Sinoć mlazna kiša
udaraše,
a jutros mi porani
djevojka,
u livadu da sokola
traži.
Ne nalazi sivoga
sokola,
već nalazi mlado
neženjeno.
Leglo spati u zelenu
travu, 18. juli 1992.
pokrilo se jaglukom po
glavi.
Da ga medna rosa ne
popane,
da ga žarko sunce ne
opali.
Ona njega alkatmerom
budi,
ona budi, a momak je
ljubi,
na livadi, na zelenoj
serdžadi.
Mirisala je šuma. I livada. I rosa. Mirisala je
priroda. Taj nas je miris i probudio. Bili smo budni, ali nam se teško
ustajalo.
Bilo je prilično hladno. Kako se zora bližila, to
smo se više zbijali. Kako se čovjek brzo privikava, živjeti u prirodi znači
biti dijelom nje...
Čekali smo da nas neko pozove na ustajanje.
Ustati znači i više ne leći, zato nam se samima nije ustajalo.
Izdržati, koliko ko može. Od bubrega zavisi.
Nisam prvi popustio. Iz naše grupe, a noćas nam
se priključio i Remzija, i jesam. Bio sam krajnji, uz sami rub šume. Znao sam
kako su i ostali budni, tako da više nisam imao potrebe trpiti.
Vraćajući se, a prije nego je neko od njih ustao,
nisam mogao ne nasmijati se. Sinoć smo željeli napraviti što ugodniji ležaj,
pomoću grana i lišća smo napravili jedan veliki krevet... stalno nam se činilo
kako bi nam moglo biti potijesno, sada se vidi kako su uz nas mogla leći još
bar dvojica. Čak bi nam i ljepše bilo.
Svejedno, ne može se reći kako nismo ugodno
spavali. Umor je učinio svoje, a još noćas smo načuli i da se neće raniti.
Major je još sinoć produžio za Trebovu. Ostavio
je objašnjenje koje je brzo prokružilo logorom.
Nismo ni povedeni u Goražde,
ali jesmo mu pomagali. Tako da nas je Majorova mudrost jedino onako jasno
isticala po svim onim kosama. Bilo je bitno da nas četnici primijete, a nek
misle što god žele. Bilo da doista kanimo prema Goraždu, bilo da nešto ovdje
pripremamo. U oba slučaja je to najbolji mogući način na koji smo mi mogli
pomoći Goraždu. Sigurno da ćemo odvući dio četničke pažnje.
Nismo samo pomagali Goraždu. Nego i sebi samima.
Nema govora da privlačenje četničke pažnje neće značiti i lakše i mirnije
prebacivanje ostalih grupa civila, očekivano bi se taj zadatak trebao već danas
nastaviti.
To je i jedini razlog što su neki od nas bili
vrlo nervozni! Njih je mučilo iščekivanje šta nas dalje očekuje.
Mi smo se više bavili prošlošću. Složili smo kako
je Major još jednom potvrdio sve što se o njemu pričalo.
Uzdisali smo zbog toga!
Zašto smo se zadovolji upućivanjem Saja i Naila,
zašto smo stali na Šećinom individualnom odlasku? Samo još jednom da je neko
otišao...
Da smo sa svim onim puškama stigli ovdje, sada
bismo bili jedna od boljih četa u Armiji. Ali, o tome je sad zalud pričati!
Jesmo li mogli i gore proći? Da su nas četnici
napali ranije, dok smo imali sve puške, možda bi spasili više civila ali bi vjerovatno puno više nas momaka izginulo...
Bilo bi više naše krvi, ali i njihove. O tome bi
bilo bolno pričati.
Mogli smo i skroz drukčije proći. Da su s napadom
sačekali još koji dan, možda bi mi donijeli odluku o konačnom izvlačenju. O tome
je kasno pričati.
Ljudi smo, o nečemu moramo. Je li uopšte Foča
morala pasti?
Jeste, kada su njenu odbranu organizovali oni
koji su. Teško je i zamisliti gdje su sad Čengići: Hasan, Halid i Muhamed, pa Senad
Šahinpašić Šaja, Murid Đuliman, Taib Lojo i slični, ali ne i da ni jedan od
njih sigurno ne drži pušku u rukama. Voljeli bi ih vidjeti, ne da im damo
puške, nisu one za svakoga, nego da ih pitamo zbog čega onda nisu pitali za
Bešovića i „Bešoviće“...
Jeste, pitali bi ih za pad Foče. Iako to ne bi
imalo smisla. Rekli bi kako nisu oni krivi.
