„Šećer-zlato, jesi l' obećato?“
„Mlado momče, kako ću
ti kazat':
Jes' i nije – ko ugrabi
prije!“
Fadilu nije bio problem izabrati „porotnike“. Uz dva
najveća gurmana u selu: Ferida i Jaka, te Mufa koji nije puno zaostajao za
njima, Selća znanog kao velikog šereta, akšamlije i čovjeka uvijek spremnog
pomoći, ni ja nisam mogao izostati. Ako ništa, kao najbolji Fadilov jaran.
Mi smo ga sveli s ispaše. Onda je na red došao
Smajo Pekas, uvijek zadužen za klanja stoke.
Obično nisam volio posmatrati, ali ovaj put se
nisam sklanjao. Kao da sam se želio još malo nagledati Bjelanove ljepote, veličine.
Pomislih da je najbolje u dnevnik da zapišem kako liči na tele s kojim se neko
našalio, tako što je na njega navukao ovčije krzno. Odustao sam, dosta će biti
da samo napišem Bjelan, i uvijek ću se sjetiti kako je otprilike izgledao!
***
Ostaju sjećanja, Bjelana više nema! Zapravo, još
je tu - u Latifovom loncu. Oko lonca mi svi, kao na ispraćaju. Pridružio se i
Šera, jedini koji nije gledao. Zbog toga su ga neki zadirkivali, pitajući kako
bi tek bio u stanju četnika zaklati. Imao je odgovor, ne samo da bi mogao
zaklati četnika, već i svakog drugog ko bi mu se zamjerio, ali mu ovaj ovan
nije ništa skrivio.
Malo je i čudilo naše ponašanje. Bjelan jeste bio
ovan kakav se jednom u životu viđa, ali je meso - meso! Glad nas nije okupila.
Možda, predosjećaj?!
Vatra je bila jaka, prema Bjelanu. Brzo se kuhao,
miris se uveliko širio, bližio se trenutak...
A, onda, iz pravca Orufe, Majorovom šatoru se primicao
neobičan konjanik. Koji nije privukao našu pažnju, ali jeste kurir koji nam je
donio vijest o njegovom dolasku.
-
Sklanjajte kožu
i glavušu – skoro je panično galamio – gazda je kod Majora. Psuje, viče,
kune... Hoće svoje ovce nazad. Major će ih vratiti... Jeben je „do zla boga“!
Delalić Avdo, ne znate vi njega...
Iako malo zbunjeni, brzo smo reagovali. Tragova i
dokaza da je Bjelan u međuvremenu dobio novog, ujedno i posljednjeg gazdu,
ubrzo više nije bilo.
A jedan od nadimaka kojim je Fadil često
oslovljavan je upravo takav - Gazda. Da mu je i pristajao, baš sad je
dokazivao. Jedini se protivio ovakvom našem ponašanju.
-
Šta imamo
kriti... zakopavati!? Nek dođe, ja ću mu reći. Ko ga jebe, što nije bio kod
ovaca, ne bi mu ih niko ni pipnuo, jebale ga one. Dabogda mu puste ostale... Kao
što će i ostati. Još ga treba pitati, kome ih je čuv'o! Četnicima? I, gdje je
bio tri dana! Još nam treba zahvaliti što smo mu ih spasili!
Svi smo znali da je Fadil najviše u pravu, ali
smo znali i da Majorovo ponašanje nije slučajno, kao što nije bilo ni njegovo
upozorenje da se dogone samo ona stada uz koja nije bilo čobana.
Preostalo nam je da zamišljamo tog čudaka, prije
nego se uvjerimo da je upravo takav kakvim smo ga i zamišljali.
Starčić, srednje visine i težine, klasično
oličenje gorštaka privrženog svojoj zemlji i imovini, koji je u svakom trenutku
bio spreman ponositi se svojom mukom - od koje je jedva preživljavao. Ispod
njega konj, vrijedan i u punoj snazi. Jedan od boljih u okolini, a još bi bolje
izgledao da ga jaše neko ko u sebi ima više ljudskog dostojanstva i ponosa, kao i spremnost da ih racionalnije i koristi i pokazuje. Ovakvog raspoloženja,
Avdo Delalić nije bio dostojan ni konja kojeg jaše!
U trenutku zaustavljanja, djelovao je još gore.
Oči krvave, a tresle su mu se ne samo usne, već i noge i ruke. Sav se tresao.
Samo od bijesa, sopstvenog.
Džemo, koji je sve vrijeme ćutao i pomalo se
smiješio, trenutak prije je zatražio od nas, i dobio odobrenje da on govori s
njim, zbog ličnog i poznanstva svog oca.
-
Merhaba,
domaćine! Kojim dobrom, tebe, ovdje?
Gorštak je nešto promrmljao tihim, hropavim
glasom, u kojem se nije osjećala snaga, tako da ga nismo razumjeli.
-
Šta je? Šta je
bilo, pobogu brate? – Džemo je vješto glumio.
Opet je Avdo nešto nerazumljivo izgovorio. Samo se
jasno čulo da je pomenuo ovce.
-
Je l', ovce
tražiš!? Nije valjda da smo i tvoje dotjerali?
Sad smo razumjeli da psuje. Ni sve psovke nismo
razumjeli, ali jesmo njihovu poruku. Da Džemo nije bio ovako smiren, da je bio
neko drugi na njegovom mjestu, vjerovatno ga ne bi pustio da se skroz isprazni.
