Mara toči Neretvu
vodicu,
desnom rukom, srčali
maštrafom,
a p'jan Ivo viš' nje podvriskuje.
Od vriska se prepanula
Mara,
desna joj je ruka
zadrhtala,
i lijeva noga
pokleknula;
Ona razbi
srčali-maštrafu.
.
Njoj p'jan Ivo 'vako
govorio:
„Što se plahnu
plemenita Maro?“
Njemu Mara tiho
progovara:
„Hajd' otale, pijani Ivane;
Do sad si mi bio na
srdašcu,
al' kad sam te takvog
ugledala,
od sad n'jesi niti pod
papučom!“
Berači gljiva su se vratili prije mene.
Pripremanje lisičarki je, čak, bilo pri kraju. Posao kojim se Mufo bavio.
U špaizu sam našao Remziju koji je nevješto
spremao nekoliko ubranih glavica luka, par mrkvi i peršuna.
-
Što je u
Basarićima raznolika flora – prvi progovorih – znam da se niste morali puno verati kako bi našli
lisičarku, ali dokle ste morali ići po luk i peršun?
-
Da samo znaš.
Odavde... sto metara. Dodaj dva minuta straha, i to je to.
-
U jedne od onih
nana. Baš ste bezosjećajni!
-
Možda jesmo, ali
ni one nisu normalne. Koje pičke materine glume ovdje. Sve otišlo na Trebovu,
vidio si - ima i nepokretnih. Ono ostalo ovdje da čuva deset kokoša i lijehu
luka. Ako mi ostanemo ovdje, samo deset dana, eto i njih gore. Još će nam biti
zahvalni. I one i Major. Ja ti kažem... Nego, pričaj?
-
Ništa, stari.
Tanko. Ima na jednom mjestu, dolazi jedna koka za koju nana misli da ne nosi
jaja. Ona ih sabira, valjda hoće da liježe, ima ih jedno desetak.
-
Trči, odmah!
-
Ni govora.
Jedino, ako nam zapne. A i tad moramo biti racionalni. Ako ih maznemo sve,
skužiće nas. Promijeniće mjesto. Onda ti čuči i prati je. Drugo...
-
Zajebi! Zakači
joj nešto za nogu. Sve će one doći na red. Jedino je, eto, možemo ostaviti
zadnju.
-
Prije večere -
ništa. I - tačka.
-
Bježi, muka mi
te slušat! Mufo!
-
'olim!
-
Bi li leglo
jaje-dva, u tu tvoju čorbu?
-
K'o budali šamar. Al',
neka... ne bih da nas ove nene kunu!
-
Šta čekaš? Trk!
– opet se meni obratio.
Moram biti dio ekipe. Ubrzo sam se vratio s dva
jaja. Otišao sam i natočio lonče vodom, potom pred Remzijom u njeg ubacio jaja.
-
Šta to radiš...
nećemo ih kuhati!?
-
Znam, preventive
radi. Uzeo sam ih sa dna legla... Ovo nije pokvareno... nije ni ovo!
-
Kako to znaš,
majke ti!?
-
Jednostavno.
Koje potone - dobro je. Koje pluta - mućak je. Moram provjeriti. Ako nas
poslije ručka bude bolio stomak, nije zbog jaja. Već zbog vaših gljiva.
-
Vidiš, nisam to
znao.
-
Čuj, nisi znao.
Da ne znam da jesi, nikad ne bih rekao da si iz Trošnja!
Sve pripreme za ručak su bile gotove. Samo je
neko još trebao naložiti vatru. Mufo se žalio da su ga lisičarke premorile,
previše se trudio oko njihovog čišćenja. Gledao je da što manje jestivog dijela
ode sa zemljom. Aljo je završavao s ruksakom, nikako mu se nije prekidalo.
Da bih prevario Remziju, dosjetih se:
-
Mene noge
previše bole, cio sam dan na njima. Nego, još sam nešto našao. Dok Remzija
naloži vatru, ispričaću vam...
-
Pričaj, šta
čekaš! – nije bio neradnik.
-
Ne znam o čemu
se radi, ali je nešto tajanstveno. Mjesto skrovito, nepristupačno. I ja ga
slučajno otkrio. Jedva se vidi. Zajebano mu je prići. Znam da je velika kesa,
dobro napunjena nečim, sakrivena ispod hale - koja se ko zna od kad ne
koristi...
-
Nisi zavirivao
da vidiš šta je. Idemo odmah! Dok nije neko drugi naš'o!
-
Neka, jadan. Što
si toliko navalio!? Biću previše upadljiv. Vazdan sam po selu. Ne boj se, do
sad nije niko naš'o, neće vala ni sad. Pred mrak ćemo otići. Samo, da znaš, ti
silaziš po nju.
-
Zar je toliko
jebeno? Koliko je strmo?
-
Jeste i strmo, i
prilično duboko. Ali, nije to najveći problem. Nekako mi je puno klizavo. Jedan
nespretan korak i - gulp!
-
U... govna?
-
Nisu to baš
govna. Rekoh, hala se odavno ne koristi. Ali, ima tu svega. Govana, džibre,
svakakva smjeća i otpada. Nije to skroz opasno, nije se ni kesa sama ostavila
dolje. Neko ju je morao ostaviti. Treba samo dobro snimiti kako je to izveo.
