II - 4 / Sačekati Majora

Bego pjeva pokraj mora,

pokraj mora, podno vinograda:

„Kumro moja, dušo moja,

da si bliža dvora moga;                                                                                            

                                                                                                                    16. juli 1992.

Češće bih ti dolazio,

da bih tebe poljubio.“

Odgovara s čardaka Kumrija:
„I dalji su dolazili,

češće Kumru poljubili.“

Današnji dan je bio jedan od težih ovdje. Počelo je.

Koliko je Major stigao izviditi od puta, nismo saznali, ali je Admir izdao naredbu za pripremu prvog konvoja. Kako će se praviti spisak, koliko će ukupno civila ići, ko će sve činiti pratnju, nas Trošnjane nije trebalo puno zanimati. Mjesta za naše sigurno dugo neće biti, samim time ni nas u pratnji.

Cijelo prijepodne je prošlo u sumornosti situacije.  Sve nekako izvan nas, ali s našim osjećanjima. Pratili smo i slušali suze, pozdravljanja. Izostala je očekivana galama, svađe. Valjda je ovako moralo. Jednima se žuri, drugi se plaše te žurbe, treći bi rađe sačekali Majora.

A možda Major negdje čeka, malo je ko vjerovao da on neće lično ispratiti prvi konvoj. Niko ne zna, svako se vodi osjećanjima. Uglavnom, sve ipak ide prema nekom planu.

Pred večer je oko dvije stotine, istina - mahom ne sposobnih za borbu, krenulo put svoje neizvjesnosti. Ostavljajući za sobom neizvjesnost drugih, koji čekaju, koji imaju ili nemaju dilema. Trebova sve ovo trpi, i sprema se istrpiti još sličnih dana, koje će samo razdvajati jednako sumorne noći...

                                                                ***

Već je običaj postao otići u „komšiluk“ kako bi se, s nekog od radija priključenog na akumulator, čule vijesti.

Nisam bio od tih, jer se to znalo gledati i kao prilika da se „ogrebemo“ o drukčiju, bolju večeru, kafu ječmenjaču, ili cigar divljeg duhana.

Večeras je, međutim, noć drukčija od svih prethodnih. Ono što me je navelo na odlazak čuti vijesti jeste bio nagovor, ali i predosjećaj koji, ipak, nije slutio ono što ću još čuti. Mufo mi je kazao da smo pozvani od jednog njegovog prijatelja, između ostalog i da mu nešto pomognemo. Slutio jesam da je sve u vezi Majorovog odsustva, znajući da se u ova doba ne rade bogzna kakvi poslovi, ali i na osnovu ekipe koja je pozvana. Mufo i Remzija, i ja s njima, nismo bili od neke ozbiljnije rabote.

Razmišljah o Majoru, uporno vjerujući da dobro zna šta radi. Računam da je bio svjestan ovih teškoća još kada je dolazio, kada je relativnu sigurnost u Hrasnici, u kojoj je živio, svjesno mijenjao za potpunu neizvjesnost na Zelengori ispod koje je rođen, da je još tada planirao izbavljanje civila ali da je čekao pravo vrijeme za to. Naš dolazak je zakačio trenutke u kojima je još potpuno kontrolisao situaciju.

Najnovija dešavanja su sve to malo zaljuljala, činilo mi se da su familije posljednja nit koja čvrsto povezuje njegovo komandovanje i poslušnost ostalih. Pomalo sam se plašio da li je baš pogodio pravo vrijeme.

Još kada krenuše priče da će i ostalima ponuditi što je i Borčanima, počeo sam osjećati zabrinutost da Trebova u narednim danima ne počne pustošiti, ne samo kada su u pitanju civili.

