Suze roni Begzada djevojka,
na jezeru đe se vile kuplju.
Suzama je vodu zamutila,
a tugom je nebo pomračila.
S b'jele ruke prsten ispustila,
pa je Limu mlada besjedila:
"Zelen' Lime, od bisera r'jeko,
primi mene u naručje svoje!
Danom ću ti pjevat' žalopojke,
a po noći mrtvi san čuvati;
Što ne mogu dragog preboljeti,
sad ti moram mlada umrijeti!"
A znali smo, ako i izdržimo do Koprevine, dalje
nećemo moći žuriti sve i kada bi htjeli. S Ibrom i nekako, ali se činilo kako
je Hana svu svoju rezervu snage već potrošila. Koprevina nam i mora biti cilj,
možda tu negdje i malo odspavamo.
Htjeli smo se suzdržati od ispitivanja, ali nam
je njihov umor to omogućavao.
Često smo morali zastajati. Hana je, u svakom tom
predahu, konstantno klela. Upozoravali smo je i molili da se štedi, da time još
više gubi snagu. Govorili joj da šuti, da se opusti, izdrži što više može. Da
se ne sikira, da ćemo je, na kraju, ako zatreba i nositi.
Zato smo zapitkivali samo Ibra. Ali je bilo
nemoguće zaustaviti Hanu. Možda i grijeh! Poslije nekoliko dana samo
šaptanja, u prilici je da govori. Da izbaci iz sebe nešto od nakupljene muke.
Jedino što smo mogli je da uvijek stanemo kada je
ona morala nešto reći. Pomagali smo joj u izgovaranju riječi koje su se
podrazumijevale, preuzimali njene kletve i psovke...
***
Najprije smo čuli Ibrovu priču o ranjavanju. Nije
se puno razlikovala od onoga što smo znali. Jedino se u njegovom glasu osjećao
dio preživljenh osjećanja.
Pitamo se, dijelom i shvatamo, kako se zaista
osjeća čovjek kad se preda nemoći. Kako je ležati u kući, na krevetu, čekati da
dođe neko i prekrati ti muke. Stezati bombu i brojati posljednje sekunde
života. Čekaš da čuješ korake ispred kuće, koji će ti reći da je kraj. Da će
zadnje što ćeš u životu uraditi biti izvlačenje osigurača. Čekaš smrt, a ona ne
dolazi. Rukom držiš bombu, pritišćeš ranu na grudima da ne krvari. Osjetiš
želju da izmakneš ruku i pustiš sam sebe da iskrvariš. Sve vrijeme razmišljaš o
ženi, sinu, roditeljima, rođacima... Pritom se boriš da ostaneš pri pameti.
A onda ti Allah da snagu i razum za koje nisi ni
znao da posjeduješ! Zbog čega nešto ne pokušati? Možda život leži negdje blizu?
Ostaviš smrt, i pođeš prema životu!
Probaš uživati u njemu, onda shvatiš da ti kuća
gori. Majka u njoj. Tužan, najtužniji rastanak s majkom. Znaš da joj je smrt
svakako bila blizu, ali ne ovakva. Miriš se da je sve od Boga. Vraćaš se životu
i pokušavaš izboriti da ga ne ostaviš... Opet u mislima sin, žena...
Dok priča o tome kako mu je lik sina Sanela
stalno bio pred očima, zamišljam zajedno s njim. Volio sam svu djeca svijeta, a
njega, čini mi se, više nego mnoge druge. Nikada nisam bio sasvim siguran u
razloge. Bio je simpatičan, malo nestašan na oca. Možda mi se činilo da su na
njemu svi trenirali strogoću. Prvo babo i majka, zatim dedo, komšije... U njemu
su gledali samo nestašno, previše živo i nerijetko bezobrazno derište. Nisu
vidjeli dijete, kakvi smo svi mi, uglavnom, nekada bili. Gledajući ga, činilo
mi se da vidim dijete koje živi samo pola djetinjstva. Koje se borilo da bude
to što jeste - samo dijete. On je to osjećao, zato sam i ja njemu bio posebno
drag...
Ako sam Ibru nešto i zamjerao, to je bilo to.
Zato me je sada tako dojmilo kako mu brada zaigra svaki put kada ga pomene. Kao
da je očinsku ljubav sve godine skrivao i čuvao za ove dane. Ljubav koja ga je,
u najvećoj mjeri, onog dana i dovela nazad - do života!
Pitah se gdje je Sanel sada, da nadoknadi sve...
Sjetih se i nas trojice, našeg čekanja. Kako se bilo udužilo, kako je bilo teško učiniti prve korake u noći. Jednom proći selom, donijeti odluku da tri sata provedemo na onoj stijeni. Bilo nam je teško, naporno, činilo nam se kako nikom nije teže. Durali smo, i durajući osjećali kako nismo u pravu.
Samo uzdahnem sjećajući se našeg izvlačenja, dok se tresem, ježim slušajući to kako je Ibro proveo čitavih sedam dana. Pokušaj skrivanja u vrtu, krompirištu, gdje je i ranjen, pa povratak u kuću, opet izlazak vani, osjećaj i saznanje da je izgubio i oca i majku, da je odvojen od djeteta i žene... a onda prihvatanje kako je to tek početak. Početak, umjesto priželjkivanog kraja!?
Ostaje sam, ne može nikuda, ne smije ni tu ostati. Umjesto snage, vodili su ga želja, nada, vjera. Sudbina, ista ona kojoj imamo toliko toga zamjeriti. Ona je Hanu navela na njegove bol i umke, ovu hrabru ženu koja također nije imala snage za ići, bježati, ali jeste za ispomoći, previjati ga i hraniti.
Kako im je bilo svaki dan se rastajati. Hana je morala ići spravljati hranu, donositi nove obloge, tragati šumom za mrtvima i živima. I kome je tada bilo teže, njoj se izlagati opasnostima ili njemu čekati? A oba života su ovisila o jednome, o Hani. O njenoj snalažljivosti, hrabrosti i oprezu. I tako sedam dana i sedam noći.
Oboje su imali snage još za nešto. Kad je prošla grupa silazila u selo nisu htjeli biti teret. Uglavnom to i nismo odobravali, nismo ih razumijevali. Sad, pokušavamo razumjeti. Vjerovatno je onda Hana i mogla bolje nego sada, ali Ibro nije mogao nikako. A Hana se, od trenutka susreta, odlučila žrtvovati za njega...
Kremenik
