Sini jarko, sa istoka
sunce,
pa obasjaj moje b'jelo
lice.
Jer ja jesam jedna,
c'jelog sv'jeta b'jedna,
koja stradam ljubeći.
Nekada sam najsrećnija
bila,
kad na ljubav nisam ni
mislila.
Sva su čuvstva moja
imala spokoja,
život mi se milio;
Al' sad srce plače,
tuguje sve jače,
od kad dragog ne vidim!
Moj dragane, zar ne vidiš
mene,
kako moje blijedo lice
vene?
Drugoj prsten kuješ,
mene sahranjuješ,
zar ja moram umr'jet'?
Skoro svi smo na nogama. Prividno spremni
skratiti priču i što prije opet biti u pokretu. Ipak, protiv dva osjećaja volja
nije bila dovoljna. Glad se više nije dala trpiti, preforsiranost mišića se tek
pokazivala.
Samo se hranom možemo povratiti. Pojedini smo
imali još ponešto u rančevima, ali nije bilo za sve. Ne bi bilo korektno.
Neko se dosjeti predložiti Taibu da porazgovara s
Muratom. Mora biti da neke zalihe imaju.
-
Kako je momci? –
Murat nas prvo pozdravi, pošto se nakon par minuta pojavio s Taibom – Znam, da
vas ne pitam, umorni ste. Vidi se. Ja sam dežurni oficir, to vam je sreća.
Inače, ovdje ne kuhamo hranu. Ravnjamo se s brojnim stanjem: ujutro naručimo,
uveče nam dođe. Nismo za vas znali, ali ima doručak za ove četnike. Ko im jebe
mater, mogu jedno jutro i da ne jedu. Sačekajte samo malo, sad ću ja donijeti
njihove konzerve.
Znali smo da se neće baviti. Za tih pet minuta,
svima nam je osmijeh vraćen. Ako se prema četnicima ponaša humano, ova iznimka
neće izmijeniti sliku. Osim toga, po svemu što smo čuli, mi smo iscrpljeniji od
njih. Jutros je doručak potrebniji nama!
Pomislih kako se potrefio zahvalan trenutak za
upoznati ovakvog čovjeka. Nama, koji ga viđamo prvi put, dovoljno je za
stvoriti čistu sliku, prijatan i vrlo razuman...
Nije važno šta bi on mogao o nama pomisliti.
Slika koja je uslijedila nije bila ugodna za gledati. Gutali smo ga pogledom,
toliko nam se žurilo. Zato je konzerve dijelio s vrata, zapravo nam ih je
bacao. Bio je hitre i precizne ruke, mi još impresivniji u hvatanju.
***
Nije se ni muha mogla čuti, kada se na vratima
pojavio namrgođeni uniformisani mlađi vojnik, iznenadivši nas oštrim tonom
kojim prekida naša uživanja, a podjela je taman bila pri kraju.
-
Šta se ovo radi!?
-
Dajem ljudima da
jedu – Murat mu mirno odgovori, pa nešto lakše dobaci konzervu - sljedećem na
redu.
-
Šta im daješ da
jedu? – već sada je ton ovog momka sugerisao da podjela stane.
-
Konzerve. Šta
imamo drugo?
-
Vidim. Pitam,
čije konzerve?
-
Kako čije!?
Četničke!
-
A, šta će oni
jesti?
-
Jeli su sinoć.
Ne moraju jutros, neće im ništa biti.
-
Ma nemoj. Otkud
tebi pravo da tako raspolažeš s hranom namijenjenom zarobljenicima!?
-
Polahko... Ovi
ljudi su jutros stigli sa Zelengore. Putovali su četiri dana, treći dan ništa
ne jedu, iscrpljeni su a valja im na Igman, uzeti puške. Ko zna - možda i odmah
nazad.
-
Nisam pit'o ko
su, ni odakle su. Pit'o sam, otkud tebi pravo da ti njima daješ ove konzerve!
-
Ja sam dežurni
oficir.
-
E, pa, vidiš, ja
sam komandir ovog zatvora. I, ja odgovaram za zatvorenike. Neću da se neko od
njih požali! Ti, ako imaš svoje hrane a ti im daj. Sad ćeš lijepo pokupiti te
konzerve i vratiti ih nazad. Neće ovdje niko raditi što mu je volja. Jasno!
Dreknuvši na kraju jače nego kad je ušao, momak
napusti našu sobu, ostavivši nas iznenađene, pri čemu se to posebno odnosilo na
Murata. Na njemu su vidljive dvije stvari, momka je poznavao i donekle
strahovao za moguću ovakvu reakciju, a u duši mu je krivlje bilo što nam neće
moći pomoći na način na koji je želio.
