Drino vodo, živa žeđo moja;
O moj dragi, živa željo
moja,
živom sam te željom poželjela.
Živoj mi je srce ispucalo,
baš k'o zemlja ljeti od
sunašca.
Bog će dati, i kiša će
pasti.
Zemlja će se sa zemljom
sastati,
a ja s tobom nikad dovijeka.
Prije nego provjerim udobnost svoga ležaja,
odlučio sam otići do Marevaca i zahvaliti im se na ponuđenoj pomoći. Ali sam
promijenio pravac kretanja!
Bio sam iznenađen susretom s još jednim svojim
starim jaranom, također poznanikom iz đačkih dana. Iznenađen, jer njega nikako
nisam očekivao ovdje vidjeti. Jedine moje informacije o njemu koje sam imao je
da se nalazi na Vučevu.
Putevi su nam se presjekli ispod kuhinje, gdje
sam ja kanio skrenuti Marevcima, a kuda je on naišao krenuvši na vodu. Ja nisam
obraćao pažnju na njega, kao ni na bilo koga drugog u uniformi koga bih sreo,
svi su mi bili slični, a mislio sam i da je ovo dana bilo dovoljno da, bar oko
kuhinje, sretnem sve koje sam mogao znati.
Kako je on mene poznao nisam razmišljao, svakako mu je bilo lakše nego meni njega, ali sam se dobro zagledao pošto sam čuo da me dozvao imenom.
Kako je on mene poznao nisam razmišljao, svakako mu je bilo lakše nego meni njega, ali sam se dobro zagledao pošto sam čuo da me dozvao imenom.
-
Šefane!? –
potvrdio sam mu da je u pravu.
-
Oklen tebe?
-
Čuj „tebe“! Ja
ovdje heftu dana, a ti me pitaš odakle ja ovdje. Nego, ti meni reci, oklen
tebe!?
-
Oklen mene! – i
on se slatko smijao, dok smo se po drugi put grlili.
-
Jah, oklen tebe?
-
Pa, ja sam ti
ovdje.
-
Ovdje? Kako,
ovdje?
-
U prvom sam vodu
prve čete. Ima mjesec dana kako sam se priključio.
-
Ne kontam. Meni je neko prič'o da si na Vučevu!?
-
Bio sam. Onda
sam, s konvojima, krenuo ovamo. Kada smo došli dovde, ja odlučio ostati. Sa
mnom je jedan Bećirević, Feridov rođak, njega ti ne znaš, zatim i jedan
Bostandžić, Minin brat, al' ti ni njeg ne znaš, jedino bi starog Hasiba Džombu
mor'o znati, ili da si makar čuo za njega.
-
Dobro, sad mi je
jasno kako si ovdje, al' nije i zašto!?
-
Reci mi – nekoliko
sekundi koje je prećutao bilo je kao objašnjenje zašto sad preskače ovaj
odgovor, a koji će mi se kasnije sam reći – gdje si sad poš'o?
-
Nigdje. Zapravo,
htio sam malo do Marevaca, da vidim Dževada Tabučića i Ragiba Muslima.
-
Nisi ih vidio?
-
Jesam, ali se
nismo skroz ispričali.
-
Hajde, vidjećeš
ih kasnije. Hajde sad sa mnom, moram na vodu, neke majice da operem. Taman da
se ispričamo, da mi i nije dosadno.
Do vode smo samo malo čavrljali. Tamo sam ga
naveo da prvi počne svoju priču.
-
Kad je naše selo
stradalo došli smo na Vučevo, priključili se Ćasari. Ne mogu reći da nam je
ružno bilo, mislim i da nije pravljena neka razlika između njih i nas, samo se
meni nešto drugo tamo nije nikako sviđalo. Slabo se, brate, radi! ono, bilo je nešto, ali urijetko. Uglavnom se, sada, k'o
fol čuvaju nekakve linije, nikako da koknemo kojeg četnika. A meni se mrači
pred očima, žedan sam za osvetom!?
-
Osvetom?
-
Ne znaš?
-
Ništa ja ne
znam. Koliko sam čuo, na vašoj strani nije puno naroda stradalo!?
-
Kako se gleda!?
Tačno je da su oni htjeli sve pobiti... U nekim selima nisu nikog stigli,
negdje dvoje-troje, negdje, Boga mi - više. Hum i okolina, pedesetak. Ne znam, jesi li čuo da je i moj
brat Akif poginuo!?
Uz njegov uzdah išla je i moja suza. Još smo ne sasvim naviknuti na rat, tako da vijest o svakom koga smo poznavali, koja
govori da ga više nema, u početku primamo s nevjericom, dok se suza sama
otkida. Obavezno, nespremni da bilo šta kažemo.
