Pjevaj mi, pjevaj, sokole,
ko što si sinoć
pjevao.
Pod moje drage
pendžerom.
Moja je draga zaspala:
Studen joj kamen pod
glavom,
a vedro nebo nad
glavom.
Ja sam joj kamen izmako,
i desnu ruku podmako!
Nije trebalo naročite pameti pa shvatiti našu ulogu
u tome. Iako sam do sada uvijek isključivo ćutao, ovog puta sam pomislio kako
imam pravo izreći svoje neslaganje. Tek sam se vratio, i to s konvojem koji je
možda bio najiscrpniji od svih ranijih. Prekratko za nekog ko o konjima skoro
ništa ne zna.
Moje neslaganje je bilo ništa spram iskazanoj
ljutnji Murata Fulurije. Najprije je rekao kako je on sigurno jedan od onih
koji najviše cijeni nas Trošnjane, kako se uglavnom i sam trudio da nas u ovim
zadatcima najmanje koristi, a zatim je posegao za svojim, morao sam priznati -
veoma urednim tefterom. Koji me je utoliko više iznenadio, bio sam jedan od
rijetkih koji do sada ni jednom nije išao! Naravno, nije računao dobrovoljni
odlazak po pušku, odnosno usputni priključak tom jednom konvoju. A i da jeste,
opet bi bilo kako je na mene red.
Svakako i da nisam bio jedini koji s konjima nije
znao. Nije to neka prevelika mudrost, ali se nisam toga stidio. Kao što jesam
sada - svojih riječi!
Požurio sam klimnuti glavom i pridružiti se
svojoj grupici na zaduženju hrane.
Žudio sam za nečim što bi mi povratilo
raspoloženje. I opet se umiješala sudbina. Pružajući Remziji novu priliku da mi
ispriča još jednu propuštenu priču. Pred našim očima, u svoj logor se vraćalo
pet momaka, koje je predvodio jedan plavokosi, predodređen za velikog borca.
Kako sam ga, evo i vidio, manje će me čuditi Remzijine riječi.
-
Svaka mu čast –
počeo je kao da ja već znam sve o njemu – mora da ponovo od Majora traži
dopuštenje za akciju.
-
To je nešto već
radio?
-
Zar ni tada nisi
bio ovdje?
-
Ja ovog momka
vidim prvi put. Baš je upadljiv, kad bih ga sljedeći put vidio tek za deset
godina, siguran sam da bih ga odmah poznao.
-
Ijuh, koliko si
to ti lufto...
-
Jesam li lufto
ili nisam, posebna je priča. Da me nije dugo bilo - to ni ne krijem.
-
Ma nisu ništa
radili. Nije im Major dao. A i taj nekakav njihov komandir, strogo se drži Majorovih
uputa.
-
Oni su od
Jeleča? Razumljivo je što im ne da. Tako i treba. Zna Major čemu je vakat, čemu
je još rano.
-
Šta je
razumljivo?
-
Pa nije dobro
tamo čačkati. Ranije zbog civila, sad zbog ovog što sada radimo.
-
Je li? A četnici
neka rade. Eto, i ta zasjeda bi. A neki dan četnici upadoše u katun na
Radomišlju. Tu i nije bilo do desetak naših boraca. Isto, kao na Hadžića ravni.
Treba i njima negdje upasti tako, manje bi onda i oni. Dobro je i ovo s minama,
ali ništa dok mitraljez ne zapjeva.
-
Razumijem. Osim
toga, ima još naših zarobljenih. Nije dobro ni zbog njih.
-
Svi smo i to
rekli. Al jebiga, ne možemo ni samo sjediti. Sjedeći ćemo više izginuti. Niko
ne kaže da trebamo, da možemo napadati, nešta uzimati. Al šta bi falilo otić
više nekog njihovog sela, i samo prosuti nekoliko rafala. Bože sačuvaj, nisam
ja da se na civile puca. Ali bi im tako pokazali da i do toga može doći. Eh,
još i kad bi se privukli nekoj njihovoj liniji, pa samo jednoga koknuli,
drukčije bi i oni poslije razmišljali. Vjeruj mi. Sad oni još misle da mi nit
imamo čime, niti smijemo. A vidiš da ni oni ne udaraju gdje je više naše
vojske. I tamo na Radomišlju bilo, kažu, samo desetak, i to starijih. Mufov
punac, i on je poginuo.
-
Murat?
-
Jeste, tako i
rekoše. Ja ga nisam znao...
-
Jesam ja. Ono,
dvaput vidio. Kad smo mi išli tamo, i jednom on dolazio vidjeti gdje mu se kćer
udala. Žao mi ga je. Jeste imo godina, ali je baš bio vrijedan. Najviše mi je i
ličio na tvog Rašida, bio vrijedan i krupan, a nije bio od nekog tersa. Da smo
mi normalna vojska, ne bi on puške ni nosio. Gdje mu je sin bio, ne znaš?
-
Pa s tobom su
došli ti neki Beširevići, i njegov brat, bratići... Ja ne znam, koliko se
sjećam Mufo je za punca čuo, ili... Valjda nisu svi ni ubijeni, neki su
zarobljeni, ali...
-
Meha nisam nikad
vidio. Znam samo da je stariji od mene, malo mlađi od tebe. I da je bio
momčina. Majda ga je mnogo voljela. Kako i ne bi, jedini brat.
-
Jedinac!? Nemoj
mi vjerovati, moglo bi biti da je on među zarobljenim.
-
Tuga. Šta drugo
da kažem. Hajde sad i zbog njega, zbog svih trenutno zarobljenih budi pametan.
-
Ne može se tu
biti pametan. Ili sjediti i čekati da nas tamane jednog po jednog, ili i njih
prvo ogrebati malo po njušci, pa kad se mogne i pravo udariti.
-
Čime da ih
grebemo? Kao što se deset pušaka ne mere braniti, isto tako ne mere ni deset
pušaka napadati.
-
Ko kaže s
deset pušaka? Nisam ja reko da mi imamo sad trista pušaka da šaljemo u napad,
ali pedeset more. I ne traže ni oni da napadaju Miljevinu, nego negdje gdje ni
njih nema mnogo. Pa nisu se ni oni svi zgargali u Miljevinu, ili šta znam. To
ovi momci traže. Znaju negdje gdje imaju vojske, hoće samo da im priđu, i malo
ih puknu po ušima. Da hoće Major dati, i ja bih pošo s njima. Još bih išo, sve
pjevajući! “Pjevaj mi, pjevaj, sokole…” – lagano Remzija pusta avaz.
-
Ama, pjevaće
soko! Ići ću i ja. Ali, kad Major odobri.
vrh Stog,
Zelengora
