14 - Zaslužio je da preživi ovaj rat

Majka Zulku sitno pletijaše,

u petero i u devetero.

Majka Zulku divno svjetovaše:

„Goji, ćerce, sitne pletenice,

lijepo će te udomiti majka!“

Taman sam sebi ponovio kako od željene okolne šetnje neće biti ništa, pomislio kako će mi i današnji dan proteći u razmišljanjima o događajima koje sam propustio, a kojih kao i nije bilo mnogo, uz usputno iščekivanje Mufovog povratka, postrojavanje mi misli okrenu.

Lato Kršo me je upoznao kako sam, od danas, u sastavu minobacačkog voda. Uz informaciju da uz stodvadeske nisu stigle i tablice gađanja, zbog čega će i obuka na njima kasniti, kao i prihvat ljudi s Vučeva i iz Jeleča, poslije čega će tek vod biti kompletiran i raspoređen po oruđima. Po onome što je o meni čuo ja ću se tad naći u komandnom odjeljenju. Kako reče, sada je saopštio mi privremenu formaciju. Kako ni za gromove ni za šesetke nisu neophodni računači, a pošto nas trenutno s prijavljenom artiljerijskom vojnoevidicionom specijalnosti ima nedovoljno, samo ćemo se podijeliti u dva dijela. Stariji će biti na gromovima, a mi mlađi na šesetkama.

Bio sam zbunjen, pomalo ljut. Ovo je moralo značiti nastavak razdvajanja nas Trošnjana, što ja nikako nisam želio. Osim što sam vjerovao kako iza ovakve odluke mora stajati Major lično, opravdanje što se neću buniti uspio sam naći i u činjenici da ću pored sebe ipak imati Džema i Zaima. Možda kasnije, još i Fadila i Veliju, bez obzira na ljutnju ovog prvog. Lato mu je šura, želi mu pomoći, koristi činjenicu što nije služio bivšu vojsku, a što je zapravo i osnov njegovog negodovanja.

                                                                            ***

Odmah smo nas trojica i izuzeli jednu šesetku, da se upoznamo s njom. Tu, tek, bivam iznenađen.

Na sve mi je ličila osim na artiljerijsko oruđe. Gledajući neki dan Kemuru, zatim i Ćuzu, učini mi se kako su oni pojedinačno s erbejcima opasniji - od nas trojice s ovom cjevčicom. Drugačije nisam ni htio nazvati nešto što nema lafete, čije postolje nije veće od prosječne tabakere, pri čemu je još i upola tanje, a što uopšte nema nišansku spravu. Istina, kvadrant bi trebao biti dovoljan, ali me moje sjećanje uvjeravalo kako je njegova primjena poželjna samo u slučajevima kad nišanske sprave nema. 
              Moje sumnje u moć ove šesetke nije popravilo ni zavirivanje u tablice gađanja. Još uvijek sam više vjerovao svojim sjećanjima nego onom u šta me Zaim pokušavao uvjeriti. Da li mi doista imamo te neke „lake“ mine, koje ova cjevčica može izbaciti i dalje od dva kilometra? Na osnovu olovkom ispisanih tablica, uz svo poštovanje prema Zaimu, ja to još nisam bio spreman prihvatiti. Kad je Major govorio o tome mislio sam da se to odnosi samo na one šesetke s lafetima!?

Želio sam da se i nama pruži prilika da probamo, kao što su to na Vučevu uradili, kao što je dato i ovima na gromovima, prije nego što nas neko natjera da umjesto četničkih pogodimo naše položaje. Nikako mi se nije varila priča o premalo mina, kao i o tome da za nečim takvim nema potrebe.

Ja samim tim nisam vidio svrhu naše današnje obuke. Što je imao, Džemo je ispričao za dvije minute. Jedino se može gađati neposredno, direktnim nišanjenjem. Prethodno se odoka ocijeni daljina, iz tablica vidi ugao koji će se kvadrantom zauzeti, kao i broj punjenja kojima će se mina naoružati. Uz to, samo još treba vjerovati da su tablice tačne. Vježbanje oka smo mogli izvoditi i bez nošenja cjevčice, ali nam je svakako trebala karta. Kako je nismo imali, samo smo mogli nagađati, misliti kako šest očiju bolje vide nego dva.