Šefedin okreće glavu na drugu stranu, vidjevši
moju suzu ne želi da je svojima prati. Svako podsjećanje na rahmetli brata
izaziva potragu za utjehom koje nema! U samoći je tako, u redu je isplakati se,
u društvu treba pokušati izdržati.
Da bi uspio, protrlja jednu majicu nekoliko puta,
a onda nastavi:
-
A Suljo mi je
zarobljen ranije, još dok su bile barikade. Kren'o u Crnu Goru, jaranu, po
duhan. Ufatiše ga, majku im četničku jebem! Taj je doš'o odmah, prič'o nam, i on
se mor'o skloniti, samo je vidio da su ga odveli. Ako je njemu vjerovati, Crnogorci!
Kaže, niko od domaćih nije bio. Ne znam, nije mu ni vjerovati, a i moguće je.
Bivali su oni u napadima na selo. Eto, kod nas su ubili mog Akifa, i Muharema,
Hašimovog i Seadovog baba. Nekim selima su najavili, da se sklone... Jebi im mater,
ja im nikad nisam vjerov'o, sad pogotovo.
Njemu je trebao predah. Izvadio je duhankesu,
ponudio i mene.
-
Hvala, to je Fehim
im'o običaj.
-
Rekoh, da nisi
počeo... Nego, šta je s Fehimom, čuo sam da je vaše selo pravo nadrljalo!?
-
Jašta radi, manje
od pola nas je izbjeglo. Zato sam i rek'o da sam čuo kako vi niste puno
stradali. Eto, ni ja još ni za koga svog ne znam da je strad'o. Mislim, još
nikom ne mogu rahmet predati. Mada, za baba... dabogda. On i jedan mi rođak su
u KPD, ostali svi u „Partizanu“, svi su zarobljeni. Samo smo mi mlađi
uspjeli... Čorba, nema ni u zatvoru. A za dvadesetak znamo sigurno da su
poginuli... Fehim, srećom, nije ni bio s nama. Znaš da je studir'o, u Sarajevu,
tamo se i zatrefio.
-
Slabo ti znaš
našeg naroda... Zemiru si znao?
-
Hodžićku?
-
E! I ona je
rahmetli. Zaklali su nju, i njenu cijelu porodicu. Šestoro, na jednu krv! Koga još znaš... Onog malog Rikala!? Rikalo Šabana, i njegove su sve pobili...
Šahinovići i Šabanovići su svi prešli, nešto je pobijeno u Humu... Jah, znaš
šta je bilo s Feridom Bećirevićem?
-
Oklen ću znati!?
-
Jedva ti se
izvuk'o. On ti je, budala, noćijevao u kući do zadnjeg. Kad je u njegovom selu
bio napad, kad je čuo da puca, oni mu već pred kućom bili! Sami ga je Allah
spasio. Sreće, odmah je kren'o zadnjem prozoru. Vidi, već prišli. Nije im'o izbora,
tu blizu prozora ima velika žara, ne znaš ti kako je to kod njeg, kao potok, pa
ima tu i ruža, trnja, žare... On se bacio, možda ih malo i zbunio, pa niz
potok. Pucali su oni za njim, nikad mu neće biti jasno kako ga ni okrznuli nisu!
Samo je, vas izgreban stig'o Drini.
-
Stvarno, kako
ste prelazili Drinu?
-
Čamcima, ja kako
ćemo. Doduše, Ferid nije odmah preš'o. Sakrio se, saček'o noć, poslije je prepliv'o.
Ali smo, uglavnom, prelazili čamcima. Najprije prebacivali starije, kasnije
hranu i stoku. Sve, od onih koji su htjeli ići. Mi smo se stalno vraćali, ne
možeš nikog ostaviti, a ne znaš kako da ga natjeraš. Samo ja sam tri puta iš'o
tamo i ovamo! Samo, to je sve počelo pošto su prva sela napadnuta. Prije su
mi stradali Akif i Suljo. Znaš kako je bilo, narod se obavij'o oko sela dugo,
baš kao da njegovo neće izgoriti. E, kad je sve haman pogorilo, onda se počelo
glave spašavati, pa izvlačiti i stoka i ostalo.
-
Je l' iko tako
strad'o?
-
Misliš, preko
Drine. Ne!
-
A, odakle vam
čamci?
-
Odakle!? Kupili!
Zezam se, napravili. Kao što ste vi skoro svi imali kakve skije, tako smo i mi
imali čamce. Nisu to bili oni pravi, sportski, ali su nam, kao što čuješ,
spasili glave!
Ovaj dio njegove priče preživljavao sam
najsjetnije. Uzdasi koji su mi se sada otimali nisu bili za onim što su oni
pretrpjeli, već za onim što mi nismo! Tek sad u istini o Trošnju vidim i jednu
nepročitanu stranicu. Ta stranica je ostala prazna, zato što se i mi nismo
potrudili da je ispišemo. Da jesmo, vjerovatno bi ostale bile manje krvave.
