Kad odosmo u boj na Junana,
isprati me Rustemova Hana.
Šećer-Hana, od šećera slađa,
ja joj dadoh srmajli kolana.
Ona mene vezena mindilja,
što ga za mene navezla.
Po krajev'a sablje i mizdrake,
po sredini ruke i zaruke.
Bjeleže smo jedno drugom
dali,
zakleli se nebu i zemlji.
Zakleli se nebu i zemlji
da ćemo se do groba voljeti.
Pred šatorom su nas čekali žene i djeca. Scena za
pretpostaviti. Malo i njihovog ponosa, više suza i pitanja što se i Trebovljani
nisu svi javili. Zatim priča da je Rašid ipak trebao ostati, kao i zamjerke što
su se uopšte javljala još dva starija koje je Major poslije odvratio. Nail i
Sejo su se još pravdali, mada to od njih više niko nije tražio.
Ipak, od svega što se čulo pred šatorom, najduže
ćemo pamtiti Ibrove riječi:
-
Da sam se
oporavio, išo bih i ja s vama!
Nama se najlakše bilo spremiti. Stvari koje bi
ponijeli a koje bi nam se mogle naći u putu gotovo da nismo ni imali.
Hrane ćemo ponijeti ono što dobijemo. Rijetki su
imali čuturice, ostali ćemo nositi flaše, znamo da problem s vodom može biti
najveći.
Dogovaramo se za rančeve. Malo ih imamo. Mufo je
želio ponijeti srpsku torbicu, nedavno nađenu u Vrbnici. Uspjeli smo ga
odgovoriti, put u Borač je bio nešto drugo. Njeno šarenilo, s crvenom bojom
koja preovlađuje, sigurno bi bila više opasnost nego korist.
Snalazili smo se. Svako ko je imao bilo kakav
ranac prihvatao je nekoliko onih koji nemaju. Ja i Mufo smo se, zajedno s
Rašidom, „prislonili“ Aliji - čiji mi se ruksak usput najviše i sviđao. Ovih
smo nekoliko dana pratili kako ga lično šije, od jednog starog šatorskog krila,
koristeći debelo šilo. Izgleda da ga je završio tačno na vrijeme, a već je
krenuo i sa šivenjem drugog, od druge polovine šatorskog krila. Mada smo mu
sugerisali da se sada toga riješimo, ostao je uporan. Njega će završavati
usput, svakako ćemo se smjenjivati u nošenju. Već ga je ranije obećao nama
dvojici, kada smo mu željeli pomagati - prije nego smo priznali da su naše ruke
preslabe za to.
Manje vremena za spremanje - više za rastajanje!
Najteže je majkama. I sestre su vrlo osjećajne...
Poneki smo, samo s mislima. Odbijam ih od onoga
kamo one idu. Želim se nekako sada vezivati samo za ovdje.
Vjerovao sam da ću nedolazak djevojke koju sam
zavolio, vremenom preboljeti. Da ću saznati da je dobro... da ću tada moći sebi
dopustiti da pokušam s jednom od dvije koje su ovdje a koje na mene nisu
gledale samo kao na komšiju! Razmišljah o tome i noći prije, kako se poče
govoriti o odlasku civila. Čuvah se za taj dan, za emocije koje se ne mognu
skriti.
Slutio nisam da će sve biti ovako iznenada. Da ću
ja prvi ići. U trenutcima kada su jedino važne suze majki i sestara, kada se o
ljubavi ne razmišlja...
Sem u slučaju zabranjenih! A to je važilo za
Remziju Čorba i Sejdefu Pekas. Bili su se uzeli pred rat... njeni su bili
protiv. Voljeli su se i dalje, tajno ali i snažnije. Dogovarali su zajedničku
budućnost, čekali da vrijeme učini svoje.
Ovdje im je bilo najteže. Svi smo bili skupa, svi
svima na očima.
Jutros, rijetka prilika kada su se imali pravo
poljubiti. Pred svima. Kratko, ali...
To je i označilo vrijeme da mi pođemo!
U kuhinji istina - da je sve ovo, ipak,
organizovano. Puno bolje nego kada je trebalo put Borča. Hrana za najmanje tri
dana, koliko nam valjda najviše treba do Goražda.
Komadi janjetine, pažljivo i uredno umotani u
celofan. Otkud celofan sada i ovdje, ako nekad nekoga bude zanimalo možda i
sazna... Jednako je lijepo bilo u rukama držati cijele hljebove, svježe i
mirisne. Tegle i teglice kajmaka, dijeljene na jednog ili dvojicu, ovisno od
veličine, također su tražile pitanje kada su i kako prikupljene...
Sami smo trebali naći odgovor samo na jedno
pitanje. Gdje strpati sve to!? Ostao je dogovor nas četvorice, mada će nas
iscrpljivati. Izdržaćemo!
Bilo je i onih kojima baš i nije bilo lako, onih
koji su se pred kuhinju vratili u pratnji i kojima je trebalo još vremena za
objasniti šte se dešava, kamo se žurimo. Opet puno suza, pokoji majčin prijekor
„ludom“ sinu, sve ono čega smo mi rijetki, nažalost, pošteđeni.
Ali, do šume nemamo više od nekoliko minuta. Onda
ćemo svi biti isti. Niko se više neće okretati, svi ćemo samo gledati naprijed.
Zaboravljati ovaj posljednji ispraćaj Trebove, prvi ovakav.
Sve je puno drukčije nego ijednom prije.
Ispraćani su diverzanti, borci na linije, mi dva puta u Trošanj, jednom bez
mene, u Borač, Vrbnicu ne računam, bio sam i s jedne i s druge strane... ali je
ovo nešto posebno. Do sada je uvijek bilo na kratko, potpuno svjesno i
pomirljivo.
Ono jučer je također specifično, ali se i to
ticalo samo jednog dijela. Praćeno vjerom kako to donosi bolje - onima koji
idu.
Nikad kao sada. Siguran sam da više od pola sata
nikog nije bilo u kolibama. Kao da niko nije želio propustiti ovaj trenutak.
Trenutak u kojem smo svi isto razmišljali, mi koji idemo i oni što ostaju. To
je ta posebnost, taj posebni osjećaj. Činilo se da rat tek počinje.
Zato, valjda, niko nije toliko razmišljao o
Majoru. Ja se još jednom prisjetih Seja Bajrovića, počeh osjećati kako je Major tu negdje,
kako će nas već negdje pristići, kako nas ne bi pustio tek tako, da nas lično
ne isprati...
Bijahoše to misli ohrabrenja, već ranije sam
postao svjestan istine. Potrebniji je ovdje, da spasi civile, i odbrani
Zelengoru. Tamo, valjda, imaju neki drugi „Majori“.
Ako je moje prebrojavanje bilo tačno ukupno nas
je bilo sto dvadeset i šest, uključujući njih nekoliko koji su, kao i Mujo,
priključeni na poseban način, kao članovi Komande. Od čega oko pola - bez
oružja. Pred polazak, još jednom smo podsjećeni da nam predstoji usiljeni marš.
Takvo što smo i očekivali...
Trebova, izlaz
