Bosno moja, divna, mila,
l'jepa, gizdava,
u tebi je Sarajevo
šeher sevdaha.
U tebi su gore mnoge,
gore visoke, 24. juli 1992.
i studene izvor-vode,
Bosne ponosne.
Bosno moja, divna, mila,
l'jepa, gizdava,
u tebi je Banja Luka
uzdah momaka.
Prođe mamurluk, žal što se ko zna za koliko neće
i ponoviti, odoše svi koji nisu znali zašto su ovdje, presta se i pričati o
tome. Dani počinju ličiti jedan na drugog, od kako smo iz Trošnja izašli rekao bih da prvi put imamo dva ista dana.
Za boravak ovdje i oečkivano je da bdue monotnije, ali ne možemo reći kako se ništa nije dešavalo. Već smo se bili
navikli na kletve nana, kojima su nas jutrom ispraćale, noću dočekivale. I ime
nam promijeniše, više nismo Trošnjani, postali smo „Brašnjari“. Sve zbog vreće
brašna, jednog pijevca i jedne kokoške, jednom noću posjete njihovim
vrtovima...
Navikli se, a više nema potrebe za tim. Stiglo brašno
s Trebove, tri janjeta, doveli ih kuhar i pekar. Jučer i danas nas niko nije
napustio, a evo dobismo i novu dvojicu.
Ali, ostadosmo bez nana i njihovih kletvi. Došli
sinovi po njih. Major naredio. Poslije četiri uspješna konvoja, ide najteži.
Sve s konjima, ono što samo ne može ići, staro, bolesno i nepokretno.
Ovaj put ih sinovi nekako ubijediše. Ko zna,
možda smo i mi malo pomogli.
Drago nam je što idu, zbog njih, iako će nam
nedostajati. Osjećamo da će sada biti nekako gluhlje. Odoše jedini ćeifi. Slađi
je luk ubran krišom...
I razmišljati dalje od sela, znadosmo se
odvikavati. Važno je da konvoji idu, prolaze. Kuda i kako, to je briga onih u
njima. I onih koji čekaju neki od narednih. Vijest da je jedan prošao, nije
značila i da će sljedeći tako. Sigurno se gore pitaju kada će četnici primijetiti,
skontati da tim putem neko prolazi. Kao da svaki naredni ima više šansi naići
na zasjedu od prethodnog.
Da smo gore, smetalo bi nam što je Major dopustio
svakom da ide. Dovoljno je ostaviti pušku, bez obzira što se može desiti da na
kraju bude više pušaka nego ruku. Svi ne ostavljaju ni oružje, ima i onih koji
su bili pratnja a nisu se vratili. Neki i ne idu, bježe. Prate konvoj na
udaljenosti, onda se tamo negdje priključe. Valjda ih stid, ili strah, daju sebi
više šansi da se vrate ako usput zagusti, a da niko i ne sazna da su išli.
Koliko će još toga biti, posebno sad kada na red dolaze Ćurevci, Borčani i
Jelečani, među njih će se biti lakše ubaciti...
Ovo smo sve čuli od Muse, prvi put sjedismo kod
njega, a nije nas zanimalo. Valjda nam bilo neobično bez naših nana.
Nešto drugo mi je u Musinoj kući okupiralo
pažnju. Vidio sam našu zastavu, prvi put u životu. Još nije gotova, time je
ljepša. Musa je lično veze. Snašao se negdje za zlatnožuti i plavi konac, veze grb
- ljiljana po ljiljana. Upada u oči preciznost, predanost kojom to radi. Koliko
već dana bdije nad tim platnom, još nekoliko mu ih treba, ali ne žuri. To će
biti najljepša zastava, neka je i vezena samo s jedne strane!
Divim joj se, pomalo žalim što ne učestvujem u
tome, što se toga nisam sam sjetio. Nisam ljubomoran, biće da sam se zaljubio u
ljiljane. Toliko da sam sebi već naredio novi zadatak. Tražiću ovuda, ne bude li – prvom prilikom, opet u
neko selo. Zbog žućkastog i plavog konca!
