Oj vereme, oj tugo
golema,
blago srcu na kojem te
nema.
Srce moje, veremu se
brani
– nekad pjevaj a nekad uzdahni.
Nije verem u šumi na
grani,
no na srcu, na lijevoj
strani.
Ja ne pjevam što pjevati
znadem,
no veremu na srcu ne
dadem!
Kada smo dovoljno odmakli od rijeke počeli smo
usporavati. Prestali smo pričati o ovome, ko zna, možda do Trebove pola već
zaboravimo. Možda, narednih dana, još koji put pomenemo, prije nego nam se
učini kako je sve samo stvar rutine, sudbine koja nam je naklonjena.
Nije ni čudilo što nam se misli okreću ka onom
čemu idemo, blizini Jelečkog katuna, u kojem ćemo, ili prije, mi se odmoriti.
Radi konja, ko zna da li bi.
Ali je sudbina pripremila još nešto. Ono što će,
bar mene, natjerati da svog konja duže pamtim.
Bolje nego čovjek, znao je dokle mora izdržati.
Livadom, podno Jelečkog katuna, samo je dvadesetak metara išao. Onda, kao
namjerno, trznuo da mu kolan pukne.
Samar se nageo lijevo, cijev poče lizati zemlju,
i on stade. Čeka Adema da pritrči, da ga oslobodi. Niko ne smije da pita, da se
buni, ako je i razmišljao da treba nastaviti juriti za Majorom, shvata da tako
nije suđeno.
Puškarica je, samo formalno, naredio odmor. Kao
što sam ja počeo zagledati kolan.
-
Popustio je od
tereta – dokazivao sam svoje neznanje.
-
Kakvi. Od
dotrajalosti! – opet me Adem uči.
-
Ako je i to, ali
da nije ovako natovaren, još bi trajao.
Neću više ni jedne, Adema već pomalo ljutim.
Uzima me za ruku, i tjera da nešto vidim.
Na drugoj strani, gdje kolan nije pukao, Lijevo Krilo je već bio proguljen. Jasno, starija rana. Poznato je kako je često tovaren, ali to pravi, obzirni gazda ne bi dozvolio. Biće da ga je i sam izrabljivao, štedio manje nego drugi, ko zna za šta.
Na drugoj strani, gdje kolan nije pukao, Lijevo Krilo je već bio proguljen. Jasno, starija rana. Poznato je kako je često tovaren, ali to pravi, obzirni gazda ne bi dozvolio. Biće da ga je i sam izrabljivao, štedio manje nego drugi, ko zna za šta.
Slikovito i ubjedljivo mi to Adem objašnjava, ja
sam onom čovjeku samo došao kao poručen, neuk i naivan, da se on kao - opere
pred Bogom i pred sobom. Da, kad mu se konj vrati, još može i mene napasti,
okriviti za sve.
Shvatam i Adema, mrak je bio, žurilo nam se, a
nije ni mogao vjerovati da neko može tako ne voditi računa o svojoj životinji.
Zajedno smo ga vidjeli prvi put, nije bilo sumnji u njegovu snagu, spremnost i
izdržljivost. Zato je lahko odabran baš za ovaj teret, zato je prvi put i
normalno tovaren. Ranu su vidjeli tek u Mrežici, svjesno su htjeli malo
osloboditi ranjenu stranu. Pretjerali jesu, bili su to voljni ispraviti... Ali
su drugi vodili kolonu!
Imali smo sreće da Ademova vjera u ovog konja
nije bila samo želja. Da su njegovi snaga i izdržljivost nadvisili sav naš
nemar, a sa sudbinom se sporazumjeli!
Vrijeme je bilo da i Puškarica nešto učini.
Riješio me briga kako ćemo dalje.
S nekoliko konja koji su nosili mine, granate i bombe, sanduci su skinuti i razvaljeni. Prepakovano je u vreće, kojih smo imali za svaki slučaj. Nešto bombi ćemo ponijeti mi koji nismo odmarali iznad sela, tako da je jedan konj oslobođen. On će zamijeniti Lijevo Krilo, do Trebove je sad lakše, dok je meni ponuđeno da dalje ne pješačim.
S nekoliko konja koji su nosili mine, granate i bombe, sanduci su skinuti i razvaljeni. Prepakovano je u vreće, kojih smo imali za svaki slučaj. Nešto bombi ćemo ponijeti mi koji nismo odmarali iznad sela, tako da je jedan konj oslobođen. On će zamijeniti Lijevo Krilo, do Trebove je sad lakše, dok je meni ponuđeno da dalje ne pješačim.
-
Neću te jahati –
pomilovah svog druga i prošaputah – zaslužio si na Trebovu ući kao paša!
značila nam je mnogo konjska
snaga, ali i pamet i osjećaj