Dok se čorba krčkala, na Remziji sam primijetio
kako mu je kesa stalno na pameti. Više nego što je bio gladan, bio je
nestrpljiviji.
A ja sam kasnije morao priznati da sam
oduševljen. Mirisom koji se širio, iz šerpe koju smo hladili pred kućom. O
ukusu nisam razmišljao, samo da mi se ne bude povraćalo.
Miris je privukao još gostiju. Muja sa dvojicom
svojih pratilaca. Bila je to prilika da o njima saznam nešto više. Zbog dnevnika.
Mujo Humić je bio vrlo cijenjen na Trebovoj,
posebno je uživao Majorovo povjerenje. To je i razlog zašto je bio među nama, a
ne na Vučevu kao ostali Humići. Za ova dva dana mi se čini kako je možda
malo previše blag. Više rođen za štab, nego za komandira. Možda sam požurio s
procjenama?
Rifeta Ožegovića Gigu sam dosta dobro znao. Do
početka rata - šofer u „Fočatransu“ i istaknutiji aktivista SDA. Dobro poznat
svima ovdje, ne baš toliko omiljen. Semir mi je pohvalno pričao o njemu,
rijetki je političar koji je priznao pogreške. Zato je i sada ovdje, s puškom u
ruci. Tako je želio, pokazati kako svi nisu bili isti.
Za Beća Merdana sam samo čuo. Kao za mlađeg sina
čuvenog hodže „Starog Merdana“, kako su mu baba svi zvali. Otud me čudilo što
sam sve vrijeme njih dvojicu gledao u istome društvu. Mora biti da se Giga
doista popravio...
Mujo je čorbu samo probao, tek tako. Nije da mu
se nije sviđala, pravdao se kako nije gladan, kako je na privremenoj dijeti.
Bećo se zadovoljio jednim tanjurom, dok je Giga prosto uživao. On i Mufo su
spriječili da se išta baci, kako Mufo reče - čorba od lisičarki ne valja kada
se ohladi.
Pošto su usput zaturili priču o politici, da bih
se malo izvukao od nje, ponudih se da ja operem šerpu, za slučaj da nam ponovo
zatreba.
Bila je ružno masna. Voda prilično hladna, a još
sam se mogao pomoći samo obližnjom travom i sitnijim kamenjem. Svejedno, nije
mi se previše žurilo.
***
Negdje pred kraj, začuh neobičan zvuk. Nešto je
frndalo zrakom, stvarajući snažnu, meni nepoznatu buku. Podsjeti me na
helikopter. Gledah visoko u zrak, ne vidjeh ništa. Kako je frndanje brzo
nestalo, ostah na tome da je bio helikopter i nastavih s pranjem.
A onda - eksplozija! Negdje iza nas, bar nekoliko
stotina metara. Još uvjereniji postah da se radilo o helikopteru, borbenom. Bez
objašnjenja kako ga nisam uspio vidjeti.
Nekoliko minuta je bilo dovoljno da prestanem
razmišljati o svemu, veličini i izgledu helikoptera, visini s koje je djelovao,
mjestu gdje je istresao teret...
Frndanje se ponovi. Sada mi se učini da leti
niže. Kontah da je u povratku i da ovaj put neće djelovati. Okrenuh se kako bih
ga sada obavezno vidio.
Zvuk je bivao jači, stigoh pomisliti kako će
možda izvesti desant u selu. Ne stigoh se zapitati kako ga još uvijek ne vidim,
niti shvatiti da se ne radi ni o kakvoj letjelici, iza sebe čuh eksploziju jaču
od prve!
Teško sam nalazio vezu između frndanja i
eksplozija. Bilo je glupo, ali sam se počeo uvjeravati kako to neko od mojih
jarana, popnajprije Mufo ili Remzija, pokušavaju se našaliti sa mnom. Kao da su
negdje u selu, ili iznad njega, našli neku napravu koja služi bogzna čemu, a koja
se poklapa s četničkim granatiranjem...
-
Hej! Jesi li ti
normalan! – prekide me u nebuloznom razmišljanju Mujov glas, koji je dopirao iz
osušenih stabljika u vrtu između naše kuće i česme.
-
Samo da
završim – još sam bio zbunjen.
-
Kakvo ludo
završavanje. Bježi amo, odmah!
Bez obzira na osjećaj da novog granatiranja neće
biti, odlučih poslušati.
-
Ih, jebem ti
artiljerca! – Mufo me spremno dočekao, čim zalegoh.
-
Čuo sam granate
– branio sam se – ali, onu koju čuješ, ta je bezopasna. Rekoh, da završim.
-
Šta si služio? –
pita me Mujo.
-
Artiljerija,
topografsko-geodetska.
-
Koja VES?
-
Računač.
-
Na kom oruđu?
-
Na Ve-be-erovima.
Sto dvadeset osam milimetara. „Plamen“!
-
Zato si ti toliko
bio siguran da te ove rakete neće pogoditi!?
-
Nije, zar, ovo
iz VBR-a?
-
Jeste!? I to,
baš iz tog „tvog“.
-
Iskreno, nisam
imao pojma. Znate, na bojevim sam gađanjima uvijek slušao samo kako izlijeću iz
cijevi. Prvi put da ih čujem kako padaju.
-
Šta je ljepše
slušati?
-
Sad mi je bilo
svejedno. Drugi put, neće biti!
VBR
128mm – „Plamen“
