Pita Fata
Halil-mejhandžiju:
„Jel moj Meho, noćas
ovdje bio?“
„Jeste, bogme,
Mehaginice mlada,
od akšama do bijela
dana!
Do po noći što je
rahat bio,
pred sabah je sahat
polomio.
Polomi mi čaše i
sahane,
a u zoru ode niz
mahale.
Još je reko - ko za
njega pita,
nek uzalud za njime ne
skita:
sam će doći, kad ga
merak prođe!“
Ovaj put je Remzija podigao pogled prema meni.
Pogled koji je jasno upućivao kako se u njegovoj glavi dešava neka dvojba, i o
kojem bih ja lako donio sud kako se radilo o tome da li treba ili ne treba
pričati. Da ga nisam poznavao, sumnjao bih da može ono drugo prevagnuti.
-
Neću ti ja to
znati fino ispričati – Remzija nije bio od ljudi koji se dugo dvoume – mogu ja to onako, u nekoliko rečenica, ali
možeš ti kasnije naći još nekoga, da ti to bolje...
-
Nemoj zezati. Ko
zna kad ću ja stići nekog od diverzanata.
-
Bio sam ja s
njima. Kao vodič – Remzija pusti osmijeh u kojem je bilo ponosa, uz zadržani
osjećaj da ono što ima ispričati nadilazi njegove sposobnosti pripovijedanja.
-
Što ne šutiš!?
Idemo prošetati, to će biti prava priča. Ti samo polahko, kako znaš, ja ću se
uz pomoć prirode već uživjeti. Kao kad čitamo neki kaubojski roman.
Alija je ostao odmarati, dok sam ja jedva dočekao
osjetiti zaboravljenu ljepotu, istina sad prilično hladnijeg trebovskog
predvečerja.
Vrijeme nije bilo za dužu i bržu šetnju,
zadovoljavamo se šetkanjem po dvorištu. Iako mu to nije bio manir, izašao mi je
u susret, pričao je lagano, izgovarajući i one rečenice koje bi obično
preskočio. Rekao bih da je pričom pratio ritam moga zamišljanja.
Prvi smo dio brže zaključili. Admir je svoje
inžinjerijsko znanje već potkovao Majorovim besprijekornim rezonovanjem, otkud
je i došao na ideju da u jednoj noći izvede dvije diverzantske akcije.
U prvu je otišla glavnina diverzanata, gdje za
planiranje druge nisu ni znali. Sve kako bi bili koncentriraniji na svoj
zadatak. Rekosmo uobičajeniji, miniran je jedan od puteva kojim postoji
mogućnost da četnici krenu tehnikom na nas. Što je i razlog da te mine još
čekaju na aktivaciju.
Nezavisno je pripremljena druga grupa, koju je
vodio Šeks. Specifičnost zadatka je što se diverzija radila najudaljenije do
sada, gdje je četnici sigurno nisu očekivali. Bilo je bitno da mina aktivira,
da im se da do znanja kako oprez, ali i svoje snage moraju držati razvučenijim.
Manje važnim je bilo hoće li ko tom prilikom stradati.
Zapravo, samo postavljanje mine je bio produženi
dio plana. Prvenstveno je trebalo izviditi nešto šire područje. Nakon ovih
uvodnih napomena i nisam bio iznenađen čuvši kako je za cilj izabran rejon Kopilova.
Diverzanti su relativno dobro poznavali put, ipak
im je trebao neko ko će ih pouzdanije svesti mostu koji moraju prijeći.
Putovanje iznad, ili ispod Prijeđela, Remzija
nije opisivao, niti je mene posebno zanimalo. Mogu sam zamisliti koliko je šume,
potrebnih prokresa i puteljaka, koji su se mogli iskoristiti. Tako, sve do
primicanja mjestu gdje se treba približiti mostu.
Već se i nad Trebovom navlači mrak, što mi pomaže
da se vjernije uživim u slušanje. Ili, u saživljavanje s osjećajima koje su
hrabri mladići tada nosili.
Treba se zaustaviti, na pametnoj udaljenosti.
