Je li kome kano srcu mome,
je li koju ostavio dragi,
je li koju ostavio dragi,
kano mene u najljepše
vrijeme.
Kad cvjetaju džemani
ružice,
teško onom ko za njim
uzdiše.
Boluj srce, al' nemoj
umrijeti,
dragi će ti ponude
donijeti.
Znao sam da mu je o Akifu teže pričati, zato sam
ga i naveo da mi detaljnije opiše sve što zna, što je čuo o Suljovom
zarobljavanju, priznajući da već vodim dnevnik.
A pričao je kao da je sasvim siguran da je još
živ, i da će jednog dana, i nikako da je taj dan daleko, izaći na slobodu i
zagrliti, sada već - jedinog brata!
Mene je takva njegova priča, opet, navela da
Sulja zamišljam onakvim kakvog sam ga zadnji put vidio. Tiha njegova priča,
tiše moje prisjećanje...
U Šefedinovoj priči je Suljo tog jutra krenuo od
kuće, u mojim prisjećanjima je ulazio u kafić
„ABC“. U njegovoj je priči imao
dogovoreno s nekim momkom, koji je za njeg nabavio duhan u Crnoj Gori, u
mojim sjećanjima ja sam slučajno svratio u isti kafić i sjeo za njegov sto.
Kako se u ružnoj stvarnosti kretao uobičajenim i
dobro poznatim putem, tako je u lijepom
sjećanju, sa mnom vodio običan razgovor. Kako je tog jutra vješto savlađivao stotine metara opasnog puta, onog
je još vještije praznio boce sarajevskog piva. Vjerujem Šefedinu, bio je vrlo oprezan,
znam ga kao nekog ko je mogao najviše popiti a da drži prisebnost.
Taj neko, ko se s njim trebao naći, također se
svojom uobičajenom stazom primicao mjestu na kojem su se i ranije sastajali, baš
kao što ga i ja onda pratih pivom.
Tog kobnog jutra su stvari krenule neočekivanim
tokom, kao i onog zanimljivog prijepodneva. Prije njih su cestu presjekli crnogorski
četnici, stolu za kojim smo mi sjedili prišla je jedna
lijepa djevojka. Dok su se
četnici brzo rasporedili, djevojka je još
tražila mjesto. Suljo tog
jutra nije mogao primijetiti četnike prije nego oni njega, onog
smo prijepodneva mi odbijali za sto primiti onu djevojku. Suljo je imao samo taj jedini prolaz, kraj
nas je bila jedina slobodna stolica. Četnici su bili smrtno ozbiljni, mi
smo se htjeli našaliti.
Kobnog je jutra Suljo odmah shvatao ozbiljnost, onog
je lijepog prijepodneva našoj djevojci bio teško dokučiv način na koji se s
njom kanismo našaliti. On je
gledao naoružane četnike, ona praznu stolicu i
samo dva pića na stolu.
Njega četnici ništa nisu pitali, ona
je nekoliko puta ponovila svoje pitanje. Njega su odmah zarobili i zavezali, mi
smo uporno čuvali slobodno mjesto.
Četnici se nisu predomislili, mi
jesmo.
Sulju nije imao ko reći kako bi mu bolje bilo da
od kuće nije ni kretao, mi smo djevojci rekli
da bi joj bilo bolje da nije sjela. Njega su ispitivali, mi smo njoj priznali
kako imamo dogovor da ćemo onu koja sjede za naš sto prositi, za Sulja. Četnicima razlog nije ni trebao, mi
smo objašnjavali kako je Suljo obećao babu da će mu do večeras dovesti snahu. Oni su ga nekoliko puta i udarili, mi
smo djevojku samo zbunjivali.
Tog dana Suljo nije plakao, onog
je glumio. Pred četnicima
je htio ostati ponosan, pred njom je,
krijući, od piva pravio suze.
Četnici nisu glumili, ona
je znala šta je buni. Na onakvom
mjestu, i onako naoružani, četnici nisu trebali pomoć, mi
ne bi ni uspjeli da slučajno nije naišla i Suljova sestra. Četnici su bili jedine gazde situacije, mi
smo išaretom Sehiji objasnili da prihvati i podrži našu igru. Njega su prepadali raspravom da li da ga ubiju
odmah ili kasnije, mi smo „uputili“ Sehiju da požuri kući
i razglasi svadbu.
Tog nesretnog dana je jedinog svjedoka imao u
momku koji mu je želio ali nije stigao pomoći, onog
lijepog dana sam mu se ja ponudio za kuma, ne sluteći da se meni šta može
dogoditi.
Suljo je gubio nadu da će vidjeti nekog poznatog,
ona je tek počela sumnjati u svoja uvjerenja. Četnici će dugo igrati svoju zbilju, mi
smo prepoznali vrijeme za prijekid naše igre. Rekli su mu da ga neće odmah strijeljati, da će
ga sprovesti u zatvor, mi smo njoj objasnili
kako nam je ideja došla slučajno i da nikakve druge namjere nemamo. Njemu je objašnjeno da je vojni obveznik i da tako
mora, mi njoj priznajemo kako je Suljo oženjen i
otac dvoje djece.
Tog dana je Suljo morao ćutati, bez prava da išta
kaže, onog dana je ona s olakšanjem priznala da je
samo malo bila zbunjena, ali da je bila sigurna kako je njega već viđala na
teferičima, čuvši još tada za njegovo bračno stanje.
Suljo nije imao nikakve izglede da se izvuče, njoj
se naša igra dopala, pa joj se nije ni žurilo izaći iz nje.
Onaj čovjek nije smio prići Sulju, ona
se obratila - meni! Da jeste, od
Sulja bi bili prenešeni pozdravi braći, ja sam pitan - jesam
li ja spreman za ženidbu! Po
Šefedinovoj priči, onaj je čovjek ispričao šta je vidio, ja
sam Sulju prećutao šta mi je povjereno! On je pravdao sebe, ja sam odlučio još
malo igrati.
Za Sulja niko ne zna da li će, i kada biti
oslobođen, Emina i ja smo se dogovorili naći za heftu,
na teferiču u Pilipovićima. Suljo ne zna u kojim će sve logorima biti, mi
smo se trebali dogovoriti o datumu našega vjenčanja!? U Šefedinovoj priči on je živ i nada se slobodi,
u mojim sjećanjima ona se još nada da će joj Suljo biti
kum!
Po
mome sjećanju ja nisam bio spreman otići na teferič jer mi se sve dojmilo kao
neozbiljno, po Šefedinovoj
priči Suljo mora izaći jer bi drukčije bilo preneozbiljno od sudbine!
Priča
iz mog sjećanja je završila kako je završila, kraj joj je kakva je sva i bila.
Ali, nek se nada Šefedinovog srca pretvori u
sretni kraj priče kojom završismo naše današnje druženje!
most na Tari