-
Hajde! Pa, nije
kraj svijeta. Nismo, bogami, znali da su tvoje. Jebemga, nije bilo nikog. Gdje
smo god našli same ovce, zvali smo. Jesmo, hljeba mi! Hajde, siđi, odmori.
Zapali. Nije nikakav problem, tu su sve, brate. Ni jedno, ni janje ni ovcu, mi
nismo do sad pojeli, borčansko. Ovo je sve što su nam ovi ljudi odavde dali. I,
kontali smo da bi neko mogao doći. Ti si taman na vrijeme došao, od sutra ćemo
morati početi i s vašima. Nego, ako još ima tamo neko, da ti znaš, do sutra do
ovih doba nek dođe... Ljudino, de se ti malo odmori, možeš s nama i ručati, ako
imaš vremena čekati janjetinu, brzo će biti skuhana, ako nemaš uzmi tanjir
janjeće čorbice, okrijepi se, umoran si i sigurno gladan. A i mi smo.
Nas nekoliko će ti i pomoći da ih razlučih. I otjeraš, jah, bogati - ko svoje!
Dok je Avdo još pokazivao dosta nervoze, mi smo
se počeli opuštati. Skoro smo bili uvjereni kako će pristati da kuša čorbicu,
tako da smo malo razočarani njegovim odbijanjem. Izvinjavao se zbog žurbe,
tražeći samo da mu pokažemo tor.
Nas nekoliko je pošlo s njim. Još se pomalo
tresao, u momentu se činilo da i ne smije sići s konja. S druge strane se moglo
učiniti i da nije onakav kakvim nam sepožurio predstaviti.
Ali, znali smo da na red dolazi sučeljavanje s
torom. Onako, iz sedla, još ranije je mogao primijetiti ono što smo mi znali.
Počeo je poskakivati u sedlu. Iz usta mu je
izlazila pjena. Postao je nepodnošljiv i vlastitom konju, koji ga i sam nikad,
ili odavno, nije vidio takvog.
On nije mogao griješiti, u toru nije bilo onog
što je njega najviše zanimalo. Za razliku od mene, koji pri prvom gledanju
Bjelana nisam ni primjećivao, zbog još dva veoma krupna ovna, Avdo je znao
razliku. Jedan je bio Bjelan, i nije bio u toru!
Glumili smo da se čudimo. Da ne shvatamo uzrok
ovakvog bijesa. Ja sam se, čak, trudio i da zapamtim tačno ime kojim ga je
dozivao. Vilaš je bio ponos svoga
bivšeg gazde, ali je skončao i tako će ostati upamćeniji, kao naš Bjelan!
On je psovao, mi se kao čudili. Prema nama su
pogledavali i oni od kazana. I oni su mogli primijetiti da situacija ponovo
postaje kritična.
Malo nam je bilo sačekali, da se ponovo smiri. U
tome će mu opet Džemo pomagati:
-
Reci, bolan, šta
je u pitanju... Je li, ovna ti nema? Nije moguće, ako on nije ovdje, nisu ni
ovce!
-
Ovce su tu.
Poznam im oznake. Samo mi Vilaša nema!
-
Ako su ovce tu,
mora biti i Vilaš!
-
Nije. Nema ga.
Pozn'o bih ga ja!
-
Kako bi ga pozn'o?
-
Takvog nije bilo
u čitavu kraju! Ubiću ga, ko god je...
Džemo se, još, dobro držao. Tražio je da opiše
Vilaša, nekoliko puta ga ubjeđujući da takav ne postoji, da pretjeruje u
opisivanju. Džemo je prvi put podigao glas kad se u Avdovim rukama našla i
puška.
-
Ne seri! Ne
pregoni, takav ne postoji. Tvoj ovan je ovdje. Mora biti! Uzmi, koji je, i
vodi! Jebe mi se i za tebe i za tvoje ovce. Mi ti k'o ljudi pomažemo, a ti nas
vrijeđaš. Da nam je ćeif, ne bi ti dali nijednu ovcu. Misliš da se neko boji
tvoje puške. Možeš ubiti jednog od nas... Mogu i ja pričati da sam im'o ovna k'o
tele... Na kraju krajeva, ako nam ne vjeruješ, idi rovi po potoku, dolje se
kopaju kože i kosti, vide se svježe...
Počeo se polako smirivati. To je Džemo
iskoristio da ga počne ubjeđivati kako je jedan od ona dva - Vilaš. Iako to
nije mogao prihvatiti, morao je dočekati Džemov „završni udarac“:
-
Ih, od kad ti
nisi kod ovaca! Ko zna, ko je tvog Vilaša ukrao. Možda neko od tvojih, il' neko
kome si se grdno zamjerio!
Uslijedio je minut našeg potpunog tajca, i minut
u kojem je Avdo bio sam sa svojim umobolnim mislima, nakon čega će se početi
potpuno vraćati u ljudsko tijelo...
***
Završilo je kako je i moralo. Stado smo
dotjerali zajedno do kazana, uz Avdovo povremeno gunđanje.
Iako je meso već bilo skuhano, nakon kraćeg
nećkanja samo je pristao na tanjir čorbice.
-
Dajte, našem
musafiru, tanjir čorbice, s našeg kazana! – Džemo je žurio da ga posluži,
uživajući u tome, vjerujući da se, možda, ponovo nekad sretnu.
Naš se musafir još pomalo tresao, mrmljao, psovao
i kleo. Međutim, tek sad mu je kanula i suza. Koja je završila u - čorbici. Od
Vilaša!
nismo
bili nenaviknutii na planinski način života (ognjište, kotao, verige...)
