I - 40 / Dvije potresne priče

Tamna noći, tamna ti si kleta,

gdje u tebi razgovora nema!

Sahat ima s' snom se razgovaram,

san mi reče: dragi će mi doći!

Sve čas po čas, dragoga mi nema;

Međer, nije ni snu vjerovati!

Veliki šator je izgledao još ljepše nego sklonište. Posebno, ovaj moj prvi susret s njim. Što je živo bilo iz Trošnja na Trebovoj, skupilo se da me dočeka. Odmah sam primijetio neka nova lica, a koliko sam mogao vidjeti bili su i svi koji su išli u Trošanj.

Kako sam se s većinom rukovao još u potoku, sad sam obišao one preostale. Malo duže s onima koje vidim prvi put, poslije krvavog jutra.

Na kraju se pozdravih i s kozama, koje su predate Safetu Barlovu da ih pridruži ovcama na ispaši. Svakako je bilo vrijeme smjene čobana.

-          Nije me bilo dva dana, a toliko toga se mijenja. Aferim, bićemo mi prava vojska – konstatovah, prije nego zatražih da mi kažu novosti iz Trošnja.

Ipak, većina je bila da ja prvi ispričam svoje.

-          Kad smo sišli u Borač, vidio sam Alja i Mufa kako idu jednoj kući. Bio sam pošao za njima, Buljan je išao sa mnom. Ali, vidjesmo dolje jedno malo stado, kontali smo ga zajmiti i tako završiti svoj dio posla. Međutim, prikaza nam se onda drugo stado, zatim treće...

-          I, dva dana vam se prikazivalo? – neko se ubaci šaljivom upadicom.

-          Polahko, da ispričam. To nas je odvelo puno daleko. Nismo htjeli ostaviti ni jednu ovcu koju bi vidjeli. Nakupili smo mi toga bili puno, preko dvjesta, desetak krava i četrdeset koza.

-          I, sve ste to pojeli?

-          Nismo, ostalo nam je trinaest koza – Feridova upadica je bila i zadnja na koju sam obratio pažnju - izgubili smo orijentaciju za vrijeme. Na dogovoreno mjesto smo došli oko sat kasnije. Malo smo čekali, čudili se što nikog nismo našli...

Ovdje sam zastao namjerno. Čekao sam čuti dio priče koji meni nedostaje, a za koji sam znao da je vrlo bitan.

-          Jebiga, buraz – logično je da mi Mufo objašnjava – ja i jesam očekiv'o da ti pođeš sa mnom. Ali, dok ja i Aljo dođosmo onoj kući, okrenem se - tebe nema. Šnjuhali smo onuda, sabrali nešto ovaca, skupili se. Vidim, nema amidže, ni Mema. Kontam, ti si s njima. Onaj Ramo Kršo veli da mi idemo polahko. Mi smo bili skoro na Trebovoj kad smo čuli pucnje. Tek, kad je i druga grupa došla, shvatili smo da te nema. Amidža i Memo kontali da si sa mnom... Čitavu noć niko nije oka sklopio, ja galamio na njih, oni na mene. Ujutru, išli da te tražimo. Do Vite Bare. Da nije bilo ona dva pucnja, još bi se i nadali...

-          Jeste li ikog pitali na Vitoj Bari?

-          Kakva Vita Bara! Kad je onu noć zapucalo, to je sve zdušilo u šumu, dolje ti niko nije zanoćio. Nikog mi nismo našli... Major opet pregovara da se svi presele amo. Zato se pravi ona velika kuhinja!

-          Bože! – nisam mogao da se ne uhvatim za glavu - stvarno čudno. Sad mi je sve jasno. Drugi Buljanov brat je bio sa Sejom... Fudom, i oni su mislili... Niko nije brojao kad smo se razdvajali...

Zatim sam nastavio priču, i dovršio je skrivajući dogovoreno sa Zavideža.

-          I, tako, ponovo sam među živima. Među vama. Vidim, mašala, povećao nam se broj. Pa, kako je to sve skupa bilo?

