Oj planino, planinice moja,
omilje mi ta ljepota tvoja.
Danju, noću, po teb' šetajući,
i tebi se, dragi, nadajući.
Prvu noć mi ne dadoše doći,
drugu noć mi kiša udarila.
Treću noć se iskradoh i
dođoh;
Kad ja dođoh, tu tebe ne
nađoh.
Tvoja majka mene opadaše,
za mene ti slabo govoraše.
Uz večeru mi je uši zaparalo nešto što mi je
Fadil pokušavao objasniti. Kao, dosadilo mu je da mu Laci uvijek odmjerava
parče mesa, te da će on sutra lično dijeliti „Bjelana“. Isticao je da se on najviše mučio dogoneći ga iz Borča, vodeći pritom više brige o njemu nego
o samom sebi, te da mu ne pada na pamet da „zbog Lacijevog bezobrazluka“ sutra
dobije kakve koščurine, i da ih „glođe kao posljednje pseto“.
Nisam odmah shvatao o čemu se priča, ali kada čuh
one koji su bili za to da se Bjelan još neko vrijeme drži u našem toru kako bi
se mogli hvaliti da imamo najboljeg ovna u čitavom logoru, proradiše mi
klikeri.
Jeste istina da smo Buljan i ja sami bili sabrali više ovaca nego ove obje grupe zajedno, ipak su oni imali privilegiju da nađu tog ovna "kapitalca". Koji ih uspijeva podijeliti na one koji bi ga rađe držali u životu i one koji bi ga rađe vidjeli zadnji put, u loncu.
Razumijevao sam ja i ove prve, sve više se uvjeravam u odlučnost i poštenje Lacija, ali u Fadilove "sposobnosti" nikada nisam ni sumnjao. A nije bilo teško zaključiti zbog čega mu se, zapravo, toliko žuri.
Tek je, s onima željnih ponosa, završio riječima
kako su Bjelanu dani odbrojani, kako mu je suđenje već održano, da je on sutra
„njegov i Božji“, te da "nema sile koja će ga spasiti lonca"!
***
Kako sam večeras pošteđen straže, pomislih da je
idealno vrijeme da počnem s unošenjem prvih zabilješki u dnevnik. Ako ništa,
još jednom ću u glavi sve prečešljati, zamisliti formu u kojoj ću ga voditi,
posebno ono što neko vrijeme treba ostati tajna.
Međutim, prije nego se uvukuh u šator i zauzeh
mjesto za razmišljanje prije spavanja, pozvao me Dževad:
-
Dođi! Imam ti
nešto reći!
-
Reci! – bio sam
tih kad sam mu prišao.
-
Ne moram ti
govoriti da ovo ostane među nama?
Na trenutak me uplašio, kroz glavu mi prođe
milion, uglavnom ružnih misli. Dževad je to primijetio, pa je požurio
nastaviti:
-
To je ono što mi
je rekao jedan od ona tri momka, a tiče se svega ovoga. Nećeš mi vjerovati,
nisam ni ja mogao odmah povjerovati, ali se mali kune svim i svačim. I mene je
zamolio da ostane među nama, dok se ne sazna na neki drugi način. Ja, evo,
odmah kršim obećanje. Ali ovo, govorim samo tebi. Da znaš, osim mene - samo su
još dvojica bila kad nam je to govorio. Nije bitno koji su, ni njima, ali ni
nikom drugom, bar za sad, ne govoriš ništa! Ako ništa, dok ne provjerimo je li
to i istina. Dakle, slušaj me: Major je slao ljude u Trošanj!
Teško je reći, opisati koja se nevjerica javila u
mom pogledu. Dževad je to očekivao, pa je završio polako, izgovarajući riječ
po riječ:
-
Izgleda da se
radilo o par „diverzanata“, pojačanih nekim momcima iz čete. Ni meni nije htio
otkriti imena. Uglavnom, došli su do iznad Trošnja. Tu su predanili. Potom su
se vratili i izvjestili Majora da smo mi svi zarobljeni i zatvoreni u „Buk
Bijeloj“, i da je selo pusto... Eto, stari moj... Jah, to je, navodno, bilo
nekoliko dana prije napada.
Osjećao sam da ni Dževad više ne zna. Teško mi za
povjerovati, još teže će mi biti s ovim zaspati. Kao da mi mozak nije već u ovih nekoliko dana premoren tražeći odgovore na pitanja koja najprije hoće vrijeme. I sve što sam do sada razlučivao po principu je li moglo drugačije, naginje ka tome da je trebalo, moralo.
Sebi sam dosta toga predbacivao, pa tovario na pleća sudbine, imam li sada pravo kriviti nekoga drugog, sa strane? Sve i da imam, ne da mi se žuriti. Mozgu treba odmora, a istini vrijeme.
Željan sam sna, ali znam da će bježati od mene. Ako, bar ću početi s dnevnikom. Bježat ću od teških misli, od pitanja bez odgovora, probat ću se koncentrisati na činjenice, nijet mi je njih sačuvati. Vjerujem da će me i to umoriti, manje i slatko, i odvesti u san.
S tim da sem onih upitnika, moram smisliti i neke druge
šifre.
A sam dnevnik, počinjem od napada na selo. Dan
prije.
neke kuće su ostavljene za pljačku
