Koliko je ljiljana,
toliko je boraca.
Za Bosnu se bije boj,
gdje si sada, sine moj?
Livade će procvjetati,
opet l'jepo biće sve,
s ljiljanima ja u srcu,
s ljiljanima do pobjede!
Svi sad borci pjevaju,
svoju Bosnu ne daju.
Svemu jednom dođe kraj,
ali Bosni nikad, znaj!
Livade će procvjetati...
L'jepi mladi ljiljani,
heroji su postali.
Svaki daće život svoj,
među njima sin je moj!
Livade će procvjetati...
(Nazif Gljiva)
Meni je bilo dovoljno ovih nekoliko sati, koliko
sam ovdje, uvjeriti se kako je Ada bio potpuno iskren kada je govorio da im
nije nimalo loše. Smještaj dobar, u svakom slučaju bolji nego tamo na Trebovoj,
niko ih ne uznemirava, jedino su obavezni dva puta dnevno prošetati po hranu, jednom
po vodu, po želji u maline ili do bungalova gdje su smješteni civili. Hrana,
kakva god da je, dovoljna je za namiriti tako izgubljene kalorije.
Nemaju ni postrojavanja. Srećom, ni ovo naše nije
dugo trajalo. Bekan nije imao ništa dodati, ostaćemo dok nam puške ne dođu.
Sudeći po Adi, nećemo se žaliti zbog toga.
On i Ramo su Aliju i mene čekali u TV sali.
Još jedan zaboravljeni osjećaj. Bio sam skoro
zaboravio kako život izgleda sa strujom i televizorom. Ma koliko mi se žurilo
čuti cijelu priču, ne mogu se tek tako odvojiti od ovog prizora.
Prepoznah lako glas pjevača. Pjesma, koju ne
sjećam se da sam ranije čuo. Hoću razabrati riječi, ali mi opšta galama ne dopušta.
Svejedno, primičem se ekranu i uživam u prizoru koji gledam. Ježim se i plače
mi se dok gledam Nazifa Gljivu kako u sebi svojstvenom, i punom zanosu pada na
koljena. Stižem razumjeti naredne stihove „Svaki daće život svoj, među njima sin je moj!“
Refren pjeva cijela sala. Opet ne razumijem sve
riječi, nije ni bitno, pominje se Bosna, Armija, ljiljani... Važan je osjećaj,
doživljaj, povratak morala. Čini mi se, kad bi nam sada dali puške, poslije
ovakve pjesme, jurnuli bi gdje god da bi nas se poslalo!
Nazif je otpjevao, sala još vrišti, ja još pogled
držim na ekranu. Ne dolazim sebi, a već vidim još jedno poznato lice. Samo,
ovaj put se moram bolje zagledati. Baš i nisam očekivao da ću njega vidjeti.
Mahinalno pogledavam u ugao ekrana, provjeravam je li ovo naš kanal. Jeste, baš
kao što je čovjek koji sada priča Predrag Pašić!
U sekundi mi kroz glavu prolazi sve ono što sam o
njemu znao. Prilično sam bio ravnodušan, dugo sam već navijač tuzlanske
Slobode, još dva puta godišnje i Željezničara (kad igraju sa Sarajevom), a on
je igrao baš u tom Sarajevu. Što nije važno, do sada je bio Srbin...
Korigujem se. Paja je Bosanac. Bosanac -
pravoslavac. Sada je to bitno. Dokazao je da je čovjek, i veći nego je bio
fudbaler!
Iako će mi teško uspjeti, pokušavam čuti o čemu
priča. Pominje svoju karijeru, Sarajevo, Štutgart, naravno i ovaj naš rat.
Iz nekog paketa vadi dres. Bijele boje, ali nije
Štutgartov, ne vidim one prepoznatljive pruge. Sad jasno čujem, pominje jedinu
neostvarenu želju za kojom stvarno žali. Neće nikad zvanično obući najdraži
dres, koji pokazuje. Još jednom se uzbuđujem, više nego maloprije, gledajući
taj dres s ljiljanima na kojemu, ispod broja jedanaest, velikim slovima piše PAŠIĆ!
Pomislih da se sudbina u času izvinjava za sve
što nam je priredila. Da nismo kasnili, ovo ne bih doživio. Poželjeh da je što
više četnika ovo pogledalo. Od Nazifovog im se i imena i glasa kosa diže na glavi, ali
zbog ovog što je Paja rekao, na Palama može biti i onih kojima bi slijetala s
glave.
