„Golubice b'jela, što
si nevesela?“
„Kako ne bih bila
jadna, nevesela;
Kad moj golub leti od
jata do jata,
i on ljubi lice druge
golubice, 15.juli 1992
druge golubice – moje
jaranice!“
„Golubice b'jela,
nemoj tugovati,
tvoj će golub b'jeli
tebi da se vrati!“
U pravu je moj brat Mufo, koji je na svaku nedaću
odgovarao jednostavno - i ovo će se zvati jučer!
Koliko samo jedan dan izgleda drugačije, već
nakon dvadeset i četiri sata. Svi koji smo prekjučer ili preksinoć išli na
zadatke, usljed lošeg vremena, napornog puta, umora, a ponajviše dočeka, malo
smo se ljutili i sami na sebe. Činilo nam se kako nam je potreban duži odmor.
Međutim, ni u logoru se više o tome ne priča.
Ibro i Hana se navikavaju, a vratili su se i oni koji su Emina pratili skroz do
Grepka.
Logor opet bruji. A ja sam sve zapisao u samo
jednoj rečenici: „Major je, s još desetak momaka, i prethodnih nekoliko dana
angažovanih na istom zadatku, među kojima je i naš Salem, otišao u završno
izviđanje puta kojim planira izvesti organizovano izvlačenje svih civila s
Trebove“.
Mislio sam da je to sasvim dovoljno. Što se mene
tiče, i to već zovem - jučer!
Listajući dnevnik, prvi put pomislih da možda
malo ne škrtarim. Možda sam trebao slikovitije opisati Eminovo ranjavanje,
možda koju rečenicu više o Salemu i ostalima koji su otišli s Majorom.
Ne, nisam. Zapisao sam ono što tačno znam. Kada
god vidim imena Fadila, Zaima i Mufa, prisjetiću se i onog što su oni pričali.
Isto će važiti i za Salema, kada se vrati.
Osjećam da bi današnji dan mogao biti još
prazniji, a pošto sam već zaboravio na umor i prošle nedaće, odlučih opet
prošetati logorom. Možda saznam nešto što nisam znao, zabilježio. Poslije, možda,
pomenem i posjetu poznanicima na Zavidežu.
Ta ideja me i navela da prvo potražim
Buljana.Vijest da ga nema opet me asocira na Zavidež. Ipak, ja za isto planiram
jedino koristiti noć.
A, možda u Buljanov katun nisam ni svratio radi
njega. Blizu je Hedo Poturak, pa kad već Buljana nema, „obavezno“ će me put navesti na
njegovu kolibu.
Prilika da upoznam i Muja, Hedovog sina. Bio je nekoliko godina
stariji od mene. Na ćehri sam mu vidio da je vesele naravi, a i stasom je - na
oca.
Mada se nisam raspitivao, saznao sam i zašto je
tu. Dočuo je da Major sprema izvlačenje civila, pa se želio raspitati o
pojedinostima. Svakako želi biti u pratnji kada mu majka i sestra budu išle.
Kako Majora nije zatekao, odlučio se zadržati na ručku a potom vratiti na
položaj. Babu ostavlja amanet da mu javi kada dođu na red.
Jedan dio njihovog razgovora mi je privukao pažnju:
-
Zbog čega li
Major žuri s napuštanjem Trebove? – pitao se Hedo.
-
Zbog takvih kao
ti – poluozbiljno odgovori Mujo – dok su žena i djeca blizu vas, vi nećete
nikud maći!
Kako mi ništa novo nije imao kazati o onome što
se događa na položaju, to se nisam imao potrebe duže zadržavati. Rekao sam im
da idem do Semira Kovača. To mi je palo na um jer sam pri dolasku na tom putu vidio
Šeću, Hedovu kćerku, u društvu neke drugarice.
Bile su malo udaljene, a Majorov naum sasvim
blizu, te se odlučih samo pozdraviti.
-
„Bože, za ovih
se deset dana još i proljepšala – pomislih, pa se prisjetih onoga što maločas
čuh – stvarno, zbog čega Major žuri... Zna Major šta radi!“
Samo, možda sam se ja sad ipak trebao okrenuti?
Šta bih time dobio? Jednu lijepu uspomenu? Na djevojku koju nikad nisam iskreno
zavolio. Ili, možda i jesam? Znam da je nisam poljubio. Priznajem da mi se
sviđala. Onda, šta mi je trebalo još pa da je i zavolim? Prilika da joj to
kažem? Prilika koju nisam imao, ili nisam želio? Od koje sam bježao...
Nije važno. Nisam je uspio zavoliti, ali ni
povrijediti. Osim, ako...
Osim, ako ona nije stigla mene zavoljeti. U tom
je slučaju i bolje što se nisam okrenuo. Zapravo, sada je već i svejedno.
Koliko god sam sporo išao, već sam sklonjen od njenog pogleda.
