I - 52 / Više glava - nego nogu

Oj momčiću, dilberčiću, dođi do veče.

Kada budeš preko puta, nemoj trčati.

Kada budeš preko plota, nemoj kršiti.

Kada budeš na vratima, nemoj lupati.

Jedva čeka mlado momče, sunce da zađe.

Kad je bio preko puta, stade trčati.

Kad je bio preko plota, stade kršiti.

Kad je bio na vratima, stade lupati.

Usta otac, usta mati: "Šta je to, kćeri?"

Dok dođoše sve komšije, momče uteče.

Dok se svi tu skupiše, curu odvede.

Pljusak je poodavno naišao i prošao, ali kiša još nije prestajala. Mi smo morali dalje. Polako, s odmorima koje moramo praviti a koji baš i ne gode. Jake kapi kiše nam nisu dozvoljavale da čujemo svaki šum, ali smo vjerovali kako to i nije potrebno. Po ovome ide samo onaj ko mora.

Ipak, na jedno nismo mogli biti gluhi. Iza nas su se čuli krupni i oštri koraci, koji su nam se svjesno i brzo približavali. Drugo je što ih mi još nismo očekivali, pa smo zastali u mjestu, kao ukopani.

Ne čudi što je Ramo ponovo čvrsto stezao pištolj, s malo snage da ga i upotrijebi. Nije bilo straha da to nisu Azem i ostali, ali smo bili i svjesni kako sve nije išlo prema dogovorenom. Bojali smo se da to što je poremetilo naše planove ne može biti povoljno!

Sagledavali smo se. Niko ni od koga nije tražio odgovora. Nismo ga mogli ni predvidjeti. Samo smo osjećali da ćemo dalje morati još brže. Toga su posebno bili svjesni Ibro i Hana. Ionako zabrinuta lica, počela su izgledati još tmurnija, umornija i bespomoćnija.

Ni nas nije krasila mirnoća. Svi smo čekali s usnama spemnim za pitanje „šta je bilo“. Ali, ono što smo vidjeli to će pitanje ostaviti „za usput“.

Prvi je pred nas iskočio Dževad. Sem puške koju je nosio s Trebove, o ramenu mu je visila i papovka!

Odgovor se sam davao. Detalji će sačekati.

Žuri nam se. Ne mari, biće zanimljivo.

Prvih dvadesetak metara smo nastavili po inerciji, kao da smo se navikavali jedni na druge. I kao da je njihov dolazak ulio novu snagu Hani i Ibru.

Ipak, ubrzo opet postajemo svjesni da su uske granice njihovih mogućnosti. Vraćamo se na tempo kojim smo i stigli dovde.

Voljeli bismo da je drugačije. Međutim, rizik je to s kojim smo i računali. Njihovo izvlačenje nam je i bio prioritet, a mogli smo slutiti stanje u kojem ćemo ih zateći.

Ako smo na trenutak na to bili zaboravili, Hana nas je podsjetila:

-          Vi, djeco, hajdete. Ja ne mogu.

-          Samo polahko – Azem se uspijeva prvi sabrati – niko nikog neće ostaviti. Da smo o tom mislili, ne bi ni dolazili po vas. Dobro ste do sad izdržali, prošli smo Jabuku. Još samo malo, da se dočepamo Koprevine... Uspjeli smo dovde, uspjećemo skroz. Polahko ćemo, ako zatreba, ima nas dovoljno, ima da vas i nosimo!

Svakih dvadesetak metara - novi, kratki predah. Nekoliko sekundi, pa opet pokušavamo dalje. A na svakom trećem zaustavljanju Hana ponovo moli da je ostavimo, a mi je hrabrimo. Ibro se još uvijek drži...

Pitanje je koliko ćemo svi skupa ovako izdržati.

Hana počinje gubiti samopouzdanje. Lice joj poprima onu samrtničku boju. Noge joj otkazuju, sve više se oslanja na nas. Što se primičemo Koprevini, sve više ide našim nogama. Nema više snage ni da moli da je ostavimo. Željela je do slobode doći na svojim nogama. Volja velika, ali nejaka! Skoro pa da se predaje...

Ibro stišće zube. Ima dovoljno snage za ovakav tempo, ali teren čini svoje. Sve češće osjeća bolove kroz grudi. Tad se pomogne i osloni na najbližeg, te obavezno doda „Mogu ja“.

Što je dobro, za strah ne znaju. Kako bi, više u njih ne može ni stati.

Nas trojicu progoni želja da saznamo šta se dogodilo u selu. Strpićemo se do Koprevine, tada bi trebali čuti cijelu priču. Za sada čujemo po neku riječ, koja nam ne znači mnogo. Nešto za naslutiti, ali ne sasvim.

Uz sve, još se borimo i protiv vremena. Taman smo počeli opet osjećati svoju kožu, oblaci se ponovo stadoše navlačiti. Niti da se čovjek raduje, niti više plaši.

Kod prvog pljuska, bar mi gore nismo puno marili! Još su Hana i Ibro osjećali svoje noge, manje nam se žurilo, u dobroj mjeri nas je i šuma štitila, nismo vjerovali u mogućnost da nas neko prati. Da se nije ponovo spremao, zaboravili bi da je pljusak i bio!?

