Orli s mora polećeše,
sve gradove prelećeše,
a Stambola ne mogaše,
po Stambolu popadaše.
Po Stambolu popadaše;
oni vode zaiskaše. 11. juli 1992.
A momčad se zarekoše,
te im vode ne dadoše.
Nevjeste se zarekoše,
te im vode ne dadoše.
Đevojke se zarekoše,
te im vode dodadoše.
Major još nije bio voljan da dozvoli novu akciju
u Trošnju. Umjesto toga, pripremio je nove časove vojnog obučavanja.
Kao jedno od najpotrebnijih znanja isticao je problem
rukovanja minama. Momak o kojem mi je Semir pričao, Admir Kuljuh je bio
specijalista za njih. Već je u više navrata držao ova predavanja, ovaj put je
došao maksuz zbog nas. Odlučili smo skoro svi doći, bez obzira koliko koga
zanimalo. Ako ništa, da time odobrovoljimo Majora.
Znao sam da neću uživati. Još u JNA sam izveo
svoj zaključak o minama. Najbolje ih je samo zaobići, ostaviti stručnijima...
Iskreno, Admir nije bio dosadan. Primijetio sam
da ga mnogi pažljivo prate, ne samo Azem, Dževad i Sajo. Nisu se libili
postavljati pitanja, tražiti dodatna i šira pojašnjenja. Očito je bilo da je i
sam Admir uživao u tome. Mislim da još nije održao duže i iscrpnije predavanje.
Nije mario za vrijeme, ni za to što su zemlja i kamenje na kojima smo sjedili bili
prilično vlažni. Volio je pričati...
Od svega, ja ću zapamtiti njegov uvodni dio, koji
mi je također Semir pominjao. Govorio je o onim školskim minama, upaljačima.
Mnogo ih je ovdje našao, kaže da su uglavnom došle posredstvom stranke SDA.
Nije propustio istaći nesposobnost onih koji su ih nabavljali, ali se čudio i
da pažnju nisu obraćali oni koji su ih preuzimali. Pogotovo, što su neke i
plaćane. Žuta oznaka je standardna, prepoznatljiva, pa on sumnja da se čak
moglo raditi i o namjeri!
Ko je pametan, shvatiće da to može biti istina.
Kad se misli na one koji su takve mine željeli prodati. Međutim, sigurno da se
radilo i o neznanju.
Prisjetih se jednog razgovora s komšijom Goranom
Ćosovićem, nešto poslije pada Foče. Tada mi je otkrio da se „slučajno“ zadesio u
Gornjem Polju, kada su ga naši granatirali. Kroz smijeh je opisao da su tada
naše granate padale kao kruške i da je jedino mogao stradati ako bi ga pogodila
direktno u glavu. Onda sam znao da se radilo o granatama iz „Đulimanovih“
trocijevaca, sada sam shvatio i s kakvim su upaljačima bile naoružane. Murid
Đuliman je bio direktor „Fočatransa“, jedan od prvih ljudi SDA, ali poput
sličnih bez ikakvog vojnog znanja...
Kad je Admir prešao na stručna predavanja o tome kako se pojedine mine postavljaju, i razoružavaju, nevoljan da ga pažljivo slušam razmišljah kako ću u dnevniku kratko opisati razočarenje koje osjećam zbog ovog što je prethodno predočeno. Ne može sve ni na pleća sudbine. Ne poričem kako je bilo naivnih, neukih, no u tom lancu trgovine naoružanjem sigurno da je bilo i onih koji su odlično znali šta rade.
Ostatak vremena sam razmišljao o onome što smo
imali planirano za popodne. Malo loptanja bi nam godilo, za psihičko opuštanje.
Sem toga, povremeno sam uživao u samom ambijentu.
Obuka je izvođena na ledini iznad Lučkog katuna, koja je i bila kao
stvorena za ljetnju učionu. Više desetaka kamenih spomenika, osnosno stećaka,
nepravilno ali lijepo raspoređenih. Nešto slično sam već viđao, prije smo o
ovome govorili kao o „grčkom groblju“, dok sada slušam da se radi o bogumilskim
stećcima. Šta god bilo plijenilo je moju pažnju, više od Admirove priče.
Kako je zemlja bila vlažna, stećci hladni, to smo
se često pomicali. Uspio sam tako zaviriti u gotovo svaki stećak, odmarajući
pomalo misli.
Izdržao sam i sva pitanja, Admiru postavljana. I
od toga može biti koristi. Bar ću, ako zatreba, imati kome prepustiti da skida
mine.
nekropolj stećaka na Trebovoj
