Crven fesić, mamo,
crven fesić, joj mamice,
crven fesić u dragana,
joj mamo, mamice.
Da ga hoće, mamo,
da ga hoće, joj mamice,
da ga hoće nakriviti,
joj mamo, mamice.
Medna usta, mamo,
medna usta, joj mamice, 18. avgust 1992.
medna usta u dragana,
joj mamo, mamice.
Da me hoće, mamo,
da me hoće, joj mamice,
da me hoće poljubiti,
joj mamo, mamice.
Dala bih mu, mamo,
dala bih mu, joj mamice,
dala bih mu srce iz njedara,
joj mamo, mamice.
Iako je naša bajta više sklepana nego napravljena,
jedna noć provedena u njoj je ono što ćemo sigurno odavde ponijeti kao dio
svoga sjećanja. Rado se prisjećati, i pričati drugima. Nije bila lijepa, ali ni
da se postidimo. Što je nama najvažnije, zvali smo je - naša!
I u ladi, i u tuđim, nikako nismo mogli cijelog
sebe odmoriti. Zaboraviš na kosti, pomuče misli! Uvijek nešto žulja.
Jutros, ustali smo tako kao da smo ovdje od
početka. Kao da znamo zašto smo, a ne zanima nas kada ćemo odavde. Čak, sasvim bismo
normalno prihvatili bilo kakvo naređenje, pa i da ta akcija kreće za pet
minuta.
Kanili smo ponovo do borovnjaka, ali smo
odustali. Učinilo nam se kako smo mi i jedini koji tu još dolazimo. A već smo
osjećali da smo postali dio okruženja. Osim toga, imali smo i svoju bajtu.
Zvao me je pukovnik. Kako bi pitao, da li nam šta
fali. Malo me je bilo i stid pitanja, ali sam se držao kao pravi komandir.
U povratku sam o tome i razmišljao, kako ću im
reći da imam šansu da ostanem zabilježen kao najsretniji komandir, to mi je
bilo lakše izgovoriti nego najbolji, ne samo u ovom ratu, možda i u historiji
ratovanja. Samo ih trebam zamoliti da paze da se sami ne povrijede. Uporediću s
nogometnim trenerom, koji je ekipu preuzeo na kraju jedne sezone, obavio s njom
pripreme i nekoliko prijeteljskih utakmica, a onda se, pred početak nove
sezone, povukao i smjelo izjavio da za vrijeme mandata nije izgubio ni jednu
službenu utakmicu! Blizu sam cilja, još ćemo se neko vrijeme izležavati i odmarati,
čuvati se sebe, a onda uz Božju pomoć sretno preko Bistrice, kada ću cijelu
grupu predati Majoru, bez ijednog poginulog ili ranjenog!
Imali su šta dodati. Trebamo predložiti
Buljubašiću da nas ne pušta odavde. Prije našeg dolaska je svega bilo, a sad je
tako mirno. Četnici ni metka nisu ispalili. Kako Kemura reče, oni za nas ne
znaju, ali zna Bog!
Ferid je primijetio nešto drugo. Najprije, njegov
trud na Trebovoj odlazi u nepovrat - skoro sav višak kilograma tamo izgubljen,
ovdje je vratio. Zatim, poslije ovdašnjih dva dobra obroka i četiri
repete, trebaće nam se opet navikavati na ono što nas tamo čeka!
I Durići su se znali našaliti. Njima nedostaju
galamdžije, oni koji nisu ništa radili osim što su oblijetali oko Komande,
glumeći da su prvi do Majora, što se posebno primjećivalo u danima njegovog odsustvovanja. Tada se
sticao dojam da je u logoru više komandanata nego vojske.
***
Po podne
smo se u bajti okupili i složili kako nam ne vrijedi „kukati“ - kako nam
je, tako nam je. Nagađali smo koliko će dana da liči na ovaj, kada nas, opet,
niko sem kuhara neće ni primjećivati. I danas, da smo otišli do borovnjaka, ni pukovnik nas ne bi „uznemiravao“.
Zato smo počeli priču o samouticanju na
traženje drugih načina popunjavanja vremena. Ali, dok smo tragali za nekom idejom i otimali se utisku
da nema lijepog i ugodnog mjesta u logoru na kojem se već nismo stigli malo
odmoriti dogodilo se nešto čemu se nismo nadali, a što će nam se učiniti da je
i jedino što nam je nedostajalo da upotpunimo svoj boravak.
Došli su nam gosti. U našu bajtu, na naša vrata!
Predvodio ih je Šefedin Pezo. Bila je to
kompletna ekipa o kojoj mi je pričao. Hasiba Džombu sam prepoznao po Šefedinovom
opisu, baš kao i Mustafu Bostandžića, koji mi je još više zapao za oko, toliko
je ličio na sestru. Četvrti je već morao biti Bećirević.
No, prve utiske zaustavljam na Mustafi. Svidio mi
se, divio sam mu se, zbog lijepog crvenog fesa. Ako je ikome pristajao, njemu
je. Činilo mi se da bi i meni „sjeo“ na glavu, ali sam odustao od zamolbe da
provjerim. Drugi su bili brži. Ne kao njemu, i meni kao što bi, ali svakome i
od njih fino stajaše. Još, nije mi se
samo radi toga iz ruksaka vadilo ogledalo!
Radije, još nešto zaključujem. Siguran sam kako
ga nosi samo po logoru, previše je uočljiv da bi mu se i dozvolilo s njim ići
na liniju ili u akcije. Zato je, valjda, nama svima tako pasao.
A među njima se ne nađe ni jedan da nije znao
nekog od nas, uglavnom Kemuru i Adema. Svakako ćemo se lijepo ispričati, ali
ispred bajte. Ipak smo je napravili kako nama može biti, s četiri je gosta
pretijesna. Kad je već i vrijeme ovako lijepo, ne treba ni naše raspoloženje biti tmurno, tijesno.
Mazoče, selo s druge strane Drine, naspram Trošnja
