II - 6 / Nikome nisu dužni kao nama

Njihala se vrbičica,

i na njoj je djevojčica.

Otud ide mlado momče,

pa djevojki govorilo:

"Silaz' dolje, djevojčice,

ja ću vrbu podasjeći!"

Al' govori djevojčica:
"Ne budali mlado momče;

Nit si vrbu zasadio,

nit si kćerku othranio;

Selo vrbu zasadilo,

najka kćerku othranila!"

Možda bi još neko prelomio, ali je Admir valjda procijenio da je ovo dovoljno. I kako smo i očekivali, imao je još nešto reći. Zadovoljstvo mu je sijalo sa lica, stekli smo utisak da zapravo uživa u ovome. Hvalio je našu spremnost, isticao kako je ovo najvažniji zadatak koji smo do sada imali...

Dva puta je, pričajući i jašući, prošao ispred stroja. Završivši, vješto iskoči iz sedla.

Takav je izgledao još zadovoljniji. Činilo mi se kako je tek osjetio da mu je pao veliki kamen sa srca, kako je tek postao svjestan ovoga što vidi, da se sve do maločas bojao suprotne slike. Zajedno se gube naše sumnje, povećava se stid onih koji nisu izašli, a naš ponos. Međutim, više se ništa nije moglo mijenjati. Sem, ako to on ne učini.

Tridesetak sekundi je uzimao daha, da bi nam se stojeći obratio samo jednom rečenicom:

-          Ko ne može izdržati neka sam izađe, čeka vas usiljeni marš!

Dvojica su izašla, što ga očito nije zadovoljilo. Znali smo šta slijedi, sam će pregledati čitav stroj.

Dok je on krenuo grupi s puškama, ja sam pogled uperio u najveću rupu u starom stroju. Svakako je to bilo mjesto gdje smo mi Trošnjani bili. Samo dvojica od nas nisu izašla. Njihov čvrsto poboden pogled, pozivao je da ih razumijemo. Obojica su još sinoć bili spremni za slično. Sejo Barlov i od ranije, od samoga dolaska, stalno se jadio na pretijesne cipele koje su mu noge izranjavale, toliko da ni bos ne bi nigdje mogao. Nail je, s druge strane, u toku jučerašnjeg dana dobio iznenadni proliv. Biće među nama onih koji će žuditi da sumnjaju u opravdanost njihovih problema, iako na to nećemo imati pravo. Jasno je rečeno da svi koji se ne osjećaju sposobnim ne izlaze. Drugo je što bi mi voljeli da smo svi na ovoj strani.

Oni su već zaboravljeni problem. Strahovao sam da ne budem izbačen, što bi mi bilo teže nego da sam nisam izašao.

Krajem oka sam pratio Admira. Nije izdvajao puno ljudi. Onih s puškama tek nekoliko. Zato sam se plašio da će puno oštriji biti prema nama.

Kako sam bio sprva stroja, osjetih još veću nervozu pošto prije mene još niko nije izdvojen. Bio sam spreman da zaplačem. Ipak sam imao snage da se isprsim, sa svim svojim ponosom s kojim sam rođen.

Gledali smo se dvije sekunde. Ostao sam!

Znao sam da je Mufo sljedeći, ali nisam imao snage da okrećem glavu. Molio sam se za njega, dva puta je odvraćan od puta u Trošanj, znam kako bi mu ovo teško palo.

Možda mu se to u očima vidjelo. Iako se Admir ispred njega dugo zadržao, ostavio ga je. Tek tada je i meni sasvim laknulo.

Okrenuh glavu prema njemu, da se osmjehnemo jedan drugome.

Nije potrajalo. Zbog Rašida, koji je stajao do Mufa. Ni kod njega se nije dugo zadržao!

-          Izađi! – zgodio ga je metalnim glasom ravno u čelo.

Na trenutak prekinuta tišina se vrati. Još tvrđa. Svi čekasmo da se dogodi ono što neće.

Rašid je stajao mirno, bez imalo namjere da posluša Admirovo naređenje. Nijemo su se posmatrali, kao da ni jedan ne moraju popustiti. U duši sam želio da Rašid istraje, mada nisam vjerovao u takvo nešto. Ne vjerujem da se još iko ovako postavio prema Admiru. Sekunde koje su prolazile skoro su promijenile moje želje. Činilo mi se da ovo nije dobro, kako bi bolje bilo da...

