanom ovce plandovaše...“ Njega, do u daleko niko drugi nije ni smio
zapjevati, samo Fadil, Hašim Hajdarević i Ismet Čolo, uz tihu pratnju ko se usudi.
„Aoj Trošnju, ko ti pije vodu, kad iz tebe Muslimani
odu!“ – idealan je za kraj. Najave. A kada krenemo, opet će se društvo skupiti
i zapjevati koji još „jači“.
Pohvalio sam Remziju za to kako su „izvukli“ ovih
nekoliko bećaraca. Pokušavam ga nagovoriti da na polasku bude i jedan po mojoj želji.
Nije mi mogao obećati, on rijetko kada počinje.
Zato, jeste da će mi pomoći oko odabira konja. Priznao
je da se neće previše truditi, kako je njemu skoro svejedno, da mu ne bi bilo mrsko
ako bi se negdje u putu i prevalio. Osim, oko Bistrice. Vjerovao sam mu samo to da
mu je skoro svejedno.
Izašavši na kosu s koje se dobro vidio najbrojniji
konjski pašnjak, prvi put gledah ljepotu koja mi se ranije nije dala primijetiti.
Više od stotinu, odavde gledano sve lijepih konja, pri čemu oči čovjeka
pokušavaju uvjeriti kako ih ima bar još toliko, bio je prizor pred kojim se
moralo zastati. Bar na nekoliko sekundi, koliko da se sva ta ljepota obuhvati.
Pritom smo vidjeli i kako se iz te grupe
izdvajaju dva konja, s ljudima koji su ih vodili.
Susreli smo se na pola puta. Tad sam uočio još
dvije stvari. Radilo se o dva potpuno različita konja, ne samo po boji dlake.
Onog bijelog, dakako slabijeg, vodio je momak koji mi nije bio sasvim nepoznat.
Osim što je i on mene poznao, najavio je kako
jedna moja briga sasvim nestaje:
-
Ti si Mufov
brat?
-
Jesam – pitanje njegovo me nije iznenadilo, shvatio
sam i otkud mi je poznat.
-
Onda, ti uzmi
Mehovog konja.
-
Kako ću ja znati
koje je?
-
Ama, ovo je taj
– brzo je zaustavio moju početnu zbunjenost.
-
Ne znam. Ne
bih da... – nakon par sekundi, ponovo sam zamucao.
-
Ne boj se ništa.
On samo izgleda strašan, ja mislim da u logoru nema mirnijeg! Dijete ga može
jahati! Evo, gledaj moju Zeku, nekad je i ona jaka bila. Šta, godine joj snage
odnijele dosta, al ćudi nimalo! Ćuptelija bila, čuptelija ostala. Ni sad se
svakom ne da, zato ja i najvolim s njom. Uvijek me strah da se nekom ne otme.
Ja sam Buzdu i Muratu reko: Nemojte da nju iko vodi, ako treba ja ću svaki put
ići.
-
Vjerujem ja to,
samo...
-
Ama, ne snebivaj
se. Nemaš frke, ako ga ti ne povedeš neko će drugi. Kontaš.
-
Dobro, ali mi je
sad nezgodno da se s vama vraćam a da Remzija...
-
Ne moraš s nama
– Meho je već sjahao – odmah ga uzjaši, pravo ga probaj do tamo.
Najradije bih istog momenta završio na njegovim
plećima i galopom odjurio da ne slušam ono što sam znao da će uslijediti.
Dešavalo mi se mnogo puta da padnem pod osjećaj
„dežavu“ - „već viđeno“, ali nikad ovako slično. Zapravo, ovo i jeste bio jedan
drugi osjećaj. Osjećaj ponovljenog, očekivanog.
Da nisam dobro osmotrio pomislio bih kako je neko
na mom Lijevom krilu izbrisao onaj žig. Jednako krupan, vrijedan, i opet kažu
„miran“. Opet su ga mnogi gonili, opet ga ne treba pretovarati!
Zatim, nikako mi se ne sviđa ime gazde. Je li
morao biti Meho!? Na trenutak, požurih se prepasti kako se radi o istom, onom
čovjeku. Jedva se suzdržah da mi iz usta ne izleti pitanje znaju li oni nešto
o Zulčiću. Remzija priča da tog Meha više nije viđao, a od svoje zbunjenosti ne
stigoh se razumiti da li sada bi kakve njegove reakcije. Gledajući ovog
crnog, usuđujem se u sebi reći - mračnog čovjeka, ako ništa mogoh ga uklopiti u
opis tog drugog.
Ko zna koliko je još Meha ovdje. Ali i toliko
drugih imena, moglo je da se ne poklopi!
Pokušaću ne razmišljati o tome. Neću čak ni
Remziji pominjati. Ako to bude to, valjda će mi sam reći. A ako već ne htjedne,
ja ću sam zaključiti kako nije.
***
Uvijek je Remzija bio od riječi. Izabrao je prvog
s reda, tako da smo do večere imali vremena malo i odmoriti. A Šaćirova koliba
je bila idealna za to.
Da nije bilo moje nervoze, koje se nikako ne
uspijevam osloboditi. Čak sam počeo pretjerivati, najednom sam počeo „osjećati“
kako me ponovo svrbi između prstiju. Nije moglo biti od vrućine.
Je li me strah? Ako jeste, dobro je! Samo da ovo
nije slutnja...
Jednom sam išao, dva puta prešao Bistricu. Prvi
put me bilo strah nepoznatog, drugi put proživljenog i shvaćenog, sada
poznatog. Razlika u odnosu na neki dan je nemjerljiva, Major neće biti s
nama.
Dovoljno da, svaki put kada to sebi ponovim, osjetim
isti hladan znoj. I da me misli odvedu ispod Miljevskog mosta. Tu se rastajem
sa svojim uvjerenjem da je mene Bog odabrao da ovaj rat preživim. Nekako mi se
čini kako to važi samo za Majora.
Nisam brojao, niti se raspitivao koliko je kolona
do sada prešlo, ali se sve manje mogu otimati utisku kako i tome jednom mora
doći kraj. Ali, valjda neće sad. Ni u našem povratku!
Prisjetih se zasjede koja je jednom postavljena,
koja mi se kao nikad prikazuje kao mogućom za ponoviti. Posebno, poslije i tog nedavnog na Radomišlju. Onda, ko zna - možda su Zulčića stvarno
četnici presreli...
***
Skoro sam se obradovao vremenu večere, skorog
polaska. Ostavljam crne misli i milujem svog novog drugara. U njegovom pogledu
nalazim utjehu, novo uvjeravanje kako će sve biti u redu.
Stvarno je miran. Sluša me. Pomalo mi je krivo
što mi nisu rekli njegovo pravo ime. Mada su bili u pravu, on se ne zove
nikako - sam dođe! Razumije te, kada hoćeš da ga zovneš!
Ipak, ne znam kako ću pričati s njim. Moram mu,
makar sam, neko ime nadjenuti. Pokušavam se sjetiti kako se zvao Blekov,
Markov, konj Kapetana Mikija, Vajata Erpa ili Laki Luka... Baš mi se ne da, ni
jednog lijepog i prikladnog da se sjetim. Valjda ću usput, do tad može biti i
„Desno krilo“.
Kao što mi nije krivo što moj bećarac nije
zapjevan na polasku. Nada više, valjda ga neću ostati željan. Obećali su,
maksuz će, samo za mene, kada se vratimo.
Zelengora, Jugovo jezero