Bar se nismo previše trudili. Brzo smo se složili kako se nikom od nas ovo ne sviđa. Tek kada prestanemo sumnjati ove nam se šesetkice mogu svidjeti. Ali, možemo sačekati koji dan. Ukoliko se ništa ne bude mijenjalo i ako ovo bude ono čime će naše želje za ponovnim, skorim odlascima prema Trošnju biti zarobljene, jasno ćemo reći da smo protiv toga. Već sada iskazujući nepokolebljivu odlučnost da na to ne pristajemo.

                                                                 ***

Kao da smo slutili de će se nešto novo još danas dogoditi.

Došao je momak i javio nam da se trebamo odmah pakovati i požuriti magacinu. Vidio sam nešto dobro u tome. Šta god bilo, činilo mi se boljim od bespotrebnog izležavanja, uz cjevčicu-minobacač u čiju se vrijednost tek trebam uvjeriti. Osim toga, opet je u pitanju neka Majorova zamisao, što ne daje mjesta zlim sumnjama.

Umjesto da pogađam šta se krije iza ovog poziva, po ko zna koji put volim razmišljati o Majoru. Dijelim to sa Zaimom i Džemom, tvrdeći kako je to jedan od rijetkih ljudi koji će sebi zaraditi spomenik za života. Čak, osjećam da mora, kao što bi mi morali ne zaboraviti da je to najmanje što je zaslužio. Zapravo je samo nešto zaslužio više od tog spomenika. Da preživi ovaj rat!

Samo zahvaljujući njemu, više od tri hiljade civila odavno je na sigurnom. Daleko od mirisa paljevina, silueta krvi i leševa, i nadvijene kame nad vratom. A krivica što broj spašenih nije veći, sigurno nije u njemu.

Ne bih još jednom o tome. Džemo i Zaim to ne propuštaju pomenuti, ali se odmah ograđuju kako misle samo na one civile koji su još ovdje, gdje oni pretpostavljaju da ih je pedesetak. Ne čini mi se toliko, ali im vjerujem. Nisam ni u prilici da zavirujem u kolibe, zato se raspitujem o sastavu i razlozima. Više od polovine su stariji, među njima nekoliko slabo ili skroz nepokretnih. Nekoliko ih ima što nikako nisu htjeli ni pomisliti da krenu, po cijenu da za brašno mole. Ipak, Major je najljući bio na one koji su bili otišli, pa se s nekim od konvoja hrane vratili.

Rekoše da je tu i dvoje-troje djece, od čega i jedna curica, od desetak godina. Nisu mi mogli potvrditi da je to Kukova sestra, ali su čuli da jeste Čolpa. Sve sam bio sigurniji da se nema o kome drugom raditi, htjedoh sebi u obavezu dati da čim ponovo dođem do vremena obavezno posjetim starog jarana i uvjerim se u to. Znam da je njemu sad najteže, pa se i u mojim očima počeše sabirati prve suze nakon duže vremena.

Prije nego to njih dvojica mogoše vidjeti, stigoše me nasmijati. Ispričaše mi šaljiv događaj, za koji ne bih ni čuo da se okolnosti ovako ne postaviše.

Pred magacinom sretosmo djevojku koju je ranije bilo teško sresti. Od Boga nije bila darovana naročitom ljepotom, što je bio razlog da se prije manje pokazivala, ali i da je odlučila ostati ovdje. O čemu je svoj sud morao dati jedan od najvećih šaljivdžija, bar tako mi predstaviše momka kojeg su opisali kao oniskog, šireg i malo proćelavog.

-          „Što ti je život. Moja rođa dočeka da bude među pet najboljih treba u logoru – Džemo se trudio citirati ga – prije se po danu nije smjela usuditi ni pomaljati, niko je nije ni primjećivao, bendao za suhu šljivu. A sad, mogu misliti, noću je gužva pred njenom kolibom!“

Morao sam se nasmijati, znao sam kako to sugeriše da ih više ni nema u logoru. Za ime se nisam raspitivao, bilo je vrlo moguće da je i meni rodica.

A i odmah ću morati i te misli odložiti. Sada glavni logističar, kako je Buzdo otišao s civilima a nije se vratio, Murat Fulurija nam je mirno saopštio zbog čega nas je zvao. Večeras kreće novi konvoj po hranu!

                                                     Zelengora, iznad magle