Sinoć ja i moja kona
na kapiji stajasmo.
Čekala sam dragog da
mi dođe,
da mi ružu donese.
Prođe dragi i pronese
na grudima ružicu. 12.juli 1992.
„Stani, lolo moja, ružica je moja,
za mene je procvala!“
„Od kud tebi, lijepa
Fato,
te džamfezli dimije?“
„Stani, lolo moja,
dimije su moje,
za mene su krojene!“
Pročitao sam jednom od početka. Bio sam
zadovoljan, i zatvorih dnevnik. Smijah se posljednjoj rečenici: „Jako je cijelu
noć slavio dobivenu okladu: malo-malo pa istrči iz šatora!“.
Zatim se zamislih i zapitah, šta me sve još čeka.
Za samo nekoliko dana već sam mnoge stvari učinio prvi put.
Pola dana proveo na metru kvadratnom, da se nisam
ni pomjerio. Odspavao na kamenu i vidio da ni sve divlje svinje nisu opasne.
Saznao da su neke „četeresosmice“ pravljene prije 1948.godine. Cio dan proveo
usred Zelengore, dok nekoliko kilometara uokolo sem mene i Buljana više nije
bilo žive duše. Naučio kako se vatra zapliće, konj tovari. Prvi put i jahao
konja. Probao srnetinu. Doživio prvo avionsko bombardovanje. I, najljepše, upoznao
čovjeka kao što je Zaim Bešović!
Nešto sam znao i ranije, o minama je najbolje
znati - izbjeći ih.
Sudeći po ovome, imaću dnevnik čime puniti. Ne
znam koliko će potrajati, zato sam se odlučio na kraće bilješke. Bitni su datumi,
imena, nazivi mjesta, osnovne činjenice...
***
Nije loše ni malo odmoriti. Danas je druga grupa
u drvima.
Mi smo dotjerali koliko smo dotjerali. Neki su se
konji vratili s tovarima, neki su ih uspjeli zbaciti. O tome niko ne priča.
Važno je da je bombardovanje prošlo a da niko nije ranjen. Danas, kao da bombardovanja
nije ni bilo.
Odmaramo, i čekamo. Večeras trebamo znati hoćemo
li sutra u selo s Majorovim odobrenjem, ili na svoju ruku!? A, valjda popodne i
lopte poigramo.
Možda je jučerašnje bombardovanje uticalo na Ramov, Memov i moj izbor provođenja prijepodneva. Svakako smo htjeli malo prošetati
logorom, odabrali smo posjetu groblju. Onom ratnom, ovdje formiranom.
Znao sam da utisci neće biti kao u slučaju
bogumilskih stećeka, koji su djelovali opuštajuće. To mjesto sam izabrao za ono
gdje ću dolaziti kada god budem u prilici a budem želio nešto posebno značajno
zabilježiti.
Ratno Trebovsko groblje svakako nije pozivalo da
mu se češće dolazi. Djelovalo je tmurno, previše svježe. Ograđen relativno veći
prostor, srećom za sada prilično nepopunjen. Četiri humke, tri različite priče.
Dvoje staraca je umrlo ovdje, prirodno. Sudbina
je često prebrza, ljudi je nesvjesni.
Jedno je stradalo dolje u selu, od granatiranja.
Groblje je već bilo napravljeno, pa je i dženaza ovdje obavljena.
Ova tri, s ručno rađenim bašlucima bez izakvih
natpisa. Još se može pamtiti u kom je mezaru ko!
Međutim, ono što je našu pažnju najviše zadržalo
je četvrti grob, jedini s natpisom. Uz godine rođenja i pogibije - što svjedoči
da se radilo o mladiću, i imena - radilo se o nekom Džemu Boračiću, drugih
podataka nije bilo. Čudilo je što o ovome do sad nismo ništa čuli, koliko se
sjećam ni Semir mi nije pominjao. Koliko sam ga razumio, na Trebovoj još niko
nije stradao od četnika. Ili je zaboravio, ili...
Nismo se namjeravali duže zadržavati, a
svakako smo na igralištu primijetili skupljanje ljudi. Selimo se na veselije
mjesto.
***
Biće turnir. Mi igramo drugu utakmicu, protiv
Kruševaca.
Gledajući prvu, uvjerio sam se da Semir nije puno
pretjerivao. Zamrštenci nisu mogli ništa Tođevčanima, ne vjerujem da je iko
znao konačan rezultat, a bilo je bar desetak razlike.
Ja ću morati još sačekati. Dogovoreno je da Salko i ja branimo po poluvrijeme. On će prvo.
Odgledao sam ga u društvu Semira. Bio je siguran
da mi gubimo a i želio je revanš Kruševcima. Čak je navijao i da se Musa
pojavi, bez kojega finale neće biti zanimljivo!?
Mora da je taj Musa doista dobar, ovako smo ih
lako prošli. Još je među nama bilo sitnih prijepirki, malih svađa, teško smo se
dogovarali oko izmjena. Kao da smo svi željeli odigrati za naše poginule!
Imali smo pola sata odmora do finala. Uspjeli smo
ohladiti glave, zajednički obećati Ziki, Ademu, Fiju i ostalima da ćemo složno
pokušati pobijediti.
Salko i ja smo ostali na starom dogovoru, ali su
sad i igrači više željeli pobijediti od same želje za igrom. Igrali su
najbolji, ostali samo ulazili da se ovi malo odmore.
Imali smo osjećaj da i Allah gleda. Pratila nas
je sreća. Polovinom drugog poluvremena smo vodili s dva razlike, svi su
navijali za nas.
Tek tada se pojavljuje Musa. Tražio je da uđe u
slabije. Nevažno što je on i donio iz Hrasnice ovu
fudbalsku loptu, jedinu pravu koju imamo, rat je pa pobjednik ne bi trebao ni
biti toliko bitan, ma koliko mi ovu pobjedu željeli. Sem toga, svidjelo nam se
ono „u slabije“.
Nismo znali kakav je igrač. Brzo su
izjednačili.
Već smo se mirili samo s moralnom pobjedom, kada
se desilo ono po čemu će ova utakmica i naći mjesto u mom dnevniku.
Remzija je tek ušao u igru, prvi put, i odmah
malo oštrije krenuo u duel s Musom. Ko je od njih napucao loptu, više neće biti važno. Pukla je!
Na Trebovoj još ima nekih lopti s kojima će se
moći ubijati vrijeme, ali to neće biti to. Mi smo ti koji ćemo govoriti:
dođosmo, vidjesmo, pobijedismo.
***
S turnirima je gotovo. Manje ćemo šutati loptu,
valjda više ratovati.
Već sutra nam je ponovo put Trošnja. Major je
odobrio, nadamo se boljoj podršci u naoružanju. Jer spremamo dio akcije o kojem
mu nismo govorili.
Trošanj, jedna od poljana na kojima se znalo
poigrati lopte