Poslati dvojicu da prvi dođu, i zalegnu uz cestu. Da gledaju, i slušaju mrak.
Sačekaju, dok ostali razume ukupnu tišinu i pridruže im se.
Kada će, pošto je cestom stotinjak metara do zgodnog
mjesta za njeno ponovno napuštanje, sada s donje strane, trčati brzinom i s
odstojanjem koji će im omogoćuti i prijevremeno sklanjanje, za slučaj
iznenadnih pokreta četnika. S tim da je teško zamisliti koliko su koga to
vrijeme šibali hladni vjetrovi, jedan svana i jedan iznutra.
Pred kraj su i usporili, niti jedno auto nije
prošlo ni dolje ni gore. Nova doza svjesnosti, hrabrosti, uvjerenja da se mora
uspjeti.
S ceste se procjenjuje, osjeća novo mjesto za
zaustavljanje. Novo gledanje, i slušanje mraka.
Naredno je pred mostom. Četnici su slobodni,
sigurni, samouvjereni, ne obezbijeđuju nešto što je duboko u njihovoj
teritoriji.
Ne gubi se mnogo vremena prije nego se momci odvažuju iskočiti na most.
Koji se prelazi s punom svjesnošću da može označavati i granicu između života i
smrti. Svjesnost je podnošljivija kada se zna da se boriš na pravoj strani.
Put od Drine do livada ispod Vladove kafane
uspijevam zamisliti kao prikrit, kroz pojas šipražja. Livade su mi sasvim
poznate, toliko je mjesta iz moga Trošnja s kojih su se dale gledati.
Gledam trebovski mrak, zamišljam se na našim
Selištima. Što odozgo ne bih dvogedom vidio sada mislima gledam.
Šest je momaka zaleglo na izlazu iz šikare.
Remzija i još jedan su određeni da čuvaju odstupnicu. Ostala četvorica, uhodana
ekipa, pokrivajući jedan drugog se prebacuju, primiču. Svi zajedno čuju još
nešto što im diže inat, potreban da i moral dodatno naraste.
U Vladovoj kafani veselje, muzika trešti. Kao da
je svadba. Ori se pjesma, čete - bezbeli piju, vesele se, niko ništa ne sluti.
Naša četvorka se može još opustiti, ne moraju biti previše tihi. Ni dvojica iza
ne moraju sasvim mirovati. Mogu se i oni pomjeriti malo naprijed. Ne mogu
vidjeti kafanu, ovu četvoricu i ne trebaju, ali je i to pomjeranje novi
pokazatelj kako će sve s hairom da se završi. Vjera u uspjeh ne da sumnjama da
se jave.
Tijelom sam još tu, ispred Šaćirove kolibe,
cijelim ostalim bićem sam se protegao od Selišta do onih livada. Pune su
međica, ispod jedne su dvojica, dok se četvorica prebacuju preko ostalih. Niti
oni remete muziku iz kafane, niti ona njih.
Uvježbanim momcima je dovoljno nekoliko minuta da
procijene idealno mjesto za postavljanje mine. Još manje da je postave. Nakon
čega brzo, nikako bezglavo slijedi povlačenje.
Predah je na mjestu odstupnice. Bez riječi se
informacija da je posao obavljen razmjenjuje za onu koja govori da su leđa
čista.
Niz šiblje se spušta lakše i brže nego je bilo
ozdo, s obje strane mosta kraće zaustavljanje nego u dolasku. Tek se cestom ide
kao i ranije, uz drukčiji vjetar iznutra.
Stiskove ruku će obaviti kada i Belenima leđa
okrenu.
Umjesto jednih, stiskove će ponoviti, uduplati.
Upravo tu su čuli kako su zadatak obavili.
Već poodmaklu noć je proparao zvuk
eksplozije. A bili su na mjestu odakle su razumjeli kako su i rijetki koji su
je čuli. S ove strane Drine, možda i jedini. Zapravo, može biti da su još neki,
samo su ti povjerovali kako se radi o njihovom, četničkom šenlučenju.