-
„Da bar sada
glumim u nekom srećnom ljubavnom filmu!? Još ne bi bilo kasno da se lagano
okrenem i potrčim. Sastali bi se negdje na onome malenom brijegu, i strasno
poljubili. To bi bila prava prilika da jedno drugome priznamo da se volimo...“
Misli sam vrtio u krug, presijecao ih tihim uzdisajima,
žalom što ovo ipak nije nikakav film. Sve dok nisam stigao u Tođevački katun.
Zatekoh sva tri brata Kovača, slagali su drva uz
kolibu.
-
De, pomozi! –
umjesto pozdrava, Semir mi se osmijehnu.
-
Nema potrebe,
pri kraju ste – „otpozdravih“, te dodah jednu bilju na drvljanik – ovo, samo da
se mogu zakleti da sam vam pomog'o... Šta ima nova u vašoj mahali?
-
Vidiš!
-
To vidim. Ali,
pitah šta ima nova?
-
Koliko znamo, ti
donosiš novosti.
-
Pusti to, to su
već stare vijesti. Ja nisam došao da se hvalim, nego mi dosadno. Ništa se ne
dešava, nekako mi tmurno sve.
-
Mora biti. Major
otišo!
-
? – pogledah ga kao kad neko ne razumije što je čuo.
-
Uvijek je ovako
kad Major ode. Pogotovo sada.
-
Zašto „pogotovo
sada“?
-
Znaš zašto je
otišo?
-
Znam. U stvari,
čuo sam.
-
Ne kontaš?
-
Ne kontam.
Zapravo, ne kontam šta bih trebao da kontam!
-
Već se neko
vrijeme priča, od kako ste vi i Borčani došli, da Major želi sve civile izvući
odavde. Hoće ovdje da zimujemo. Znaš kakvo je stanje s hranom, bezbeli.
Namjerava zadržati samo sposobne za borbu. Što se prije riješi viška ljudi,
više hrane za one što ostaju. Evo, recimo, od nas ostajemo samo ja i babo...
-
I ja ostajem –
Caka je oštro reagovao, nije primijetio kada mi je Semir namignuo – rek'o sam
vam, možete vi mene tjerati ali ja ne idem. Svakako se mora noću ići, kao da mi
se problem sakriti i vratiti.
-
Nije problem u
tebi, nego Major računa na borce – Semir „isprati“ Caku u kolibu, zatim nastavi
razgovor sa mnom – Narod to ne shvata. Nekoliko je puta išao i razgledao taj
put. Njime su oni došli iz Hrasnice, njime su odnijeli i Džamaliju, ali je ovo
drugo. U konvojima će biti puno više ljudi. To treba dobro izviditi, isplanirati.
Međutim, seljaci k'o seljaci. Svi hoće u prvu turu. Načulo se da će ih biti
„boga pitaj kol'ko“. Boje se da će samo, možda, prva grupa uspjeti. Neki, čak,
kontaju da će s prvom i Major zbrisati. Ima i onih koji misle da je on
već zbris'o, pošto se pročulo da ga neće biti pet-šest dana. Danas je još i
dobro, tek će nastati panika. Vidjećeš!
-
Ja sam mislio da
se njemu bezrezervno vjeruje.
-
A-ha, ali samo
kad je ovdje. Čim ga nema, svima je sumnjiv. Odmah možeš čuti: Nešto sprema,
muti... i tako. Mi smo takvi!
-
Svi!?
-
Normalno da nisu
svi. Ali, vjeruj mi, većina je. Najviše mu se zamjera što je oko sebe okupio
previše svojih. Druge je zapostavio. Što, recimo, nekog od vas nije uključio u
Komandu?
-
Čekaj, drugar,
zar mi baš ti nisi prič'o, kad je doš'o njegovi su mu najviše vjerovali. Zar nije
logično da i on njima najviše vjeruje.
-
Jeste, ali tek u
početku. Pitanje je povjerenja, treb'o je od svakle ubaciti ponekog u Komandu.
Ne bi se sad ovako pričalo, svak bi svojima objasnio šta on tačno namjerava.
-
Ne slažem se
sasvim. Ja sam ovdje tako kratko, ali, vjeruj mi, ja njemu više vjerujem i kad
ne znam što smjera, nego da mi to neko moj pokušava objasniti. Drugo, zar nije
već Salema uzeo uza se!?
-
Ama, vjeruje se
njemu. Ali, hoće ljudi da ga uvijek imaju na oku. To je baš zbog toga što mu se
vjeruje, kad ga nema to ti je ludnica... Hej, ne znam jesam li ti pričo, on se
odmah na početku oslobodio dvojice izdajnika!?
-
Koliko mene sjećenje
služi, nisi.
-
Jašta je. Nekako
je on sazn'o da su dvojica naših išla četnicima i izvještavali ih o našim
pokretima, pripremama...
-
Odavde?
