Da je meni leći,
umrijeti;
Umrijeti, smrti ne
vidjeti!
Da ja vidim, ko će me
žaliti;
Ko žaliti, i koliko
dana!
Konačno, žurimo Trebovoj. Sada nam to uopšte nije
teško, od cijelog stada imali smo još samo trinaest koza!
Putem smo se dogovorili da i naše pola ovaca -
popolovimo. Svakako je bilo pitanje koliko ćemo u vremenu ispred moći biti
zajedno. Smatrao sam pravičnim da mojih bude petnaest, jedna manje, pošto sam
ja odgovoran za ono sinoć.
I ovako je pitanje kako ću uspjeti sve to
izvesti, zavisiće od toga kako ćemo mi Trošnjani dalje biti angažovani. Znam da
svima neću smjeti ni reći, samo najpouzdanijima: Mufu, Kemuri, Aliji, Remziji,
Fadilu... Ali o tome ću kad dođem, sad pokušavam da dobro upamtim makar ovaj
put, računam da mi nekad može zatrebati. Iako me Buljan uvjerava da za tim nema
potrebe.
Smislio sam kako ću u dnevniku sakriti istinu.
Zapisaću onako kako smo se dogovorili i da ispričamo, ali ću se ponovo
poslužiti upitnikom. A svaki put kada s nekim odem po jedno janje, zavešću kako
sam pričao o njihovom bježanju. Na kraju ću, kad sve prođe, svakako navesti
istinu!
Sve bliže Trebovoj, sve manje ružnih a sve više
lijepih misli. Osjećam njenu blizinu, prepoznajem neke vrhove koje mi je Semir
pokazivao. Priznajem Buljanu da je bio u pravu, put preko Videža je doista
jednostavan.
Bliži se tren kad ćemo toliko toga saznati. Ko će
nas prvi vidjeti, našima uzeti muštuluk. Kakva će biti njihova reakcija. A
kakva Bešovića, zbog našeg ponašanja. Šta će nam za reći imati braća, koji su
sukrivci za naše izostajanje. Kakve nas novosti čekaju...
Puno zajedničkih pitanja. Još toliko
pojedinačnih. A svi odgovori su tu pred nama. I sve smo im bliži. Još stotinjak
metara... pedeset... deset...
Koze su već prevalile preko kose. Mi ne kasnimo
za njima. Još se ništa ne dešava, sve se čini sasvim prirodnim kao da ni
sekunde nismo izbivali. Kao da smo se vratili skupa s ostalima.
Prvo primjećujemo, u potoku, kako nekoliko ljudi
popravlja staru konjušnicu. Ne pogađamo svrhu... Nedaleko od nje, vidimo veliki
šator, bivša Komanda. Znamo da je to novi dom za moje Trošnjane. Sve ostalo
je kako smo i ostavili.
Neka se djeca igraju u blizini konjušnice. Put se
polahko spušta, mi im se lagano približavamo. I koze idu mirno, kao da i one
čekaju da se nešto dogodi.
Pogledom pokušavamo obuhvatiti što veći prostor.
Vidimo sve više ljudi, ali nas kao da niko ne primjećuje. Niko i ne gleda prema
nama.
Jedna djevojčica trči za loptom. Uzima je. Diže
glavu. Blizu smo joj, mora nas primijetiti. Zastala je, kao da nije sigurna u
ono što joj oči vide. Ostala djeca gledaju za njom, pitaju se zašto se ne
vraća.
Ali, ona je sada sasvim sigurna:
-
Eto Buljana...
Eto Buljana...
Trči s loptom, ali ne prema konjušnici. Kolibi
Redža Krša!
Ne prestaje oglašavati Buljanov povratak. Ostala
djeca je počinju pratiti. Uspijevaju privući pažnju ostalih.
Okreću se oni koji su radili na konjušnici. Oko
velikog šatora, nekolicina zatečenih gleda u našem pravcu. Prepoznajem Hašima
Hajdarevića. Znači, uspjeli su oni koji su bili u Trošnju!
Sve se naglo mijenja. Sve više ljudi zastaje,
gleda prema nama. Drugi izlaze iz koliba, šatora.
Mi smo još mirni. Još uvijek lagano pratimo koze.
Ali i osjećamo ono što se sprema dogoditi. Oči nam više ne mogu ni pratiti
koliko ljudi sad samo u nas gleda. U centru smo pažnje, makar i ovaj jedan
jedini dan!
Trebova je na nogama. Zbog nas. Neki nam već trče
u susret. Sve drugo je stalo.
Da li ćemo ovo izdržati?
Hoćemo! Moramo! Zbog čega smo, inače, izdržali i
sve ovo prije!
Spuštamo se do potoka. Ne možemo dalje. Pristižu
prvi koji nas žele zagrliti. Grlimo i poznate i nepoznate. Niko nas ništa ne
pita, svi se samo žele uvjeriti se da smo živi.
Potok se puni. Ne možemo nikog odbiti, niti
preskočiti. Mnogi još, čekaju kraj puta kud Buljan treba naići. Njega čeka više
posla, više je onih koji njega poznaju. Njemu i brže sve dosađuje. Pokušava se
probiti, zna da mu je i majka pošla u susret...
Konačno ga propuštaju. I ja se nekako oslobađam,
ne želim ne vidjeti taj susret. Zagrljaj majke i sina!
Svi smo gledali. Niko nije ostao ravnodušan. I
koze su zastale. Ne razumiju suze majke, radosnice... ali, možda su samo
svjesne da je došao kraj našem druženju.
Buljan, zagrljen s majkom, žuri kolibi. Treba
zagrliti i oca, još rodbine. Previše je zaokupljen radošću, da bi se okrenuo.
Drago mi je zbog njega, razumijem ga.
Nismo se stigli pozdraviti. Nema veze, preživjeli
smo.
Sigurno je da ćemo se, ako ne danas, onda mnogo
narednih dana viđati. Rođeno je novo prijateljstvo, slučajno ali čvrsto. Ova
dva dana, nešto duže, pamtit ćemo vječno. Bilo je uzbudljivo, ali smo izdržali.
I on i ja. I Zelengora. I trinaest koza. Kad sve saberemo, možda više bi
lijepog nego ružnog!
-
Kako je bilo u
Trošnju? – pitao sam Mufa, pošto pogledom ispratih Buljana.
-
Nisu našli naše.
Neke jesu, pričaću ti. Nego, tebe smo bili prežalili!?
-
Žao mi vas je;
preš'o sam vas...
-
Ona dva pucnja!
A, vas dvojica...
-
Mene ja Allah
odabrao da preživim rat!
-
Šta kažeš?
-
Ništa... kažem: Hajdemo, imamo toliko toga jedan drugom ispričati...
Trebova, plato... prilaz s istočne strane (iza
Zelengora)