Što im je omogućilo i lakše izvlačenje i kroz
Prijeđel. Uz pretpostavke kako su i oni koji će tamo vidjeti šta ih je
zadesilo, najprije pomisliti kako su diverzanti došli nekud preko Kunduka.
Skroz opuštano se nisu smjeli vratiti. Dio
osjećanja se uvijek treba odvojiti za oprez. Dio mora biti poseban. Gledao sam na filmovima
kako miner diže most, pogađao njegov osjećaj uživanja dok leti u zrak, ovi su
momci sličan osjećaj i doživjeli.
Možda bih i volio da je ovdje priča završena.
Ipak, tamo gdje sam ja bio nismo stigli čuti sve vijesti sa srspkih radija.
Jedne koje sam propustio govorili su i o imenima poginulih od te mine.
Nije da njihovoj propagandi vjerujem, no ne znam
zašto bi u ovome slučaju lagali. Makar u vezi jednog, ili dvoje poginulih. Remzija
nije lično slušao te vijesti te se ne mogaše sjetiti imena onoga koji je predstavljen
kao značajnija ličnost, ja ne insistirah da bude uporniji u prisjećanju,
posebno kada reče da drugi nije imenom ni predstavljen, već samo kao njegov
šofer. Opet se da isturiti pitanje je li svaki ljudski život jednako vrijedan,
ali i istaći razliku da je prvi sam odabrao te noći biti u Vladovoj kafani, dok
se drugi zadesio naređenjem.
Dodatno me Remzija zamislio otkrivši kako su, sem
njih dvojice, stradale i dvije djevojke. Muslimanke! Navodno, s Broda na Drini. Jedna,
ili obje su se prezivale Maslo, ili je barem Remzija tako razumio prepričavanje
vijesti, tek ovdje su i neki koji ih lično poznavaše.
Ne znam koliko je sad pristojno nagađati jesu li
tačnije priče kako su one dobrovoljno, namjerno ostale s njima, ili se radi o
nekim od onih koje su najprije zarobili, potom ko zna kuda sve odvodili.
Još je teže razmišljati o tome šta su sve moguće
refleksije, ukoliko je na tome području doista stradao neko ko je od njih
označen kao toliko bitan.
Umjesto toga, ja usputno Remziju upoznah o svom
viđenju detalja koje smo saznali na Igmanu, u vezi onih koji su vidjeli
slobodu, kao i onih koji o njoj još sanjaju, te Čorba, njegove najbliže rodbine, čiji su svi snovi,
najvjerovatnije, prekinuti onog krvavog 3.jula.
***
Pred spavanje sam nekoliko puta ponovio ovo što
sam čuo, bez rasprave sa sobom koliko je u svemu istine.
Ne makoh puno dalje od toga da su obje verzije u
vezi stradalih muslimanki moguće, tek postavivši pitanje šta su ova dvojica
radila gore, pogotovo u društvu muslimanki, bez obzira kako su one na to
pristale!
Zato sam, puno više razmišljao o onome što bi se
moglo dešavati u budućnosti. Noć nije pametnija od jutra, ali ja počeh žuditi za
akcijama s ciljem zarobljavanja njihovih civila. Kako bismo njih tjerali da
oslobađaju, razmjenjuju naše.
Špartao sam mislima selom, zalazio u sokake,
prilazio izdvojenim kućama, ali i po vrhu sela tražio proplanke pogodne za
djejstvo šesetki. Tu šetnju završih dogovorom sa samim sobom da o svemu šutim
dok s nekim drugim ne budem o tome pričao. Svakako, znam da za bilo šta treba i
Majorovo mišljenje. A kad je tako, onda je zalud žuditi i žuriti. Biće kako on,
i sudbina dijelom, procijene da je najbolje!
Nekoliko puta sam prizivao i te dvije, ili tri nevine
žrtve. I uvijek sam zastajao na činjenici da svako naše naredno djejstvovanje
povlači slične, čak i puno izraženije rizike. Završio sam jedinim mogućim
odgovorom:
Rat, vrlo često, ne bira žrtve!
Kopilovi