-
Ma, jok. Dok su
bili u selu, doli. E, čim su i oni ovdje izašli, on ih je uhapsio. Reko sam ti
da je napravio neku policiju i sud. Osudio je i njih bio na smrt. Kažu da je
bilo povuci-potegni da se to i izvrši. Ko će ga znati zbog čega i kako,
uglavnom, smrtna im je kazna preinačena u protjerivanje iz logora. Jedan se,
navodno, dočepao Konjica i slobode, drugog su, valjda, četnici ufatili i ubili.
Vala, da ih je i ubio, ko im jebe mater...
-
I ja kažem. U
ratu je normalno da se izdajnicima sudi. Kažem ti, sreća naša pa nam ga je
Allah poslao. Uostalom, što bih ja mučio svoj mozak, kad imaju Bog i Bešović da
misle!
Semir se na ovu moju opasku kratko nasmijao,
zatim se još nečeg sjeti:
-
Znaš li ti Seja
Bajrovića?
-
Seja Bajrovića?
Iskreno, nikad čuo. Ne znam, zašto bih ga trebao znati?
-
Ah, to ti je
jedna velika blentovina. Treb'o bi ga znati, jer si isti on...
-
Hvala!?
-
Nisam baš tako
mislio. Nije Sejo blentav, pametniji je on od mnogih, samo se pravi. Uostalom,
upoznaćeš ti njega sigurno. Već si ga, garant, i viđao, često ovud' galami. On
ti piše pjesme, klepa stihove... Ono si i ti pis'o pjesme, a i neki roman?
-
Pomalo!?
-
Baš, šta ti ono
bi s romanom? Bio si ga dao na štampanje?
-
Ah... Bio sam se
zainatio. Znaš da su me zajebali za onaj konkurs, a bio je tako naznačen, kao
literarno-istorijski, tema - Onaj
rat. Profesor Dobro Bjelogrlić mi
poslije prič'o, nije mi rad proš'o jer sam slabo markir'o imena, lahko se
prepoznavao čuveni četnik Rade Radović, odnosno njegov sin Bude, dugogodišnji
naš gradonačelnik. Od te priče, koju sam bio naslovio „Nit Musliman, niti
Hrvat, ni Srbin, već Jugosloven i prije svega čovjek“, ja napravim roman. Malo
sam ga bio umotao, k'o da bude dječiji, tako ga i nazv'o „Djetelka s četiri
lista“. Možda je u njemu bilo i malo slutnje ovom jadu, ali sam mislio da mi se
sve poklopilo. Sve mi bilo ispalo u znaku broja osam, a to je, po numerologiji,
broj sreće. Ona priča od koje je roman nastao, dođe mi osmo po redu poglavlje.
Od ukupno šezdeset i četiri, što je, u stvari, osam na kvadrat. Ukupno je imao
dvjesto pedeset i šest stranica, a to je, opet, dva na osmu! Zamisli, još sam
ga i završio osmog osmog osamdeset osme. Dobro, kad sam vidio da može tako
ispasti, malo sam ubrz'o s vremenom a malčice razvuk'o s tekstom, što će reći -
naštim'o. Blaže kazano, doštim'o. Eh, onda sam davao nekima da ga pročitaju, da
vidim smijem li ići s njim. Uvažio sam neke korekcije, a u tom mi dođe poziv u
vojsku. Tamo sam ga prepis'o u dva primjerka. Kad se vratih, ponudi mi onaj
mladi profesor književnosti, nikako da mu se imena sjetim, nije meni predav'o...
da ga odnese u Pljevlja, tamo ima štamparija... Eto, drugi primjerak je negdje tamo.
Prvi mi je izgorio s kućom, a bezbeli da ni taj neće bolje proći. Džaba naslov,
džaba simbolika broja osam.
-
Možda je i sreća
što ga nisi objavio!?
-
Ne mislim. Mada,
najmanje mi je toga žao. Žao je čovjeku i slika, ali je sve to ništa - spram
glavi. Nek sam ga ja glavu izvukao, da su bogdo i ostali živi izašli, sve drugo...
Nego, šta bi s tim Bajrovićem?
-
Jah! Rekoh,
klepa i on stihove. Ali to nije ništa šta
sve njemu na um ne padne. Baš, maloprije prođe ovuda neki Borčak. Pita Seja,
zna da se on često vrzma oko Majora, gdje je to Bešović. Znaš šta mu je Sejo
reko?
-
Znaću, ako mi kažeš.
-
Kaže ti njemu
Sejo „Jarabi, šta me pitaš - Zaim ti je kao Bog, on je tamo gdje ga zamisliš!“
-
„Zaim je kao
Bog, tamo je gdje ga zamisliš“. Mudro, i blizu istine! – shvatih ovo kao
najbolji momenat da završimo – pomogao sam ti oko drva, ali mi ne moraš
zafaljivati. Odoh probati tu Zamrštensku vodu.