II - 15 / Jedini mitraljez

Đulizara cv'jeće brala,

niže dvora Dizdareva.

Gledao ju Dizdar-aga,

Đulizari govorio:

„Đulizaro, dušo moja,

oper' mene zlatni stremen!“

Odvraćala Đulizara:
„Ne mogu ti stremen prati;

Ne mogu ti stremen prati,

hladna voda predaleko,

jarko sunce na visoko,

rakli sapun na čaršiju!“

Njoj mi zbori Dizdar-aga:
„Hladna voda – suze tvoje,

jarko sunce – lice tvoje,

rakli sapun – ruke tvoje!“

Pričom o onome od sinoć smo započeli i naš današnji boravak na Arapovu Grobu. Tražio je Remzija ko bi se s njim kladio kako ćemo, kada se vratimo, već imati njen nastavak...

Ja sam se više zanimao nastavkom priče o jučerašnjem granatiranju. Slučajno sam pri polasku našao ostatke jedne od raketa. Ovaj put mi nije trebao Mujo Humić, poznao sam je. Mogao sam se uvjeriti kako je tačno ono što sam, ne tako davno, učio u bivšoj JNA. Rakete VBR-a padaju pod malim uglom i prave ne mnogo gelera.

Ipak nisam mogao zamisliti da je to baš takvo. Skoro cijela raketa je bila u komadu, sa svim krilcima, po kojima sam i znao da ne griješim. Samo je bila uvrnuta, iskajišana. Naoči strašna za vidjeti, ali je i bolje nego da nije tako.

Kako je blizu pala, sreća da nije imala puno gelera. Objašnjavao sam to Mufu, Aliji i Remziji. Djejstvo VBR-ova i nije predviđeno za živu silu, osim u psihološkom smislu, baš zbog onakvog frndanja. Oni su za utvrđenja, i tada u plotunu. Međutim, ovo nikako ne kazuje da se po selu možemo ubuduće komotno kretati. Naprotiv, ukoliko počnu koristiti minobacače i haubice...

Uz sve loše što nas prati, bi i nešto što nas je ipak radovalo. Nas četvoricu Mujo neće razdvjati!

Pušaka nije doteklo. Nismo se otimali, znali smo da će ih uskoro biti viška. Dobri su i karabini, lovare. Zapravo, sinoć je jedino falilo da i ja zadužim. Samo sam se nasmiješio, osjećao sam kako neće tako dugo biti. Ostaće mi ova, koju mi neko sinoć kao posudi...

Nije nas začudilo ni kako smo jutros raspoređeni. Nas četvorica smo poslati najniže, na dio koji bi svakako mogao biti najopasniji... za izvlačenje, u slučaju napada.

I za ovo je bilo opravdanja. Mujo je sa svojom grupom morao biti najvisočije, kako bi bio najbliži ukoliko bi s Trebove stigao kakav kurir. A srednji dio je bio najširi, za ipak više ljudi. Pratili su Kruševo, kuda bi četnici morali proći ako bi napali vod koji je bio lijevo od nas.

Neka smo mi skupa. O opasnosti se ne razmišlja, nikako nam nije u planu da se povlačimo. Svi smo spremni za odsudnu odbranu. U tom slučaju, naš položaj i nije najgori. Imamo kosu ispred, prilično čistu. Možemo pratiti dosta široko područje, dijelom čak i Radutovinu, srpsko seoce iz kojega bi eventualni četnički napad i mogao poći, naše zaseoke Zaostro i Kršovinu, kuda bi mogli direktno nas napasti, kao i livade skroz desno, preko kojih bi četnici mogli napasti vod desno od nas.

Snašli smo se brzo, izabrali najbolje mjesto za osmatranje. S kojega možemo pokrivati dio terena koji je nama dat.

Prvi ovakav zadatak se pamti. U Radutovini je cijela četnička haubička baterija. Tu je i mnogo njihovih vozila. Objašnjeno nam je čemu služe. Sanitetsko vozilo i cisternu s vodom smo i sami mogli prepoznati, ostalo su bila tri kamiona za prijevoz ljudstva, te jedan za prijevoz kuhinje i kampanjola koja je bila zadužena za Komandu i Vezu. Četnika ne bi trebalo da je više od pedeset, uglavnom artiljerci i nešto obezbjeđenja. Samo pedesetak, a nas četvorica.

Glavno je da pratimo njihove pokrete. Ali da se i mi povremeno krećemo, odnosno izbacujemo na čuke ispred. To je ta naša taktika. Ranije je ovdje bilo više naših boraca, i tada su glumili da nas je još više. Stalno su se pokazivali, na različitim mjestima. Nama to i nije novost, „do Goražda smo to vježbali".

Šta tek reći za naoružanje. Jedan jedini mitraljez koristili smo na tri improvizovana mitraljeska gnijezda. S tim da danas nemamo ni tog jednog. Moramo sačekati da dođe onaj s položaja iznad Tjentišta. Zato nam je rečeno da se danas nikako ne javljamo, samo pokazujemo.

Navikavanje je brzo prošlo. Za manje od dva sata smo se bili skoro sjedinili s njemoćom koja je dolazila iz naša dva napuštena zaseoka.

Ni u Radutovini se ništa nije dešavalo. Ni jedno se vozilo nije ni pomjerilo. Ni četnici se nisu puno kretali. Rijetki jesu, dosta slobodno. Kao da su ti znali koliko nas je sada ovdje, i da ih nemamo čime ni gađati. Srećom, većina ih se plašila i praznog Arapova Groba.

Nije nam trebalo neko bogato ratno iskustvo, pa da nakon ovih dva sata shvatimo kako, bar danas, nećemo biti napadnuti.

Taj osjećaj je Remziju i mene zatekao na jednoj kosi s koje su se jako dobro vidjele prve dvije kuće. Ma koliko morali pogled širiti okolo, sve češće nam se vraćao na te dvije kuće. Baš tu su nam se misli sudarale.

-          Šta veliš? – Remzija je prvi počeo.

-          A šta ti čuješ?

-          Čujem ja, čujem... Nego, nisam siguran jesam li razumio.

-          Dobro si razumio. Bio sam, mislim, jasan!

-          Pa, hoćemo li?

-          Fala bogu!

                                                      eksplodirana raketa VBRa