Musina zastava, grb koji ću sebi izvesti, vraćaju
mi nadu da Trebova neće ostati pusta.
Nema dana da o tome ne razmišljam. Želim u sjećanje urezati dobro sliku Trebove koju prvu vidjeh, koja je zasigurno puno bolja od one što će me sljedeći put dočekati.
Nema dana da o tome ne razmišljam. Želim u sjećanje urezati dobro sliku Trebove koju prvu vidjeh, koja je zasigurno puno bolja od one što će me sljedeći put dočekati.
Kada krenuh, u očima ponesoh toliko ljepote. To
je bila Trebova kakvu sam zavolio. Vedra i živa, puna dobrih i srdačnih ljudi,
s mnogo hrabrih i ponosnih mladića, prepuna ljepote djevojačke, sva od vesele i
nepokolebane dječje igre, jedinog što traže, najmanjeg što ih zadovoljava, i
prava koje im nikada neće moći biti uskraćeno.
Tu divnu sliku nisu remetili oni koji se u nju
nisu znali uklopiti. Njih sada nema, ali nema ni Trebove kakvu sam zavolio. Ne
doseže mi pogled dokle i misli, ne vidim Trebovu koju pokušavam zamisliti, na
koju ću se nekada morati navići. Neće biti lako, djeca životu daju smisao,
žene i djevojke ga čine ljepšim, samoća moranjem.
Iako je ovo lakši oblik samoće, ništa neće biti
isto. Osmijeh djeteta i ljepotu djevojačku, sada ćemo samo sanjati. Prazninu u
životu snovi ne popunjavaju, samo je čine manje vidljivom. Nije utjeha moranje
takvoga života. Utjeha se može tražiti, crpeći sve ono što osjećanja može
puniti lijepim, ali se ne može naći. Ona će se vratiti sama, kad sve bude
slično kao prije. Jer - isto nikad neće...
Pamtiću obje Trebove, koju sam znao i volio, koju
zamišljam i na koju se spremam navići. Prva je imala snagu, koja joj je čuvala
prilaze, i ljepotu koja se ne zaboravlja. Hoće li i ova druga imati jednako
snage, da sačuva stare prilaze i novu ljepotu, koja mora postojati? Ne znam.
Znam ko zna!
Major je stvorio obje moje Trebove. Onu prvu,
onako lijepu, jer je tada takva trebala, morala biti. Drugu stvara ovakvu,
valjda što je došao red na nju.
On je stvorio njenu snagu, on je najveća njena
snaga. Snaga koja će obje te Trebove opet sastaviti u jednu. Ovakva ili onakva,
jedna je Trebova. I u njenoj blizini Zelengora, Vučevo, Sniježnica, Palež, Maluša,
Trošanj...
***
Dodat ću ljepotama koje želim pamtiti i Basariće. Tu smo tek nekoliko dana, ali ih uspijevasmo ispunjavati, naš boravak činiti ugodnijim. I dan koji ispraćamo, a u kojem vjerovah kako sem razmjene misli ničeg novog za pamćenje neće biti, našim povratkom s položaja dobi novo ozarje.
Smanjen broj ljudstva traži veću i budniju angažovanost, ali to na određeni način i nagrađuje. Nakon što smo se prethodnih dana snalazili, s lisičarkom, jajima koja su nam bila skromna ali najslađa meza, malim rovarenjima po okolnim vrtovima, večeras nas je obradovala kuhinja.
Vrijeme je bilo da odmorimo od janjeće čorbice. Zato je bilo pita na izboru, kao u buregdžinici. Burek s dodanim krompirom, sirnica sama, i sa zeljem, za one koji je vole bi i tikvenica, i sve uz mlijeko po želji, vareno ili kiselo.
Trebova, pogled s istoka