Koliba u koju smo ušli pokazivala se još jednostavnijom u odnosu na ranije viđene. Baš kao i naš domaćin, Šaćir Lugušić. Trebalo mu je manje od pet minuta da pokaže svu toplinu i vedrinu, prijatnost i druželjubivost, koji nisu mogli ostati skriti ispod svijetlih brkova i prihvatljive neizbrijanosti. Za to vrijeme je nestajala i početna slika da se radi o nešto starijem čovjeku. Krajnja slika pokazuje kako se samo radi o čovjeku koji se nije niti plašio niti stidio svoga seoskog načina života. Tragovi toga su bili vidljivi na njegovom licu, ali je duhom pokazivao kako nije spadao ni u one koji su u tome pretjerivali. Više je uživao u životu koji je živio nego što se sikirao zbog toga!

Više vremena za upoznavanje nismo imali, vijesti su počinjale. Slušali smo, mada sam brzo osjetio da se s najvećim nestrpljenjem iščekuje njihov kraj.

A i svi izvještaji su bili slični, samo su se reporteri smjenjivali. Iz Sarajeva, sjeverne i zapadne Bosne, iz svih dijelova srednje Bosne, kao i nekih mjesta u Hercegovini, slušamo kako četnici stalno napadaju a naši se uspješno brane. Iako sam nestrpljivo čekao i našeg Šemsa Tucakovića, večeras se nije javio. Zato je opširniji bio izvještač iz Goražda, jedini koji se u većoj mjeri razlikovao od ostalih. Svjedočio je o novim svirepostima četnika, novim zapaljenim selima, pobijenim i zaklanim civilima, ali i o hrabrim braniteljima koji su na izmaku snaga...

Namjerno je ovo bio posljednji izvještaj u večerašnjim vijestima, poslije kojeg je emitovana poruka, naredba našeg Glavnog štaba, potpisana lično od Sefera Halilovića. Pozvane su sve jedinice koje postoje i djeluju u širem rejonu da se stave u jednu funkciju, funkciju odbrane Goražda. Svim komandantima je naređeno da čim prije organizuju i pokrenu sve raspoložive snage u proboj prema Goraždu!

Vijest koju nismo najbolje razumjeli, ali smo nešto u vezi nje mogli pretpostaviti:

-          Ona mahnitovina, onaj naš Major, sreća da nije ovdje, večeras bi on zaždio prema Goraždu – Šaćir je prvi otkrio misli svih nas.

Dovoljno sam čuo da na trenutak zaboravim na pomoć o kojoj mi je Mufo govorio. Tek pošto je Šaćir konstatovao kako se već smračilo, sjetih se toga ali i shvatih na šta su mislili.

Majorova zabrana klanja stoke po kolibama to je učinila samo privilegijom odabranih. Ali, pošto je i Šaćir planirao skoro ispraćanje svojih, to ih nije želio sve do tada držati gladnima.

                                                                ***

Mufo je znao oko janjadi, to je ono što je Šaćiru trebalo. Ugostli smo se fino, prisjetio sam se svojih ovaca na Zavidežu ali sam odlučio još malo sačekati na priču o njima...

Ostatke nismo kopali u potoku, za to nam je poslužila koliba Fadila Pejkovića Pjovka, koji je već bio u pratnji svojih, a našima smo kašnjenje mislili pravdati - diskusijom o onome što je javljeno na radiju.

Nije bilo potrebe. Iz istih razloga još niko nije spavao. Stigli smo na svođenje zaključaka, isticanje tri moguća razvoja situacije.

Jedni su smatrali da je najbolje - krenuti odavde s ofanzivom, prema Foči. Pokušavali su objasniti da imamo dovoljno snaga za nešto takvo.

Drugi su bili umjereniji, bili su da se nešto ovdje radi ali su isključivali samu ofanzivu.

Treći su htjeli biti najbliži onome što je naredba i podrazumijevala. Smatrali su najboljim formiranje jedne jake čete koja bi se prebacila u Goražde. Međutim, kao i oni prvi zanemarivali su vrlo bitnu činjenicu. Ako bi se takva jedinica i formirala, šta bi onda ostalo ovdje...

Ja sam imao svoje mišljenje. Sačekati Majora, kako god on kaže.

                                              brojna stada ovaca su bila osnovni izvor hrane