 Admir nije bio zbunjen. Kao da je nešto čitao s njegovog pogleda. Nije ponavljao naredbu. Čekao je, produžujući mu vrijeme za njegovu konačnu odluku.

Rašid nije imao dilema, ali nije izdržao da ne pokaže kiseli osmijeh. Koji nije mogao promaći nama, ali ni Admiru. Shvativši to kao jasnu poruku, mudar kakav je bio, znao je da ne treba insistirati. Produžio je.

Sada sam cijelim pogledom obuhvatio Rašida. Vidio sam čovjeka izuzetno ponosnog na ono što je uradio, u cijelom stroju nije bilo ponosnijeg. Nisam izdržao a da ponovo pogled ne vratim na Seja i Naila...

Jedva sam čekao da se ovo završi, ne bih volio da Admiru padne na um da višak traži među onima koje je već jednom prošao. Možda to i nije sasvim ljudski, počeo sam se radovati svakom novom koji je izlazio. Trudio sam se da ne gledam o kome se radilo. Posebno me radovalo što onih poput Rašida više nije bilo.

Pri samome kraju stroja, mogao se jedan naći:

-          Ti si slobodan! – Admirov je glas ovdje bio oštriji nego ijednom prije, izvjesno da je stajao pred nekim kome neće dozvoliti što je Rašidu.

-          Neću! – glas nisam odmah poznao, ali jesam učinjenu grešku, ko god da je - nije smio protivrječiti, to Rašid sebi nije dozvolio.

-          Izađi, Caka, reko sam ti da nećeš proći!

Semirov sam glas odmah poznao, ali i razumio cijelu situaciju. Ma koliko se mali Caka i meni dopadao, ono što sam o njemu znao nije mi davalo za pravo da sada mislim bilo šta drugo sem da je ovo i jedino ispravno. S druge strane, razumijevao sam i njega. Svjestan da neće ostati, nije imao izbora. Na neki je način morao pokazati svoju volju.

Dok ga je Semir izvodio, ne mogoh a da ga ponovo ne počnem žaliti. Nije lio lažne suze. Više od svega bi volio da je stvarnost drugačija.

Bio je i posljednji koji je izdvojen. Učinilo mi se kako se na kraju okrenuo i pogledom potražio Rašida.

Sve je gotovo. Admir je svoje obavio, sa strane je pratio kako se Mujo Humić nama pridružuje. Nisam gledao, ali sam osjećao kako i on pogledom još jednom hvata Rašida.

Admir se sada obratio svima:

-          Gospodo, svi ste slobodni. Koji idu za Goražde, neka odu do svojih koliba, da se spreme. Za dva sata se vidimo ispred magacina, da zadužite hranu. Ima li pitanja?

Čekao je par sekundi, a zatim ponovo uzjašio konja, i polako, uz pratnju ostalih članova Komande krenuo ka šatoru.

Mi smo pitanja imali, ali nam više nije imao ko odgovoriti. Iskreno, da smo i stigli pitati, vjerovatno ne bismo dobili odgovor koji bi nam bilo šta više pojasnio.

Dok se nekima toliko žurilo, kojima su dva dobijena sata bila i premalo, i zbog udaljenosti koliba ali i činjenice da ih u njima neko čeka, ja sam jedino želio pristići Caku.

U njima je još bilo suza, te oči nisu tražile sažaljenje i utjehu, molile su odobrenje da pođu s nama. Kako mu nisam mogao pomoći, samo sam uzdahnuo.

-          Vama Trošnjanima svaka čast! – Suljo je iskoristio moje prisustvo da kaže ono što niko nije mogao - da ne primijeti.

-          Nikome četnici nisu dužni ko nama! – objasnih  kratko.

-          On meni da ne da da idem – Rašid je bio malo konkretniji – da su njemu pobili koliko su meni, pit'o bih ja njega!

Sve što nas je zbunjivalo, mučilo, pomalo možda i plašilo, polahko je nestajalo u tih dva sata. Ipak smo se bolje osjećali od onih koji su drukčije odlučili, ko još može pretpostaviti zbog čega...

                                                                 Goražde