Bosioče, moj zeleni,
na mom srcu presađeni;
Gdje si dragi, ti se
kaži,
moje srce tebe traži.
Od istoka do zapada, 26.juli 1992.
ja ne mogu
naći draga.
Još da su mi oči
tvoje,
bile bi mi od pomoći;
Kad se prenem u po
noći,
nađem svoje mračne
oči.
Otrpili smo nešto kritika, od onih što su nas
došli smijeniti, zanimalo ih je šta nam je to dotužilo. Bila makar i ovo
šuplja, nekako mi tek sada bi drago što ovako ispade.
Ne znam da li bismo, zaista, sami napustili, ali
znam da nam koji dan gore - neće naškoditi. Kao ni ovo malo njihove ljutnje.
Teško se čovjeku nositi sa zbrkom u vlastitoj glavi, još zavirivati u tuđu...
Nije bilo potrebe da se zadržavamo. Nismo se
bunili ni mi koji opet ostajemo bez pušaka. Kad promislim, nigdje nije zapisano
ni da sam je zadužio. Bar znam da me čeka, makar i kratki, odmor. Dok mi opet
ne gurnu kakvu pušku u šake!
Nismo se ni osvrtali. Među ovima je bilo dosta
onih koje nismo često viđali, mislim da ih je većina prvi put negdje na
položaju. Znači, ne bi trebalo da smo pogriješili.
Imam li pravo pomisliti na Musu. Nije nam stao na
put, možda je vjerovao da ovo nećemo uraditi. Znao je da svako ima pravo na
svoj trenutak istine, možda je pomislio da smo se mi svi davno mimoišli s njim.
Neki, očito, nisu. Jedno je radovati se svakom
uspješno prebačenom konvoju, drugo žmiriti što u njima ima i onih koji nikako
ne bi trebali biti. Jedno je znati da je svakome njegovo suđeno, drugo misliti
da možeš birati.
Nama je, eto, suđena Trebova. Danas. A svima nam
je suđeno - sutra. Sutra, ali - kakvo kome!
***
Trebova. Što joj se više primičem, više mislim o
njoj. Preklapam slike, koje pamtim i koje zamišljam. Osjećam kako sam malo bio
na njoj, kako je moram još bolje upoznati. Osjećam kako će mi se sad još više
dopasti. Da se, uopšte neće biti teško - opet na nju privići.
Trenutak uzbuđenja bljesnu punim sjajem. Trebova
je živjela cijelom svojom dušom. Da ne znadoh kako su mnogi otišli, pomislio
bih da to nije istina.
Dimilo se iz kuhinje, i iz svih koliba. Mnogo
ljudi u pokretu, da se vidjeti i pokoja žena, u svakom slučaju još puno života.
Uoči upada da je stoka uglavnom pritvorena u torove, ali se čuje onaj isti
žubor voda i česama. Možda malo manje ljepote, ali sigurno više ponosa. Sasvim
dovoljno za oživljavanje strare ljubavi.
Kad se neko voli, voli se sa svim svojim manama.
Njenu prvu otkrismo pred našim šatorom. Tužan osjećaj otvori vrata njegova.
Unutra čisto, i previše. Ostala je samo tuga i mnoge uspomene i sjećanja. U
njemu ljubav više nije stanovala.
Teško je biti ravnodušan. Uhvatih pogledom suzu
koja se Remziji otimala. Pokušavao sam shvatiti njegovu šutnju do sada, ovo je
još lakše. Ako i ima neku tajnu, ostaće u onoj suzi.
Nemamo želje ući u šator. S vana ga gledati,
možeš srcu dopustiti da zamišlja. Ući unutra, znači dozvoliti bolu da te
zagrli. Od osjećaja krivice, svakako ne možeš pobjeći... makar i znao da nije u
tebi.
Ovako je moralo biti, pa je lakše. Jedna bolna
uspomena manje.
Navikli smo ovdje svratiti. Odmoriti dušu,
ogrijati je ljubavlju i toplinom, koja joj je trebala i koju je nosila odavde.
Tu smo mogli reći što nam je na srcu, čuti što je najiskrenije. Otići negdje
drugo je bilo neobavezno. Tek da bi se ta ogromna toplina pročula cijelom
planinom.
Toga više nema. Neku drugu toplinu treba tražiti,
tamo gdje je ima.
***
Za jedan djelić nove topline je znao Fadil. Poveo nas je Latu
Kršu, svome zetu. Neće moći odmijeniti sve što nam nedostaje, ali će učiniti
koliko može. Bar ćemo saznati puno toga.
Svi smo slušali, sve nas je zanimalo. Svi naši su
otišli, koji su trebali. Otpratio je i Lato svoje, pa i ženu, Fadilovu sestru.
Nisu sami, Ada je s njima. Nail je odlučio ostati. Tu bi trebao biti, u nekoj
od koliba, čim čuje da smo došli, pojaviće se.
Sam Lato je pratio već dva konvoja. Dok o tome
priča, neprestano vrti glavom. Zahvaljuje Bogu što je do sada sve prošlo bez
žrtava, ali nikako nije siguran da će tako i završiti. Ističe veliki nemar,
neodgovornost, ističe ogromnu razliku između prve i ostalih tura. Ne samo iz
razloga što je prva bila prva i najmanje brojna, već što je većim dijelom i sam
Major pratio. Tada je sve bilo za pohvaliti: organizacija, ponašanje svih,
efikasnost i konačan uspijeh. Odatle nosi predivne utiske, pamti nevjerovatan
osjećaj sigurnosti cijelom dužinom puta, u oba pravca, toliko snažnom, ravnom
vjeri da se ništa ni ne može dogoditi. Sve poslije je bilo da čovjek ne poželi
ponovo ići. Galama, stalna dozivanja, pokoja i svađa, nepoštivanje da se išta
bijelo i svijetlo nosi, samo je dio Latovog razočarenja.
