Oj djevojko, dušo
moja,
što si tako jednolika,
i u pasu tankovita?
Ko da s' suncu kose
plela,
a mjesecu dvore mela?
„Nisam suncu kose
plela,
nit mjesecu dvore
mela;
Već stajala, te
gledala,
gdje se munja s gromom
igra:
Munja groma nadigrala
dvjema-trima jabukama
i četirima
narandžama!“
Neke informacije o američkim lanč-paketima smo imali, i iako smo redom riješeni da ih smejstimo u rančeve gdje će čekati vrijeme kad će biti jača potreba da ih se upotrijebi, nekoliko sekundi smo ih zagledali, preturali po rukama, očima otvarali. Osjećali smo se kao djeca koja su dobila željenu igračku. Malo odraslija djeca, znamo da igra može sačekati. Nije kurir tu samo zbog lanč-paketa.
Ako smo jednu vijest očekivali, druga nas zatiče.
Makar i ona sasvim na Buljubašića ličila.
-
Eto, večeras vam
Major dolazi! Nego, je l' ono vas tačno deset? Jeste li svi tu? – kurir je
govorio u dahu, i kao da se boji da gdje ne pogriješi.
-
Fala Bogu, još nam
niko nije strad'o – Ferid je požurio.
-
A, niko nije ni
pobjeg'o – ja sam dopunio.
-
Dobro, za
petnaest minuta dođite svi kod magacina intendantske opreme. Znate li gdje je?
-
Znamo, ako je to
ono, odmah kraj ceste!? – sad se Adem javio.
-
Jeste. Požurite,
sad će navaliti naši.
Dok je Alija komentarisao to što nije samo jedan
od nas pričao, zbog čega bismo i više saznali, čule su se i glasne potvrde naše
zbunjenosti - ovim drugim što nam je rečeno.
To je i bio razlog da se kurir povratio, te se
dopunio:
-
Nije ništa
strašno, došla je neka oprema. Sad je treba raspodijeliti, a pukovnik ne želi
ni vas da izostavi!
-
Hajdemo, onda,
odmah – Ferid je već bio na nogama.
Alija je ubijedio ostale da ja idem na čelu.
Međutim, to je značilo kako baš i nećemo moći žuriti.
-
Jebe me ovo
blato – pokušavao sam objasniti – pod ovim cipelama uvijek kila blata. Ne znam
samo kako se ovako lijepe. Svaki treći korak, moram stati. I ovo drvo nositi,
da zguljujem blato. Da sam znao, ne bih ja na cestu ni izlazio. Bolje da smo se
držali šume dok smo mogli, al' jebaiga sad, kasno Marko...
I ostali su imali problema, ali niko kao ja.
Ljutilo me što sam stigao i pantalone ukaljati, bilo mi je krivo što ću takav
pred komandanta. To me je ljutilo, a cipele nervirale. Nekoliko puta sam i
opsovao, kad mi je malo nedostajalo da i pobusim, sve zbog blata iz kojeg sam
sve teže izvlačio noge.
Bez obzira na unutarnji nemir zbog izgleda,
radovao sam se da smo stigli. Više mi nije ni smetalo što Buljubašić nije mogao
a da nas prvo kompletne ne obuhvati pogledom.
-
Stigli ste –
znao je i kako da nam se obrati – stvarno ne bi ni bilo u redu da vas takve
predam Majoru. Volio bih da vas mogu kompletne obući, ali vidjeli ste kako ni
svi moji još nemaju sve. Najveća je frka oko pantalona. Koliko mogu da vidim,
ni među vama nema niko kome bi mogle koje od ovih što su jutros stigle. Valjda
je to krojeno za male Kineze, Korejance... uglavnom - neke pigmejce. Ali, imamo
šta imamo. I odmah da vam kažem, ovo je samo moja dobra volja. Za vas će oprema
stići koji dan, međutim ja znam da sigurno neće biti ni za polovine, pa i nisam
baš siguran da bi vi svi dobili. Vjerujte, samo moja dobra volja, i - to što
ste bili dobri! Eto, nikad niko moj sve ne dobije. Uvijek se krpimo, neko
jaknu, neko gaće, neko čizme... Još nešto, znam da većinom nije kakav kvalitet,
ali je bolje išta nego ništa. Neki dan smo dobili istih ovakvih pantalona pun
kamion, podmirili nekoliko onih sitnih, sve ostalo smo dali minobacačlijama, da
mogu čistiti minobacače. Javili smo da nam takve više ne šalju, samo džaba
nafta ide, al' niko ne razmišlja, valjda je i njima samo da ih se riješe. Hajdete
sad, ja sam reko da vam daju sve što je došlo, a zvao sam da lično svi dođete
zbog brojeva, mi se ovdje možemo kasnije poizmjenjati. Eto, i to je privilegija
koju svojima nisam davao. Još sam i naredio da niko, čak ni magaciner, ne smije
sebi ništa odabrati dok vi ne završite! Samo, nemojte sad da ostanete unutra
pola sata. Vidimo se večeras!
Nije nam dao ništa da pitamo. Zato što nismo ni
imali šta! Bar je bio jasan, ako dio onog što je rekao i nije sasvim odgovaralo
istini. Ipak nam je ukazao veću čast i poštovanje nego smo zaslužili. Jesmo
ispoštovali naređenje, ali samo zato što smo to smatrali jedino ispravnim. Ovu
drugu bajtu smo pravili kao kaznu sebi zbog loše urađene prve, a kiša nije
htjela ranije stati kako se ne bismo predomislili. A i vijest da nam je nazad, došla
je kad smo o tome počeli prestajati razmišljati.
Sve u svemu, uzimamo što nam je ponuđeno. Veša i
čarapa, i ljetnjeg i zimskog, uvijek treba, kao i šatorskih krila, kvalitetnija
su od onih koja smo neki zadužili na Igmanu, zbog čega smo i to prećutali.
A tri su stvari posebno obradovale naše oči.
Istina, Zaim jedini nije htio uzeti beretku,
sivomaslinasta je, kakvu su nosili specijalci bivše JNA. Što ja nisam znao a
nije mi ni smetalo, kao što njemu ne smeta četničko šatorsko krilo, opet će ga
zadržati a ovo nekom pokloniti. Objasnio sam, ne moram beretku nositi na
položaju i tako strahovati da me neko greškom ubije, ali u danima koji su sve
izvjesniji, bilo kakva kapa će uvijek biti bolja od nikakve, kako je i Buljubašić naglasio.
Čizme nisu posebne kvalitete, malo podsjećaju na
„oficirke“, s tim da se ne kopčaju. Previše su krute, noge u njima se dugo neće
osjećati komotno i udobno. Ali ono što smo shvatili vezano za kape, na čizme se
još više odnosi.
Ipak, svega što smo dobili, radije bi se odrekli
nego - jakni! Koga god smo ovih dana vidjeli u maskirnom, ispraćali bi
uzdasima. Maštali o sličnom, a ne znali i da ćemo doživjeti!
Tople, futrovane, i to tako da im se postava može
vaditi. I lijepe. Kako i ne bi bile, maskirne!
Ako će nam i zbog čega zavidjeti oni koji su nas
onako ostavili, možda nam se ovih desetak dana i podsmjehivali, ove su jakne.
Major i ono malo ljudi što je s njim ljetos došlo, došlo je u košuljama, a tek
su ponijeli i vjetrovke. Ipak su ovo prve jakne koje dolaze na Trebovu.
Ostaj nam bajto, sjećaj neko vrijeme na nas. Nije
nam žao što u tebi ni noć nećemo prenoćiti!
Štirinsko jezero,
Zelengora