Pričali su. Svi, i oni koji su bili tamo, i oni koji nisu a koji su priču već čuli. Ja sam slušao, i u glavi podvlačio ključne rečenice, koje ću unijeti u dnevnik. Usput sam im i otkrio svoje namjere, napominjući da to neće biti samo moj, nego dnevnik cijelog našeg sela!

Od polaska pa do dolaska do iznad sela, smatrao sam da je dovoljno zabilježiti da su stigli bezbrižno, i kako je put znatno kraći kada se znaju njegovi čisti dijelovi. Iznad sela, na ustima Maluše, razdvojili su se. Onu trojicu momaka su ostavili kao zaleđe. Pošto nisu imali nikakvih sredstava veze sa sobom, dogovorili su se da ih ovi čekaju osam sati, koliko su sami procijenili da je dovoljno za ono što kane. Rečeno im je da oni sami izbjegavaju moguću pucnjavu, kako ne bi ugrozili glavnu akciju. Ukoliko se na vrijeme ne bi vratili iz sela, a ovi čuli pucnjavu, odmah bi se izvlačili i išli izvjestiti Majora. Ukoliko bude zadržavanja a ne bude nikakve pucnjave, povukli bi se malo, na ranije dogovoreno mjesto, te tu sačekali još sat-dva...

Ovdje sam, ne namjerno, upitao o kakvim je momcima riječ. Azem ih je hvalio, napomenuvši kako im je bilo malo i krivo kad su čuli da će biti odstupnica, usput kazavši kako je Major iz ove akcije namjerno isključio diverzante, koji su noć ranije postavljali neke mine. Sem Azemovih riječi, nije mi promakao ni Dževadov kiseo smiješak i pomalo čudan mig upućen meni. Razumih to kao da će mi on imati nešto posebno reći...

Tokom boravka u selu, morali su se dalje razdvajati. Zbog sigurnosti, ali i vremena. Uglavnom su se ravnopravno smjenjivali na pretraživanju dijelova sela i obezbjeđivanju.

Tako je grupa koja je posjetila Kremenik donijela neprijatne vijesti. Pobijeni još nisu bili sahranjeni. Tijela skoro raspadnuta. Jedino prepoznavanje - po odjeći i ranijim prisjećanjima, ali više bez ikakvih dilema. Izet Čolo i oba njegova sina, Adem i Sifet, zatim Meho, Zijad i Husein Barlov, Mujo, Armin i Selima Pekas, i Fadila Odobašić. Izgledalo je da im niko nije ni prilazio, a da bi ih oni ukopali nedostajalo im je i vremena i alata. Uzeli su ponešto od njihovih ličnih stvari i žurili nazad, u ovom trenutku su živi, ipak, malo veća briga...

Gornji dio sela su pažljivo pretražili. Uspjeli su pronaći dvije grupe. Jednu je činila porodica Hašima Hajdarevića, on sa ženom Nedžibom i sve troje djece: kćerkama od šesnaest i sedam godina, Edinom i Mirelom, te četrnaestogodišnjim sinom Elvedinom - Mikobanom; te s njima i dvoje od troje, sad već sirote djece Sulejmena Pekasa Ṥiṥa: četrnaestogodišnja Nedžada i nešto stariji Nedžad. Najmlađi Nijaz je uspio ranije izaći iz sela.

Pronalaskom njih, pronađene su i dvije veoma potresne priče, ali na kraju potpuno različite.

Ona tužnija govori o Sulejmanu i Zineti, roditeljima Nedžade Pekas. Prvo su uhvaćeni i tjerani da otkriju sva mjesta na kojima su se krile „Trošanjske balije“. Kako nisu ili htjeli ili znali reći, mučeni su i strijeljani, da bi im poslije i mrtva tijela masakrirana. Sve to, pred očima Nedžade i Nedžada. Tako, saznajemo imena još nekih napadača...

Druga, vedrija priča je potvrda još preživjelih. Radi se o Hani Barlov, čiji je muž Edhem ubijen, time otklonjena još jedna tužna dilema. Međutim, razlog što ona nije stalno bila s njima je Ibro Barlov, za kojeg smo svi vjerovali da je prvi poginuo!