Sada je drukčije. Više glava - nego nogu, umor pristiže, teren sve klizaviji i teži, izbili smo i na čistinu... Da sačeka još malo, do Koprevine, možda bi smo mu se i radovali. Ne gledamo više samo u Ibra i Hanu, već i u nebo.

Bog nije skroz uslišao našu molitvu, ali nije puno ni poranio.

Tako nam se makar činilo. Pljusak je bio jači nego onaj prvi. Do Koprevine i nismo imali puno, ali dovoljno da opet sasvim pokisnemo. U jedno još nije bilo sumnje, za razliku od prvog koji je bio prolazan, ovaj će potrajati. Stoga nismo o njemu morali više ni razmišljati. Izabrali smo zgodno mjesto za malo odmoriti, kako bi naprijed poslali izvidnicu.

Po dogovoru, Azem i Dževad su išli naprijed, dok su Sajo i Džemo malo zaostajali. Na Koprevini sastanak i duži odmor.

-          Božije davanje – Ibro je prvi prekinuo ćutanje – za pet minuta će nestati svi naši tragovi, koje smo ostavili.

Držao se rukama za grudi. Plašio se da mu se zbog jake kiše rana ponovo ne otvori. Slutnje su se nazirale ispod tanke košulje, mokre i prozirne. Oslikavala se majica upotrijebljena umjesto zavoja.

Memo mu je prišao i raskopčao košulju. Tek sada smo jasno uočavali koliko mu je rana natekla. Pominjao je on to, samo ga mi nismo razumjeli. Vidjeli smo i da je više smršao nego nam se činilo. Kosti su mu se ocrtavale, vjerovatno prvi put - od kako je u školu pošao...

-          U, jebote, tebe su pravo sredili – otelo se Memu.

-          Još je i popustalo – teškom mukom uskoči Hana – da ste vi, djeco, njega vidjeli kad je tek ranjen. Hiljadu je on sadaka podijelio.

-          Stvarno, Ibro, gdje si da si, elem, veliku si sadaku negdje dao – zakopčavajući ga, Memo još dodade – da čovjek ne povjeruje da si preživio!?

-          Ne znam, stari. Znam da je boba falila. Kad je mene to bubnulo, kad je metak prošiš'o kroza me, to je bio udar, šok. Počeo sam gubiti svijest. Sto-posto sam kont'o da je gotovo sa mnom. Kažem vam, otiš'o sam i leg'o na krevet. Prvo sam mislio da neću moći ničim maknut'. Tek se nakon pet-deset minuta trznem, vidim - mogu rukama, nogama, mogu da dišem. Skontam da nisam zijanio ništa od vitalnih organa. Sreća da je metak proš'o ravno. Stalno sam gubio i vraćao snagu... Sad sam ja - mašala... da kucnem u drvo! Bogu fala, sad idem k'o soko! Kad ste prošli put dolazili, nisam se ja smio ni usuditi da pođem s vama. Kaki, ne bih ni do Jabuke. Dobro, ni sad ne bih bez vas mogo... Ne brinite, ovo vam Ibro nikad zaboraviti neće!

Ko zna koji je put to napomenuo, da je naš dužnik. Upozoravali smo ga da se time ne opterećuje, da nam je sasvim dovoljno - riječi kojima nam zahvaljuje.

-          Čovjeku je rezultat njegovog djela jedina stvarna nagrada za uloženi trud – rekao sam to više sebi u bradu, a onda požurio promijeniti temu – kiša se baš ne šali, k'o da ne misli stati...

Međutim, još neko vrijeme se nikome nije pričalo. Oni kao da nisu znali kako početi, a mi ih kao nismo znali izazvati.

Ipak je Latif uspio u tome. Zagledao je ciganku koju je držao u rukama.

-          Džaba je toliko zagledaš – Memo se prvi odlučio izreći – već smo se dogovorili da pripadne Azemu. Dževadu ide njegova pumparica, a Selću papovka. Ja ću se još služiti Jakovim automatom. Kako smo god kontali, tako je najpoštenije.

Još nešto postaje jasno. Na nekoliko trenutaka nam je odgođen glavni dio priče. Ovo što smo od Mema čuli, sve nas je moralo zamisliti. Kupio se nemir u meni, ljutnja i nezadovoljstvo, a da ga odmah ne izbacim samo me sprječavalo što sam se još držao obećanja da ću ćutati. Tako mi je jedino preostalo da kao i svi ostali - čekam reakcije Rama i Latifa. Možda sam, jedino, brže od drugih postajao svjestan kako će one opet izostati...

Makar samo zbog trenutne situacije. Iako očekujem da tako neće biti kada stignemo. Jedan od njih će morati tražiti objašnjenje! Pristali smo na ono što je od nas traženo. Sad ispada da, ipak, nije isto kositi i vodu nositi!

Mene ovo jeste malo naljutilo, ali ne i predugo držalo. Razočaran ostajem samo djelomično, jer se prisjetih ne tako davnih dana kada se u Trošnju pravila prva linija. Ni tada nisam imao pušku, ali sam imao volju. Potvrdio sam što sam i ranije govorio: puški će biti, od onih koji imaju manje volje! Osjećam i sada isto. Ovo mi je bila prva, siguran sam i jedina akcija u koju sam išao bez puške!

                                             u Trošnju je bilo ostalo nepopaljenih koliba