Da sam pčela želja mi je
pusta,
pa da sletim curici na
usta.
Molio bih da me l'jepo
primi,
med da sisam i ljeti i
zimi.
Ja sam lopov, svo me selo
znade,
svak me znade, volim da
ukradem. 20. juli 1992.
Ja ne kradem što lopov
ukrade,
već poljupce od curice
mlade.
Curica mi u krađi pomaže,
ja je ljubim, a ona mi
kaže:
„Moli, dragi, sudbinu i
vraga,
da nam nana ne uhvati traga.“
Sinoć smo do dugo u noć sjedili, pričali o tome
šta se trenutno dešava. Ni mi nismo bili najzadovoljniji smještajem i uslovima, ali -
rat je!
Čudili su nas postupci onih koji napuštaju, jučer
ih je još otišlo. Htjeli su za Goražde, a ovdje neće. Žele biti na Trebovoj kada
njihovi budu išli.
Jučer je otpraćen i drugi konvoj. Oni koje smo
poslali po hranu se nisu vratili, pričao nam kurir što je umjesto njih dotjerao
hranu, ali i nekoliko pušaka. Ni on nije htio ostati ovdje.
Valjda se počnu vraćati, kako budu ispraćali
svoje.
Alija je sašio ruksak. Prezadovoljan sam, ne bi
ni bio red da je moj bolji od njegovog.
Odveo sam Remziju onoj hali. Uveo kroz isti
prolaz, pokazao kesu. Pri onako smanjenoj vidljivosti, činila se još
zagonetnijom. Na Remziju je djelovala neodoljivo.
Najprije je pogledom odmjerio svaki pedalj zemlje
uokolo. Očima je bilježio sva mjesta gdje može stati nogom kako bi se bezbrižno
spustio. Dok nije očima bar dva puta uspješno „sišao“, nogom se nije usudio.
Bio je uvjeren kako je isti put koristio i onaj koji je kesu tu skrio.
Morao je u šiblje ući na suprotnoj strani. Mene
je ostavio na istome mjestu, s tojagom, kako bih mu bio spreman pripomoći ako
zatreba.
Čekalo ga je sedam-osam preciznih koraka. Nije
bilo lahko, vidjelo se po znoju koji mu je osvajao lice. Međutim, on ne bi bio
on - kada bi odustao!
Obojica smo odahnuli kada je konačno kesu imao u
rukama. Bio je uzbuđen, ali se nije usuđivao odmah provjeravati. Želio je što
prije nazad.
Vidjevši da se uspješno izvlači, požurio sam k
njemu. Zbog toga što su njegovi napori da izađe bili veći od samoga spuštanja,
htio sam mu bar malo pomoći.
Sve je to bilo ništa spram našeg razočarenja u
odnosu na znatiželju i očekivanja. Nisam vidio, nije mi ništa govorio, ali mi
je bilo jasno. Prema psovkama, a kojima baš i nije bio sklon.
Nije se, čak, potrudio ni da sve vrati kako je
bilo. Spustio se do pola, i kesu okačio o prvi veći grmen.
Tek mi je u povratku, uz sebi svojstven smijeh,
priznao kako je luđi onaj koji je ovo ovako sakrio. Pribor za pčele nije
vrijedio tolikog truda, mogao se samo zakopati kao i neke vrijednije stvari.
Znao je da će zbog ovoga dugo biti šale na njegov
račun, ali se nije želio tako osjećati. Bio je zadovoljan kako je, ipak, uspio
saznati o čemu se radi, ali i činjenicom da će se još neko „upecati“, sad kada
je kesa na vidnijem mjestu.
plato
Trebove
