Ajko, dušo, jordamušo,
što jordamiš, što mi se
ne javiš?
Kakve su te vile zarobile,
svojim mrkim okom zanijele?
Tamnica ti moja njedra
bila,
crne oči – od tamnice ključi!
Kad smo već sjeli, da se i dobro odmorimo. Oni
koji su pominjali Majorovu brigu, utješeni su. Kada je prešao Bistricu, sigurno
je neko vrijeme bio tu u blizini. Nije mu bio problem tačno procijeniti brzinu
našeg kretanja, samim time ni momenat kada će nastaviti. Važno je da ne brine,
od dužeg čekanja mu ništa neće biti. Osim toga, Puškaricu je već upoznao.
Što se nas tiče, ni najmanje nam se nije žurilo.
Osjećamo se tako kao da nam se danas više ništa ne može dogoditi.
Nismo baš morali čekati do pred podne, ali jesmo.
Puškarica je opet imao objašnjenje: Trebova jeste prostrana i puna pašnjaka,
ali je ispaša divljija, plus je gore sad i previše stoke. Ovo je mirnije i
pitomije, ko zna kada ćemo ovim konjima nešto slično moći priuštiti.
Bilo mi je drago, zbog Lijevog Krila. Vjerovatno
ne bi, da sam znao kako je i ovo samo još jedna nepredvidivost sudbine!
Mislio sam kako je Mufo prenervozan, kako mu
pogled ne silazi s ulaza na Trebovu. Zato mi je bilo posebno drago što ćemo
makar malo ubrzati, tako što ćemo obići Jelečake. Svakako sve ide na Trebovu, odatle
će se dalje razdjeljivati!
Ovo u vezi Mufa nije moja pogrešna procjena, već
izostanak predosjećaja, a koji se počinje javljati s potvrdom činjenice da
ničiji ulazak na Trebovu nije dočekan s više pažnje, kao ovaj naš! Nekada sam
to zamišljao tako, ali zbog nas desetorice. Ovako su, ipak, u centru pažnje
teški minobacači. Kako sam uzdu predao, ulazim skoro i neprimijećeno!
Nije mi zbog toga, ali mi nedostaja Mufov doček!
Podsjetih se na povratak iz Trošnja, isti osjećaj: pola bojazan, pola nada!
Riješio sam ne pomagati oko otovara, samo vidjeti
šta mogu za konja učiniti. Htio sam prijaviti i oštećen kolan, ali mi jedan
momak reče da o tome ne trebam brinuti. Samari stoje na gomili, neka pazi ko
sljedeći bude trebao zaduživati. Isto važi i za konja. S ostalima će na ispašu,
bez samara, pa dok je rane, vjerovatno ga niko neće ni koristiti. Samo sam ga
jednom pomilovao, svjestan kako je pitanje da li ću ga više ikada vidjeti.
Možda je i bolje, neka ga pamtim po ovom druženju.
Sad mi je Mufo prječi. Već sam u gomili vidio
neke poznate, u čijem sam ponašanju otkrio kako je moja briga bila bespotrebna.
Jedan od njih mi je odmah i potvrdio: otišao je s grupom koja će dotjerati puške!
Vjerovatno smo se mimoišli zbog našeg napašanja konja, odnosno nesvraćanja Jelečacima.
Sad bolje razumijem zbog čega je Major bio onako nervozan, sem bitke s
četnicima evo bijemo stalno i onu s vremenom. Već se priča kako ćemo po brašno
organizovati više konvoja nego što smo za izvlačenje civila. Major zna da i pauza
mora biti, odnosno kako je ovo zadatak koji treba raditi u talasima.
Na trenutak ga hoću sasvim razumjeti. Mi se brinemo samo
kad smo mi u koloni, on svaki put.
Vjerovatno ja sada o toj drugoj grupi na bih ni
razmišljao da u njoj nije Mufo. Nisam siguran, ali se usuđujem zaključiti kako je ovu informaciju i Puškarica
znao. Sklonjeni smo zbog lakšeg mimoilaženja, manje mogućnosti primjećivanja, manje
opasnosti od eventualnog granatiranja. Ovako je sve prošlo bez ikakvih
problema, neplaniranih zadržavanja.
Pored toga, sačekaće i moja briga o tome gdje ću
prespavati, pridružujem se masi koja se odvaja prema Tođevačkom katunu. Čuo
sam, nikako mi se ne propušta, pogledati probno gađanje iz topova.
Trebova, dio platoa