Iskreno želi samo da se to što prije završi.
Posebno što je zadnjih dana i ubrzano, ide se sve dan za danom. Ujutro bi
trebala i posljednja grupa krenuti, bez odlaganja. Sada je praksa da se na Grepku
sačekuju, pa dalje idu u većoj grupi. Mada, on nije baš uvjeren da će to biti
zadnji konvoj. Major je odsutan, a ima pedesetak civila koji nikako ne žele ići,
što se njemu sigurno neće svidjeti. Lato očekuje kako će ovo biti najbrojniji
od svih, konvoj u koji će se ubaciti i mnogi vojnosposobni, kada im je Major to
već dozvolio.
Imao nam je reći i nešto što će nas obradovati.
Pročulo se da Major sprema i nešto drugo. Lato to nazva specijalnim konvojem, zapravo
se radi o grupi dobrovoljaca koji će ići po puške. Neki, iz grupnih pratnji,
već su na Igmanu došli do pušaka. Došla su i prva tri minobacača. Istina - šesetke,
i to jurišne, ali je lijepo znati da bar nešto imamo.
Ovaj dio njegove priče nisam sasvim razumio, ali
mi se svidio. Ma koliko bili mali i ne baš pouzdani, ipak su minobacači.
O tome šta se ovih dana radi ovdje, nije puno
pričao. Uglavnom, ono šta „ispadne“, dodajući da ništa neće dok Majora nije.
Uputio je nama smjenu, i – nestao!? Večeras će se „janjci okretati na sve
strane“, kako bi se s mesom otpratio i ovaj konvoj.
Stigao je ispričati i jedan šaljivi događaj. Iako
je dugo zabrana klanja janjadi po kolibama, iako se toga gotovo niko ne
pridržava, samo je jedan odgovarao za to. Neki Ožegović, nadimka Rus. Navodno
je ukrao tuđe janje. Zbog toga je ponovo oformljena policija, gdje je sada Lato
Limanu zamjenik. Navodno mu se više ne zamjera ljudima, što navodi i kao razlog
te je ovaj put presudu donio lično Major. Rus je morao dvadeset i četiri sata
provesti zavezan za bukvu, na planinskom suncu, bez hrane, sa samo tri pojenja
vodom. Nudio mu je Lato da ga noću ostavi odvezanog, i hranu da mu donese, ali
se ovaj pravio dostojanstven, uporan da kaznu odradi u cijelosti.
Raspričao se Lato, istina - s brda s dola, ali
smo stizali pratiti. Saznali smo i da na Trebovoj više nema gotovo niko ko bar
jednom nije išao u pratnju konvoja. Nas je to mašilo, ali se iskreno možemo
nadati kako ćemo se naći na tome spisku za nabavku oružja. Samo da to bude
istina!
Što me je zanimalo, čuo sam. Manje mi je važno
što Nail, ipak, nije ovdje, već negdje s diverzantima.
Mufo se stigao vidjeti sa Šaćirom, opet smo
pozvani u goste. Tamo ćemo, mada će i ovdje biti isto... Previše nas je na
jedno janje, pa nam Lato, a ni ostali, neće zamjeriti.
Ne žuri nam se, uvijek se lijepo povezati malo s
prošlošću. Ja sam ispričao da znam koga od nas sigurno neće mašiti taj dugi put
na Igman, znao sam jednog veoma izdržljivog. Fadila sam lično gledao kada je nosio na rukama četiri vreće soli, tri metra uz okomite stepenice, a
pričali su mi kako je nadjačao i lift u firmi. Bacio štap kojim smo dugme
palili i gasili, a ruka mu se zaglavila. Lift i struja teglili dolje, on se
nije dao. Izdržao desetak minuta, dok ostalima ne bi sumnjivo što ga nema...
Jedino mi je bilo drago što niko ne pomenu kako
je ovo moj drugi susret s Latom, bar dok sam ja bio tu. Prvi mi nije ostao kao
prijatna uspomena. Na jednom sijelu, negdje baš pred rat, u osvit ovog
višestranačja, sporječkasmo se o politici. Nije ni vrijedno pomena, iz obojice
je više govorila rakija, koja uzgred ni jednom nije bila mrska...
Možda nisam trebao priupitati za Buljana.
Iskrivio je odgovor, ali sam shvatio kako bar Buljan nije sasvim zaboravio
Zavidež. Naravno da mu je puno pomoglo što za „zamjenika šefa policije“ ima
rođaka!
Ako bude vremena, stići ću i ja koji put. Potrefilo
se da je moj najbolji ahbab - Latov šura. Razlog više da se ono sijelo još brže
zaboravlja.
Osjećam da će ovdje biti veselo, ali bez
nas. Mrak se približavao, Šaćir sigurno sve nestrpljiviji, a mi mu makar toliko
dužni.
Osim toga, znamo da je njegova koliba prazna.
Zadržaće nas na konaku. Nećemo odbiti, sutra će praznina našeg šatora biti
manje vidljiva!
Nosimo mi tu prazninu u sebi. Trebaće puno dana,
puno sitnih, lijepih trenutaka - da je istjeramo iz sebe. Ovo večeras je prvi.
Trebamo uživati u njemu, lakše ćemo podnositi preostalu gorčinu.
Zapisaću u dnevnik dio Latove priče, ni Rusa neću
preskočiti, ali ću na kraju zapisati i ovo:
„Zaista, čovjek treba uživati u svemu, nikad ne
zna koliko su druga iskustva blizu. Nekad mu je sreća pred očima, nevolja za
vratom. Ako zadovolji oči, vrat će lakše izdržati!“
Zelengora