Pogođen je metkom, ravno u grudi. Rana je bila prostrijelna. Krvario je i nije imao snage trčati, te je odlučio poginuti u rođenoj kući. Spremio je bombu, s kojom je čekao. Usput si je uspio zaustaviti krvarenje. Povrativši malo snagu, domalo je uspio sići u krompirište. Tu je dočekao noć. Slušao je pucnjavu, vrisku onih koji su pretraživali i palili selo. Slutio je najgore svojih roditelja, otac mu je ubijen u blizini a nepokretna majka zapaljena u kući. Na njegovu sreću, u vrt nisu ulazili.

Tek sutradan, oko podne, uspio je prepoznati i dozvati Hanu. Ona mu je pomogla da se i on skloni u šumu iznad. Redovno ga je previjala i čistila mu ranu, koristeći košulje i šljivovicu iskopanu iz zemlje. Također ga je i hranila. To su razlozi da ga je povremeno ostavljala samog, uz traganje za još preživjelim. Tako se našla s Hašimovima.

Ali, ni ona, niti Hašimovi nisu uspjeli stupiti u kontakt s Kemurinima... majkom, ženom i djecom. Prije ove noći. Tri kuće u Barici nisu zapaljene, pa su smatrali preopasnim da im se približavaju.

A Kemurini su preživjeli zahvaljujući onoj zemunici. Dane su provodili u njoj, dok je noću jedino Bejta, Kemurina majka,  silazila do kuće kako bi spremila nešto hrane, uglavnom zbog unučadi.

Plakao sam slušajući ovaj dio priče. Da nije Kemura pošao...

U gornjem dijelu sela je pronađeno i nešto korisnih stvari, Edhemov snajper, nešto municije, eksploziva, nešto obuće i odjeće, suha mesa, par pletenki rakije... ali, ne i protivtenkovske mine. Grupa zadužena za to, nije se u mraku snašla.

Za to vrijeme, Sajo je predvodio grupicu koja se uspjela spustiti do Stupova. Koliko god su bili hitri, dovoljno vremena nisu imali.

Znali su, ako postoje kakvi tragovi, moraju biti u i neposredno uz potok. Bilo je uzalud. Nisu pronašli ni mrtva tijela, niti tragove koji bi navodili da su tu pobijeni. Na žalost, ni ništa što bi im dalo i nadu i vjeru da su živi. Jedino su, prebacivajući se u Bista, naišli na tijelo Hamida Čorba. Još jedna tužna dilema manje.

Ovaj dio ostaje nedovoljno ispitan. Ono što nose sa sobom je čvrsta odluka da će ići ponovo. Moraju. Čim prije. Tražiće novi amanet od Majora, priča o Čorbima i Ćerimagićima je, za sada, ispisana na najmanje stranica.

Iznad Trošnja su ih nestrpljivo čekali, osim s lošom viješću o ne nađenim minama, i s još lošijom. Niti je Hana dolazila na mjesto gdje se sastajala s Hašimom, niti su je ovi uspjeli pronaći.

 Manje loša vijest, da je vrijeme uzeto kao optimalno - prekratko i već pri isteku, i nije bila vijest već činjenica koje su i sami bili svjesni. Zora nije bila daleko, a onako brojniji će dodatno biti usporeni.

Vojnički tačni, stigli su do Pekara i dvojice Sejdina. Usput su analizirali učinjeno, konstatovali kako je zadatak ispunjen onoliko koliko je njegova priprema i organizacija to i dozvoljavala. Složili su se i da Trošanj još dovoljno tajni krije i da zahtijeva ponovni dolazak.

Bliže Trebovoj, sigurnost veća. Ali i ljubav prema Trošnju. Opet su navratili na Koprevinu, i još jednom se uvjerili da joj četnici ne prilaze. Ne smiju. Koliko god da su puno ljudi ubili, nisu one koje su prvenstveno željeli. Svjesni toga, bojali su se i sablasti Trošnja. O tome su svjedočili ovi koji su nekoliko dana tu proveli.

