Kod mog baba na devet dušeka;
tvrdo mi je, liko, zima mi je!
19. juli 1992.
Kod mog dragog na tvrdom pokrovcu;
meko mi je, liko, toplo mi je!
Selo nije bilo daleko od Arapova Groba, ipak dovoljno da u njega stignemo s mrakom. Bilo je pusto, bar je tako djelovalo. Kao da u njemu niko ne živi. Da nismo bili upućeni, stekli bi utisak kako je napušteno već godinama.
Zaustavljeni smo u jednom tjesnacu, u sredini sela. Objašnjeno nam je da smo tu najzaklonjeniji, a kako mrak još nije bio potpun.
Predah od desetak minuta, potom prvo iznenađenje. Suprotno našim osjećanjima, rečeno nam je kako još u selu boravi nekoliko starijih, te da smještaj za noćas potražimo u nekoj od štala. I to - pažljivo i tiho!?
Dodatno iznenađenje, dovedeni smo u selo u kojemu se još i moramo kriti, i to od ljudi koje smo valjda došli štititi. Nismo pitanja postavljali kad smo prihvatili doći ovdje, kakvog bi smisla imalo sada.
Noć ne pruža mogućnost da sagledam, ali zato mogu provjeriti javljeni osjećaj. Basarići se ne predstavljaju kao veliki i komotni. Ko zna u kakvom su stanju štale, vrlo moguće da ih većina nije puna sijena, možda će biti umijeće naći udobniji smještaj...
Mislim da smo nas četvorica: Alija, Remzija, Mufo i ja, bili prvi koji smo krenuli u potragu. Išli smo nazad, prema mjestu gdje smo dolazeći primijetili par kuća.
Odabrali smo štalu koja je bila novija i veća, koja je imala čak i ljestve prislonjene uz. Remzija je provjerio, a onda smo za manje od dva minuta sva četvorica bili na sjeniku.
Po drugi put mi je mantil bio od velike koristi. Iako smo se smjestili u zadnji kraj gdje je sijeno bilo složenije, previše je bilo krupno i oštro. Aliji je pomagala polovina šatorskog koja je još čekala na šivenje, dok će Mufo i Remzija imati najviše muke da im bar malo bude udobno.
Dok to nisu uspjeli, ni meni ni Aliji nije bilo suđeno zaspati.
Prije nego svi to pokušamo, stigoh se našaliti.
- Znate šta... u Goraždu sam bio nekoliko puta, uvijek mi se činilo puno dalje, a brate i puno veće i ljepše.
***
Kada sam prvi put otvorio oči, a bio toga
svjestan, kroz prorijeđene daske na zidovima i krovu dnevna svjetlost je već
probijala.
Nije me ona probudila. Bio sam naspavan.
Prije nego išta drugo pomislih, primijetih do sebe
nekog ko sinoć nije bio. Alija, Remzija i Mufo su bili na svojim mjestima. Ako
je još nekog bilo, morao je biti u prednjem dijelu štale.
Sjećam se da mi je bilo udobno, opet se pitah
kako je taj neko mogao ući a da ga ne čujem. Da mu bar mogu odmah vidjeti lice.
Nije pašče, čovjek je. Uzdahnuo sam nekoliko
puta, ali sem mirisa sijena ništa drugo nisam osjećao.
Osluškivao sam. Tišina, kao da se ništa nije ni
desilo.
Zanimalo me. Izdržao sam desetak minuta, ne
želeći ikoga da budim, prije nego se lagano okrenuh.
-
O... budan si –
čuh kako Alija prošaputa.
-
Ja se probudio
ima petnaest minuta. Žao mi vas buditi...
-
Ja, vala, nisam
oka sklopio.
-
Kako? O čemu si
dum'o?
-
O čemu ću!?
Ništa, drugi put ne smijem Mufu dati da prvi zaspi. Hrk'o je svu Božju noć. Ja
ga guro, zviždo, džaba. A i Remzija, vrtio se k'o šilo. Nije im'o živa mira.
Taman nekako da skružim, bahnuše Džemo, Zaim i Kemura. Umalo mi Džemo nije na
glavu stao. Još mu ja vičem „pazi“, on ništa. Povrh mene. Bio se najmio
strovaliti ovdje.
-
Ja ništa nisam
čuo.
-
Vidio sam. Blago
tebi.
Nakratko sam se još jednom pokušao prisjetiti
bilo čega. Posljednje čega mogoh je da smo počeli pričati o Goraždu...
-
Vas dvojica,
vrijeme je za pišanje! – prekide me Džemo, očito se obraćajući Zaimu i Kemuri.
Odmah uz štalu je bio poljski klozet. Brzo se svi
izredasmo.
Usput smo se čistili od sijena i skupljali ispred
štale, pošto se uokolo baš ništa nije čulo a što bi nam reklo da je još budnih.
Zaim je imao nešto priupitati:
-
Gdje se vi sinoć
izgubiste?
-
Nismo se nigdje
izgubili – Remzija je odgovarao – čim je rečeno da moramo u štale, mi se
snašli.
-
A straža?
-
Kakva straža? Ko
je pominj'o stražu?
-
Nije niko, kad
ste odmah zbrisali. Boli vas kurac, vama je bilo da negdje spustite dupe, a ko
će vam ga čuvati... Kažu, po trojica će stražariti. Pročitaše prvu trojicu,
niđe ni jednog. Hajde, vele, ko će vas tražiti, odrede nas.
-
Beskurac! Niste
morali...
-
Viči ti
„beskurac“. Bila vas je zapala najbolja smjena. Nama, dobro došlo. Ko zna,
možda vas noćas zapadne u dva!
-
Kako ste našli
one što su vas smjenjivali?
-
Oni su i prije
bivali ovdje. Ima tu jedna velika kuća... Samo smo ti, mi iz Trošnja po
štalama!
Malo smo popričali o tome. Prenijeli su nam i šta
su još čuli o našem boravku ovdje. Dan ćemo provoditi na Arapovu Grobu, noću se
vraćati. Stražariti i spavati, na smjene. Ako se pobrinemo za bolji smještaj,
nije nam se činilo loše.
U dobrom smo raspoloženju krenuli sredini sela.
Usput smo ga malo razgledali.
Sasvim obično bosansko selo. Tipično za ove
krajeve. Po danu ljepše nego uvečer. Smješteno na malom prostoru, ali dovoljnom
da se fino i komotno rasporedi desetak kuća s pratećim objektima, koliko ih je
ovdje bilo.
Prva mana mu je što su vrtovi, uglavnom, već bili
prekopani. Malo rano, ali se ljudima žurilo. Tek su dva, možda još koji, nismo
sigurni, bili čitavi i mamili svojim plodovima. Toliko je i bilo domaćina koji
su još bili tu.
Drugo što smo primijetili je nekoliko izloženih
dijelova sela, koji su se mogli vidjeti s mjesta na kojima su bili oni koji ovo
selo nikako nisu voljeli.
Treće, što nismo mogli vidjeti ali što nam se tako dojmilo, nije bilo puno prekopavanja okoline. Zbog čega je Remziju to posebno
zanimalo, Džemo je odmah shvatio ali i požurio razbiti mu te iluzije. Po njemu
je ovo selo u kojemu se rakija nije držala. Ni Mufo i Remzija se nisu dali
zbuniti, obećali su, ako je i jedna flaša zakopana - neće ostati nepronađena!
put
Mješaji - Tjentište