Zašto smo, samo jednom, slali ekipu prema selima
u dolini Sutjeske? Zašto je Šećin samostalni odlazak ostao jednako neshvaćen od
nas kao i od onih kojima je išla? Ako su Nail i Sajo išli u pogrešno vrijeme,
je li Šeća išla u pogrešno mjesto...
Uvijek ću tražiti neko opravdanje, bez obzira što
ću na kraju opet sve vratiti na teret sudbini. A nešto je i slično u našim
pričama, i mi smo pošli poslije napada. Samo, naš je položaj bio takav...
Ali, ako su onostranci mogli preko Drine, nama je
preko Maluše moralo biti lakše. Niža je to planina nego što je Drina duboka!
Oni su, makar, bili spremni. Mi se samo, i
predugo, spremali. Mogli smo, u prvoj turi prebaciti starije i djecu, pa se
vratiti i jedan dan glumiti da smo svi tu, a onda bi, druge noći, sasvim lako...
Brzo zaboli glava - opet se srećem s onim što mi
je Dževad otkrio, a što mora biti taj jaz između onoga što se desilo i toga što
je moglo a nije bilo. Osjećam pritisak da Šefedina priupitam kako su se oni
povezali s Ćasarom. Ne da mi se, kao da moram čekati da mi sam kaže.
Ne znam koliko mi to saznanje može značiti, nismo
mi ni imali pravo čekati da neko dođe i pita nas da li nam pomoć treba. Ako je
već o tome vođena priča, morali su pobijediti oni koji su bili da se ide.
Trebali smo svi znati da je bolje kajati se „što sam“, nego „što nisam“! Svi
uzdasi koje puštam, dok o ovome bilo kako razmišljam, uzdasi su onih što se
kaju - što nisu.
Teško se s ovim mislima boriti. Tjeralo me što se
Šefedin povremeno morao koncentrisati i na pranje veša, a borio sam se puneći to
vrijeme stalnim zapitkivanjima o njegovim utiscima o onome što se događa na
Grepku.
Ma koliko su jača bila moja razmišljanja, stigao
sam zapamtiti i nešto od toga što mi je on pričao. To ga je i privuklo, ovdje
je dinamičnije! Posebno je ushićeno pominjao mogućnost skorijeg pokušaja
uvezivanja naših jedinica s onim u Goraždu. Vežem to s Redžovom pričom, dodajem
kako je zasjeda Đozu Fadilu samo sve odgodila, nikako i sasvim zaustavila, prepoznajem
u tome naš boravak ovdje, skoro žalim što nismo stigli u punom sastavu, čini mi
se kako bi bili pravi dodatak tom dijelu historije. Nikako mi se ne da
povjerovati kako bi se naša pomoć sastojala od dan-dva hodanja obroncima
Jahorine, odvlačenja četničke pažnje kako smo to nedavno radili na Trebovoj.
Iznenadio me odgovorom u vezi Fehima Jahića, mada
sasvim pojasnio način na koji smo prekjučer završili naš razgovor. Jeste bio
jak borac, jedan od najvećih, dok to nije bilo. Previše je teško podnio, skoro
da je „pukao“!? O tome je ovdašnja Komanda već pričala, planiraju ga
osloboditi, ili bar neko vrijeme odgovoriti. Nagovaraju ga, ubjeđuju, boje se
da ne napravi kakvu glupost, još uvijek dvadesetak ljudi ima koji će svugdje
poći za njim...
Kratko sam Šefedina „provocirao“ time što je
ovdje a ne na Vučevu, najavljujući da će i tamo biti dovoljno „vruće“,
aludirajući na njegovu pomenutu želju za osvetom, dodajući ono što nam je Redžo
Barlov kazao, a njemu prepuštajući da razmišlja.
Ja se nisam vraćao na stradanje našeg sela,
radije sam pričao o doživljenom na Igmanu. Nasmijao sam ga pričom o Bekanu i
Munji, okolnostima pod kojima smo Igman napustli naprečac, zaplevši se malo oko
izvrdavanja kompletne istine o našem razdvajanju, navodeći ga da vjeruje kako
je krivica u onima koji su nam se na Igmanu pridružili, i još kao rezultat
njihove želje da svoju planinu što prije zagrle, tako - ne želeći gasiti
mogućnost da je u njegovome srcu zaiskrila slična želja.
Mislim da sam dobro primijetio, mada i osjećam
kako to neće brzo priznati. Govorilo mi je to što smo, kad je završio s pranjem
i cijeđenjem, opet pričali o događajima tamo.
Mazočka
planina, pogled s Pliješi