Zaljulja se mostarsko
minare,
od ezana Atlagića
Fate.
Kad je Fata ezan
izučila, 13. juli 1992.
tri puta se Bogom
zaklinjala:
Nevjernika u ljubavi
neće,
makar nikad ne imala
sreće.
Sinoć sam bio najsrećniji. Zdravlje mi se sasvim
povratilo, biću dio odabrane ekipe. Ni slutio nisam šta jutro nosi.
Od Majora je došla potvrda, idemo. Samo, ovaj
put, s nekim starim ali i nekim novim problemima. Opet ima onih što se nude, a
koji će biti odbijeni iz ovih ili onih razloga. Pomoć od Trebovljana sada nismo
toliko ni očekivali, ali smo vjerovali da je ono što smo prvi put uradili donekle promijenilo njihov odnos. Bar smo mi pokazali ponos.
Ovaj put su se
dobrovoljno javili samo Pekar i neki momčić Edin Odobašić, zvani Kec, dok su
još Sejdini bili voljni posuditi puške. Njima smo se zahvalili, svoju odluku
saopštili Majoru. U Trošanj ćemo sami, s onim što imamo!
Na to smo bili ponosni, ali ne i na ono što se
jutros dogodilo. Jasmin Barlov nije bio raspoložen svoju pušku dati nekome od
onih koji su bili spremni ići. Imao je neke svoje razloge, neki svoj inat. Zbog
srndaća nije mogao ići, a od puške se nije htio odvajati. Nije ga se trebalo ni
tjerati, već smo odlučili ići s onim što imamo.
Memo je, ipak, smislio rješenje. Privremeno će se
mijenjati s Jakom. Daće pištolj, a ovaj njemu tu svoju „ciganku“.
Sada smo mogli i poći. Puno mirnije nego prvi
put. Vidjelo se to po zagrljajima, onda je svako govorio „čuvaj se“, a sada
„vidimo se“. Niko i ne sumnja da nećemo uspjeti.
Vođeni smo i nešto drukčijim motivima. Vidjelo se
to po sastavu. Najviše je nas Ćerimagića: četvorica, svi sem Mufa protiv koga
je opet bila težina. Uz nas je i Sajo, ovaj put još odlučniji da se donjem
dijelu sela posveti veća pažnja. Ako su Azem i Džemo neizostavno morali biti
prisutni, onda su Selćo i Latif krenuli s ciljem dokazivanja. Posebno Latif, da
se što prije riješi nadimka „Kutlača“.
Ipak, nešto drugo nas je činilo najneobičnijom diverzantskom
grupom. Nosimo svega šest cijevi: po jedan kalašnjikov, tompson i ciganku,
karabin i pumparicu, te pištolj. Stanje s municijom još gore, po tri-četiri
okvira. Trojica ni to, samo po primitivnu, pravljenu bombu, poznatu kao
„sapun“.
Svejedno, bili smo samouvjereni. Neko se
prisjetio i pjesme koju smo svi u školi učili a koja je kazivala kako „Boj ne
bije svijetlo oružje, nego srce u junaka“. Tako smo se i osjećali, ali nismo
zaboravili i ponešto proučiti. Uzdati se prvo u Allaha, potom i u sreću. On stvara hrabre, kažu da ih i ona čuva.
Pričamo usput o tome. Dobro je da smo ovako
ponosni pošli. Ko zna, možda se neko od nas i ne vrati. A ljudi se pamte, obično,
kakve ih se zadnji put vidi!
Imali smo vremena i reći svoja razmišljanja o
drugima, sem toga što nam je već bilo zajedničko.
Na udaru smo ja i Selćo, kao najmlađi, za koje su
svi stigli zaključiti da smo naivni, neiskusni i slično. Dževadu i Saju je
zamjerana brzopletost, svojeglavost. Za Rama i Latifa je navedeno da su malo
neaktivni, da bi oni trebali biti ti koji će štiti naše ciljeve pred Majorom, pošto bi se njihov glas slušao
ozbiljnije. Ni ostala trojica nisu bili „bez mana“, njima je najlakše bilo
prigovoriti da su preoprezni...
Počeo sam osjećati čemu ova priča vodi. Posebno
kad nas je Azem stao porediti s fudbalskom ekipom, u kojoj se svakom čovjeku,
odnosno igraču, daje mjesto na kojem će se najbolje snaći!
***
Bližimo se mjestu na kojem će neki trebati ostati
kao obezbjeđenje, kako je to učinjeno i prošli put. Otud se s dobronamjernih
primjedbi počelo prelaziti na isticanje pozitivnih osobina, zaokružujući to na
podrijeđenost cilju.
To i nije sporno. Jedan nas cilj, motiv vodi.
Jedan amanet!
Ipak, svi bi voljeli biti što aktivniji u tome.
