Anđelija vodu l'jeva,
na vodu se nadnijela.
Sama sebi govorila:
„Bože mili, l'jepa ti
sam!
Još da su mi crne oči,
crne oči i obrve!
Tri bih grada
primamila;
iz tri grada tri
bećara!
I Ivana momka mlada,
koji kuje srmal' puca,
i na ruke belenzuke,
i na glavu zlatnu
granu!
Završavamo put, čini se, ipak, sretni i
zadovoljni. Pomogle su nam Đuderijine tablete, ali zasluga ima i u nama samima.
Prijepreka i nedaća smo imali više nego smo slutili, sve smo nadvladali i sada
se osjećamo kao pobjednici.
Osjećaj pobjede je potisnuo osjećaje
neprijatnosti, doživljene u Dejčićima. Hodamo gordo, sigurno, kao maratonac
koji u finišu vodi, svjestan da ga niko od konkurenata ne može stići.
Nema
publike koju bismo pozdravili, zato uživamo gledajući okolne borove i jele.
Postaju rjeđi. Znači da smo sasvim blizu. Iza
svake krivine dobijamo elan da izdržimo do sljedeće. Tako sve, dok se pred
nama, konačno, ne ukaza hotel „Famos“.
Zaustavljamo se. Bekan ide provjeriti. Dok
čekamo, oduševljavamo se viđenim. Hotel izgleda savršeno, kao da je tek jučer
završena Olimpijada. Kao da ne želi ovo vrijeme dijeliti s nama.
Nadamo se kako ćemo, možda, nakon toliko vremena
osjetiti pravi hotelski smještaj. Udoban krevet, čista bijela posteljina, kada
s toplom vodom, i ostalo što do jučer nismo ni sanjali, mogli bi uskoro u našim
životima zauzeti mjesto rezervisano za nezaboravne događaje.
Spremni smo na formalnosti koje bi trebale prethoditi,
zato se ne čudimo Taibovom kašnjenju. Neko, ipak, podsjeti na dosadašnje
pehove. Taman se počesmo dijeliti na one koji to prihvataše kao moguće i one
što prve smatraše samo zloslutnicima, kada se Bekan pojavi.
Njegov izraz lica je slutio šta će reći:
-
Biće sve u redu.
Pojavili su se mali problemi, ali nemamo razloga brinuti. Našao sam se s nekim
našim ljudima, upoznati su sa svime. Na vrijeme su dobili informaciju o našem
dolasku, pripremili su bili sve, sve nas je čekalo. Međutim, znate šta nam se
desilo. Trebali smo ovdje biti prije deset dana. Toliko nisu mogli čekati, naše
su puške date drugima. S obzirom na situaciju, morali su tako uraditi. Ovdje
svakodnevno stižu slične grupe, a glupo je da i jedna puška - i jedan dan leži
neupotrijebljena. Svakako, obećali su nam pomoći. Mi smo prioritet, čim
sljedeće puške stignu, naše su! Do tada ćemo malo sačekati. I odmoriti, šta se
može... Ja ću biti ovdje, za vas su obezbijedili smještaj u Babinu dolu. To je
gore, nije daleko. Javite se odmah, da vas evidentiraju za hranu i smjeste.
Vidimo se ovdje, večeras. Ja ću se još malo raspitati o svemu, ko zna, možda
već sutra dođu puške.
Bez obzira što smo shvatili i razumjeli sve što
je rekao, naše razočarenje nije moglo izostati. Ali, moramo se odmah pomiriti
sa stvarnošću koja se, opet, razlikuje od naših želja i očekivanja. Ponovo nema
mjesta bilo kakvim pitanjima, možda će nam biti lakše ako što prije saznamo
koliko to Babin do „nije daleko“.
Glava oborenih pred noge, krećemo u označenom pravcu.
Ni volja ni elan nam više nisu snažni, idemo samo što moramo. Čini mi se, kako
ćemo ovako saznati koliko čovjek može još izdržati - kad je svjestan da više ne
može!
Razmišljam šta je to što nas još pokreće. Brzo
pomislih kako je to uvjerenje da je ovo i posljednja neprjatnost koja nas je
mogla zadesiti.
To uvjerenje me držalo jedva jedan minut. Pored
nas se zaustavi neka kampanjola.
-
Halo, momci – iz
nje nam se obrati oštar muški glas – malo se bolje postroj'te. Još, niko i ne
vodi stroj!? Nije to u redu... sad će naići „general“. A, on voli kad vidi
dobru vojsku. Hajdemo, jedan nek stane sa strane da može fino pozdraviti
„generala“ kad naiđe. To vam savjetujem prijateljski!
Kampanjola produži svojim putem. Prije nego sebi
priznah da nisam baš shvatio ovu poruku, Asim Tahirović požuri da nam objasni.
Razumih i njega, ali i dalje jednako ne
shvatajući. Nisam znao ni otkud njemu informacije, što nije bilo ni bitno.
Počesmo se ponašati shodno tim saznanjima.
„General“ je, u stvari, Jusuf Juka Prazina. Sam
je sebe tako prozvao, tako se i ponaša. Ovo je njegova teritorija, o tome smo i
na radiju slušali. U svemu jedino nije bilo mjesta za razumijevanje našeg
stanja.
Tahirović je stao sa strane. Zamolio je da
pokušamo i ukorak hodati. Što nije bio problem, upravo zbog naše premorenosti.
Nisam se ranije obazirao, mislim da smo već dugo tako hodali.
Ni za ljutnju nemamo snage. Ne razmišljamo mi o
Juki, jedino o Babinu dolu.
Ipak, sa zvukom druge kampanjole osjetih i čudne
promjene u sebi. Miješao se strah od moguće Jukine reakcije.
Neko zavika i da strojevim korakom zagazimo.
Izdržaćemo i to, pratim pozdrav, krajem oka snimam ponašanje Juke.
Možda je bio iznenađen, oduševljen - sigurno.
Podigao se kroz šiber i otpozdravio. Mora se priznati, vojnički!
Iako je najvažnije što je produžio svojim putem,
zbog svega osjetih i lično zadovoljstvo. Na tren pomislih kako smo uradili
nešto ispravno, prelazeći preko toga kako mi sve ovo nije imalo smisla...
Bejta pekas, Munta Pekas, Suvad Barlov, xxx, Enver Pekas, Adil Barlov, Selima Pekas, Armin Pekas, Esad Pekas, Fadil Barlov, Smajo Pekas, Zehra Pekas, Rasim Čorbo, Redžo Barlov
Jasmina Pekas, Mina Pekas, xxx, Muniba Pekas, Redžo Pekas, xxx, Edin Pekas, Zineta Barlov, Ibrahim Barlov
