Po potoku sitna riba,
ti si, draga, moja briga.
Kuća ti je pokraj puta,
okrečena, b'jelo-žuta.
10. juli 1992.
Na dan prođem po sto puta,
ne vidim te dva-tri puta.
Ne vidim te dva-tri puta,
poljubim te po sto puta.
Suprotno pribojavanjima, ustao sam naspavan. A jutros nisam htio previše razmišljati o onom što mi je Dževad rekao.
Možda me malo mučio moral ljudi koji su mogli
prihvatiti zadatak, a nisu ga bili spremni izvršiti. Ljudski je osjetiti strah,
ali čemu izmišljati opravdanja? I, zbog čega je Major, poslije svega, sve to i
prećutao? Zašto niko nije odgovarao...
U svakom slučaju, realne su samo dvije pozadine
svega. Ili nam je tako bilo suđeno, ili upućivanja te grupe nije ni bilo. Ali,
zbog čega bi neko takvo nešto izmislio? U oba slučaja, ovo je za nas
ponižavajuće, tužno, jadno...
Mnogo pitanja što čekaju isti odgovor. Pao mi je
na um jedan ajet iz Kur'ana, koji govori kako je bolje istrpjeti sto krivih na
slobodi nego jednog nevinog u zatvoru!
Upravo to uzeh kao šifru. Zabilježiću kako mi je
Dževad nešto ispričao, što možda skriva dodatak jednoj dugoj ratnoj priči,
možda i otkriva tajnu o jednoj velikoj krivici. Ispod ću pod znacima navoda
citirati ovaj ajet.
***
Za ujutro je najavljeno informisanje Komandanta.
Potajno sam se nadao da bih neke odgovore već mogli dobiti.
Kada vidjeh veliku masu, više okupljenu nego
postrojenu, bi mi jasno da ćemo, ipak, slušati o nečemu drugom.
U uvodnom dijelu Major je iznio kratki rezime
ukupnog stanja u Zemlji, na frontovima koji se polako formiraju, znajući da
svi nismo u prilici svakodnevno slušati vijesti, odranije sam sugerišući da se
nafta i akumulatori maksimalno štede...
Zatim je predočio dio svojih procjena snaga
neprijatelja u našoj neposrednoj blizini. Uglavnom, nije pokazivao ni
pretjerano zadovoljstvo, ni odavao veću zabrinutost. Podvukao je da će naš
uspjeh, prije svega, zavisiti od nas samih. Naših sposobnosti, hrabrosti, ali i
discipline. Opet je istakao naš najveći problem, nenaoružanost, te prinudu da
se i dalje isključivo oslanjamo na partizanske oblike ratovanja, taktičnost i
mudrost. Pomenuo je i potrebu stalnog doobučavanja svim vojnim vještinama, ali
i da niko ne treba potcjenjivački prihvatati ulogu u logistici, još jednom
ponovivši svoju krilaticu „kako jednog dobrog borca trebaju - sedmorica
opsluživati“.
Istakao je rezultate naših diverzanata, ali se na
tome nije zadržavao.
Zato je u nastavku uspio da nama Trošnjanima „digne rep“.
Predstavio je nas kao svoju - viziju. U nama je vidio sve što traži: vjeru,
hrabrost, odlučnost, oprez i disciplinu. Javno nas je pohvalio. Ne samo zbog
onoga u Trošnju, i prikupljanja stoke, već i zbog nečega drugog što je zapazio
kod nas. Organizacija života i rada, koja će poslužiti i kao uzor za novo
uređenje odnosa u kompletnoj logorskoj prostoriji!
Na ovo je bila primijetna nelagoda nekih, koju
javno nisu smjeli iznositi. Uvođenje zajedničke kuhinje, ili kazana kako on
ovaj put reče, najavio je spisak ekipe koja će za koji dan krenuti sa
zaplijenom hrane iz koliba. Pritom će svako moći zadržati manje količine
brašna, ulja, soli i šećera, ali sam teren neće dopustiti skrivanje većih
količina.
Meni je laknulo što ni jednom riječju nije pomenuo
mene i Buljana, odnosno naš nemar!
A ni Borčane nije pominjao. Sigurno je i za to
imao razloge!
Informisanje je zaključio viješću o vježbi,
gađanju. Odobrio je po tri metka za svakoga od nas, koji smo predviđeni da
skoro budemo raspoređeni u borbene vodove. Naravno, odnosilo se na većinu.
Izostavljeni su oni najstariji, te bolesni: poput Seja i Šere, kao i najmlađi: mali
Safet, Azemov i Šerin brat, te Mikoban, Hašimov sin. Također, i četvorica koja su već
izabrana da se pridruže diverzantima: Azem, Dževad, Salem i Sajo.
***
Ni sat poslije informisanja, već smo bili na
improvizovanom strjelištu. Grudobrani, vrlo dobro urađeni od zemlje, uz
mogućnost štimanja za svakoga lično. Udaljenost ne prevelika, mete dovoljno
velike, bez krugova, dovoljno ih je samo pogoditi...
Dok sam čekao na red, osjećao sam razumljivu
nervozu. Ni u JNA se nisam pokazivao kao dobar strijelac, samo mi tada to nije bilo ovoliko važno.
Iz prve grupe, svi po dva ili sva tri pogotka.
Sem Džema, koji nije pogodio ni jedan. Znao sam da je to učinio namjerno. Svi
su znali za njegovo „lovačko“ oko, sebi je mogao priuštiti zabavu. Gađao je tri
sićušna kamenčića pokraj mete, bez sumnji i - svaki „skinuo".
Još sam nervozniji. Dajem sebi cilj pogoditi
makar jednom. Da ne budem previše ismijavan, da me ne bude stid i samoga sebe.
Molio sam sudbinu da me bar toliko shvati, žalio što sad nemam gutljaj-dva one
Husine, berba iz sedamdeset i neke, činilo mi se da bih bio makar smireniji.
Nisam puno ni nišanio. Stvarno nije bilo ni
potrebe. I dalje znam da nisam kakav strijelac, ali bi stvarno bila bruka da
nisam pogodio. Sva tri. Čak su i ona dvojica što su po jednom promašili imali
svoja opravdanja, odmah nepodešen grudobran i malo treme.
Lijepo je bilo čuti da smo svi prošli. Mislim da je
sve pametno i smišljeno, cilj je bio osjetiti pušku i zvuk njen, a mete su
svakako za takmičenja.
Svejedno, ja sam se osjećao puno bolje. Jedva sam
čekao da dođe vrijeme kada ćemo sprovesti kaznu koju je Fadil izrekao Bjelanu!
katun na Trebovoj