Nisu, kriva je njihova nesposobnost. Njih i njima
sličnih. Zašto je četnicima dopušteno da rat počinju parcijalno, kako je njima
odgovaralo!? Zar Bijeljina i Foča nisu bili znak da je rat počeo, zar nije trebalo
odmah svugdje odgovoriti!? Zašto se toliko pribojavalo pitanja „ko je prvi
počeo“, vidjelo se to... Na kraju to neće ni biti bitno, ostaće samo zapamćeno
ko bude pobijedio!
O ovome je mučno pričati!
***
Jučerašnji dan je već zaboravljen. Teško jeste
bilo, ali se izdržalo. Posebno je Mufo bio sretan zbog toga. Po drugi put
začeplja usta sumnjivcima.
Kome sada to pričati? Nekada, kad sve ovo
jednom prođe, kad se ovog budemo sjetno prisjećali, tad će imati smisla. Tada
će to biti lijepo.
Kao što se sada lijepo prisjećati nekih ranijih
dogodovština. Iz đačkih i vojničkih, dana provedenih na poslu, događaja iz sela
s raznih druženja, svadbi i sijela. Lijep je osjećaj znati da je u životu bilo
i ljepših i vedrijih trenutaka, i pričati o njima. Lakše - nego pričati o ratu,
pokušavajući ga shvatiti.
I vrijeme je brže prolazilo. Gotovo nam se
dopadalo ovdje dan provesti. O Goraždu više nismo ni razmišljali. Uživali smo u
trenutcima koji bi u nekim drugim okolnostima zasigurno bili ocijenjeni kao
dosadni.
Nekima i jeste bilo dosadno. Svejedno, svi smo
ručali nekako u isto vrijeme. Očekivanja - šta slijedi poslije, bila su različita.
Jednima se žurilo bilo kamo, želje su ih vukle Trebovoj. Nama ostalima,
najprije je bilo svejedno.
Bili smo naspavani, skoro i odmoreni. Dovoljno
smo se i ispričali, pa sem ležanja ništa drugo nismo ni imali raditi.
Sada je još ljepše nego jutros. Rose više nije
bilo, osjećao se miris dana začinjen zdravim zrakama planinskoga sunca.
Uživanje ležati u svoj raskoši prirode. Do danas sam mislio da je nemoguće leći
i oči zatvoriti, zaboraviti da u blizini ima ikog, i pri tome ne razmišljati ni
o čemu. Možda i jeste, ali ne ovdje i ne u ovim trenutcima.
Tako je kada ti je svejedno...
I, dok se Krnjo ne pojavi! Njegov dolazak uvijek
znači vijesti od Majora.
S njegovog se lica teško dalo išta čitati. Zato
smo čekali reakcije Muja i ostalih, koji su se odmah odvojili.
Kako je to potrajalo, ponovo smo stigli na sve
pomisliti. Posebno, kada je neko proturio vijest da se pravi nekakav spisak.
Odmah se, opet, moglo čuti da bismo noćas, ipak, mogli za Goražde. Očekivanim
putem, preko Jeleča. Da je ono jučer bilo samo zametanje tragova, a tražili smo
i opravdanje za pravljenje spiska.
Ako nas se htjelo provjeriti, svi smo se
potvrdili. Čak i mali Caka, s čijim prisustvom većina još nije bila upoznata,
koji je cio dan proveo prikriven u šumi, kojemu smo Semir i ja povremeno
prilazili, sad obojica da ga smirujemo jer je njemu bilo najteže.
A, možda je i Muju rečeno da treba manji broj
ljudi, da mora odlučiti? A to neće biti lako, mada vjerujem kako se sada svi i
ne bi ponovo dobrovoljno javili. Uglavnom, oni kojima ja ovo prije dosadilo...
Predugo nismo ništa mislili, pa nije čudilo što
ovih pola sata nismo izdržali. Bez obzira što smo opet bili daleko od istine.
Mujo jeste birao, ali ne za Goražde - već za
Basariće. Selo najbliže odavde. Tamo će odabrani noćas prenoćiti, dok sutra ne
dobiju daljnje upute. Ostali se, odmah, vraćaju na Trebovu.
Znao sam u kojoj sam grupi, iako sam očekivao da
će nas za Basariće biti ipak više od pedesetak. Da tamo nećemo samo prenoćiti,
bilo je jasno poslije Mujovih riječi kako će svi koji tamo odu u narednih
dan-dva zadužiti i puške. Bila je to informacija koja nam kao nije trebala biti
ni saopštena, ali koju, pošto smo ostali sami, Mujo nije želio skrivati.
Još dok je čitan spisak, mogli smo pretpostaviti
kako se do njega došlo. Tu smo mi koji nismo obavezni ovih dana biti na Trebovoj,
koji gore nemamo porodica ili ih ima ko drugi ispratiti. Ostao je čak i Alija,
od nas Trošnjana jedino su Smajo i Rašid vraćeni...
selo
u dolini Sutjeske