Ni ja nisam u stanju sasvim obuzdati misli. Za trojicu znam da će sigurno u
selo: Azem, Dževad i Sajo. Svi ostali se možemo, i imamo pravo nadati.
Očekivao sam da, s obzirom da nas nema mnogo,
neće ostati više od dvojice, od čega bi bar jedan morao biti naoružan!
Nisam se upuštao u priču o tome. Znao sam da je u
glavama nekih i to već određeno, da smo cijelim putem navođeni na spremnost
poštivanja takvih odluka. Sebi sam obećao da ću prihvatiti sve što mi se
naredi, ali sam gorio u nadi...
Nastao je tajac kada smo stigli do tog mjesta.
Neko je morao iznijeti kompletan plan. Svi smo gledali u Azema.
-
Ljudi, ovdje
ostaju trojica. Nije to samo zbog obezbjeđenja, znamo da nam je prvi zadatak
izvući Ibra i Hanu. Možemo zamisliti u kakvom su oni stanju. Ja sam se s
Dževadom i Sajom dogovorio da danas moramo vidjeti šta je bilo s Čorbima i
Ćerimagićima. Ako ništa, gledaćemo da kojeg četnika zarobimo, da nam kaže. Pa,
ako su zarobljeni, da ih onda razmijenimo. Ali, pitanje je koliko će nam za to
vremena trebati. Onda, može se desiti da budemo otkriveni, da četnici pođu za
nama. Kiša samo što nije udarila, neće nam se biti lahko izvući. Zato ćemo,
prvo, potražiti Ibra i Hanu. Izvesti ih ovdje, koji ostanu odmah idu dalje s
njima. Biće odmorni, a možda će ih trebati nositi... Kont'o sam, najbolje da ostanu
Lato i Asim, pošto nemaju oružja, i Ramo s pištoljem.
Učini mi se, da se Maluša hoće sručiti na mene.
Azem jeste potpuno u pravu, ali sam se i nadao. Mogao sam ja ići umjesto
Selća! Međutim, već sam se obavezao na ćutanje. Ostalo mi je čekati na Ramovu
reakciju. Možda nije u redu da ostajemo bez ijedne puške, samo s pištoljem.
Iako ni Ramo i Latif na svojim licima nisu
skrivali razočarenje, shvatao sam i da je gotovo. Nisu bili spremni bilo šta
reći.
Azem je mogao dati ostalima nekoliko posljednjih
uputa, jer će uskoro imati vremena samo za šutnju i žurbu. Za nas je imao još
samo jednu rečenicu utjehe: ili kosio, ili vodu nosio!?
Nisam imao snage ni gledati za njima. Samo sam
želio da čim prije nestanu s vidika, znao sam da me čeka ono najgore - čekanje!
Boriću se s mislima. A sve je lijepo krenulo.
Iščezlo je ono planinsko sunce, još sinoć sam osjetio da mogu ići. Jutros su se
neki sami povukli, tako da me niko nije zaustavljao. Problem nije bio ni to što
nismo imali dovoljno pušaka...
Želio sam se prošetati selom, biti dio grupe koja
će sudjelovati u akciji uzbudljivijoj nego prošli put. Nije me strah otići do
Kremenika, prići mrtvima i dostojanstveno ih sahraniti, sići skroz do dna sela
i pregledati moguće tragove, možda nam je u Dubrovnicama ostavljena neka
poruka...
Od svega je teže - ostati ovdje i čekati.
Još potpuno ne svjestan da će sve biti ipak malo
drukčije, iznenadi me kada čuh da Selćo doziva Latifa. Ništa mi nije padalo na
um...
Zurio sam nekoliko koraka za Latifom, a onda nestrpljivo čekao da se vrati.
Nije se zabavio. Ali je njegov izraz lica jasno
pokazivao da ono što ima za reći nije sasvim dobro. Valjda zato nije ni žurio.
Prvo je sjeo pored mene, i obratio mi se
gledajući u zemlju:
-
Ti, imaš
šibicu!?
Uzalud sam odgovor tražio oko sebe, kao čudeći se
pitanju. Istina je bila takva da se nije mogla promijeniti. Morao sam
priznati...
Latif pljunu pred noge. Ne gledajući više u mene,
objasni:
-
Ja sam imo. Dadoh Selću, ni on nije bio ponio.
Glupo je bilo sad o ovome pričati. Ramo je još
čvršće stezao pištolj...
Ja sam izvadio sapun iz džepa. Nijemo sam ga gledao. Sve do sada sam mislio da
nosih bombu. Zamišljao sam i kako je bacam. Latif je, možda, u tim
razmišljanjima sebe gledao i kako brzo pali fitilj...
Sada smo, oba, svjesni da od oružja imamo samo –
najobičnije kamenje!
potok ispod kuće Alije
Čorba