Kako Azem na kraju i reče, na nama je sad da damo odgovor da li je taj njihov strah opravdan. Za priliku se moramo izboriti, zatim je i iskoristiti.

Prema onome što još čuh, već je upućen novi zahtjev Bešoviću. Iako je shvatio našu želju i potrebu, na kraju i obavezu da izvedemo, makar, još Ibra i Hanu, na nešto je upozorio. Ne treba pretjerivati s čestim „izletima“, prije svega kako se vremenom ne bi počeli osjećati presigurno. Naredio je da sačekamo nekoliko dana.

O tome se već diskutovalo, a i sada je. Većina nas je da se obaveza prema selu, poginulima i onima koji nas možda još dolje čekaju, stavi iznad obaveza i poštovanja prema Komandantu. Naravno da su Čorbi najglasniji, ali nikako nisu usamljeni. Ipak, i sad je dogovoreno da se ipak sačeka još taj dan-dva. Poslije, sa ili bez Majorove volje, mi ćemo nazad...

                                                                   ***

Od ostalih novosti, onih odavde, prvo ću zabilježiti  priču kako nismo jedine izbjeglice. Prije nas su stigli i neki iz Broda i okoline, te Zakmura. Ukupno, svega desetak porodica. A ni naš dolazak još nije bio dao alarm za uzbunu. Tek, najava preseljenja preostalih Borčana i Gačana s Vite Bare dovela je do ideje o formiranju zajedničke, odnosno gašenja „naše“ kuhinje. Pripreme su u toku, a to me i prvo dočekalo.

Dok su neki ovo koristili za ponovno podbadanje Latifu, kako će brže nego se nadao ostati bez „uživanja“, mene je više zanimalo ono što se onu noć dogodilo Borčanima. Priča o njihovom preseljenju ovamo, nije sama došla. Možda je neko od njih, u međuvremenu, sjetio se Majora, ali će prije biti da je jedan od kurira, Okrugli ili Krnjo, slat njima. Bilo koje da je istina, upravo je zbog onoga što se desilo. Usput, morale su stići nove, preciznije informacije, a one potvrđuju da su doista naišli na zasjedu koja je uzela vrlo krvav danak, da su posljedice tek nešto blaže od onih s kojima sam prvobitno bio upoznat.

Manji broj je smrtno stradalih, ali je veliki broj koji su zarobljeni i odvedeni u nepoznato. Samo najsretniji su se uspjeli izvući nazad, pretpostavlja se da može biti i nekoliko još sretnijih koji su i uspjeli u prvome cilju, odnosno proboju do Konjica. Kao mjesto te zasjede, čuo sam da neko pominje nešto kao Živaljski Do, te ću tako i zabilježiti u dnevniku.

To mi i jeste novost. Ostalo sam pretpostavljao. Na  kraju, eto, kako osta nešto za prećutati, pojavi se i par stvari za prihvatiti na prvu. Nešto neće vidjeti dnevnika, a nešto treba biti pošteđeno i mojih komentara. Krnjo je stvarno išao Borčanima, raspitivao se za njihove, dok smo Buljan i ja  doista bili prežaljeni...

Nekoliko smo sati, okupljeni oko šatora koji je još uvijek, nažalost, dovoljno komotan da nas sve primi, tako razgovarali. Jedni od drugih čuli nove priče, ponovili neke detalje, vratili se par dana nazad i provjerili svako svoja sjećanja, upoznali se s onim što se dešava okolo nas, razmijenili mišljenja o onome što nam ide u susret, pomalo se i našalili, na kraju postali još bliži međusobno. Nas sada šezdesetak, jednako je osjećalo svakog drugog. Toliko priče a niti jedna riječ mržnje ili prijezira, krivnje ili ogovaranja, svađe ili ljutnje, niti jedna neiskrena riječ. Možda je svako od nas u sebi krio neku malu tajnu, ali koja nimalo nije mogla remetiti harmoniju kojom već vladamo.

                             dovoljno stoke je značilo manje gladi, mogućnost opstanka