Mi smo tužno gledali goveđe nareske, konzerve za
koje smo bili zaboravili i da postoje. Taman bi s njima izdržali do Igmana, ali
se čini kako nam, od toga što ostajemo bez njih, teže pada saznanje gdje će
završiti. Više nije stomak najgladniji, duša nam je ispražnjena!
Toliki put prevaljujemo, nosimo se sa stalnim
nevoljama, kako bi došli do pušaka kojim ćemo braniti i oslobađati Bosnu,
ujedno i štititi guzice ovakvima, koji čuvaju zatvore i isto doživljavaju
velikim herojstvom.
Od svih nevolja koje su nas snašle, ova je sigurno
najveća.
Željeli smo je savladati. Ne čekajući da nas
Murat, o kojem svakako nećemo mijenjati mišljenje, pozove, sami počinjemo
vraćati konzerve.
Nail se jedva suzdržavao. Razmišljao je može li
išta smisliti a da ne bude crna ovca. Vidio sam kako je to izveo, od kolege je
uzeo i vratio, a svoju je konzervu zadržao.
-
Jedna fali, a
možda i ne fali, možda sam se zabrojao. Nema veze – u prvim Muratovim
riječima, pošto su on i Taib prebrojali, osjetila se gorčina jednaka onoj koju
smo i sami osjećali – donijeću vam nešto drugo. Nije ukusno kao narezak, ali
će vam valjati!
Sačekaćemo. Vrijedilo je bar čuti kako je tresnuo
ćebe s konzervama i zalupio vrata onome momku!
Poslije toga, i da se prazan vratio ne bi mu
zamjerili. A, nije. U rukama je nosio nekoliko bočica. S tabletama, šta bi
doktor drugo i mogao donijeti.
Prije nego nam je objasnio, preduhitri ga jedan
od nas, mislim da se preziva Madeško:
-
Boga ti, doktore,
izvini se onom konju što smo ovdje i prenoćili. Trebamo li vratiti sobu kakva
je bila?
-
Nemojte da se ja
vama izvinjavam. Bilo bi glupo, sve ste vidjeli. Sad će stražari, oni će sobu
srediti. Nego, šta je bilo - bilo je. Nemojte zaboraviti, nek vam je ovo uvijek
na umu. Lakše ćete kasnije shvatiti neke stvari! Sad je najvažnije da završite
što ste počeli. Iscrpljeni ste, teško bi tako izdržali. Ovo su posebne tablete,
neću vam filozofirati, nije ni važno... Daću vam po jednu, slobodno je popijte,
neće vam škoditi. Škodilo bi kad bi popili više od jedne. Jedna je dovoljna,
vjerujte mi. Uostalom, vidjećete kad stignete na Bjelašnicu. Nemojte mi sad
zahvaljivati, spomenućete me gore!
Dijelio nam je tablete, a mi se usput
raspitivali. Otkrio je kako mogu pomoći i kod žena, u svim stvarima za koje je
potrebna snaga...
Samo trojica su odbila. Rukovođeni su vjerom,
koja zabranjuje sve vrste droga. Na konto toga su neki zatražili i jednu „za
poslije“. Nekima je udovoljio, iako je napomenuo kako će i ovo morati pravdati
kroz papire. Ponovio je da razmak između dvije treba biti dvadeset i četiri
sata.
Popih svoju odmah. Da ni zbog čega nisam, iz
radoznalosti! Zanimalo me njihovo stvarno djejstvo, kad su za predoziranje
dovoljne dvije. Osim toga, u stanju u kojem sam, prihvatio bih bilo koju
ponuđenu pomoć.
Doktor Murat Đuderija je i jedini koji nas
isprati. I zbog njega samog je vrijedilo ne odbiti ga!
Prije tableta, djelovao je pogled. Bilo nam je
lakše čim smo vidjeli koliko su Dejčići uvučeni brdu. Ne čini se daleko, mada i
uspon opominje.
Kao nikad, bili smo svjesni da imamo mišiće u
nogama. Koliko su nas boljeli, osjećali smo im i oblik.
Prječice koristimo, ali ne svaku. Ne plašimo se
zalutati, na svakoj se daju primijetiti ostatci haljina, kesa, papira...
Složili smo se da nećemo žuriti, više slijediti cestu i izbjegavati ono što bi
nam mogao biti najveći problem, veće uspone.
Tu negdje osjetih čudne reakcije u sebi. Mišići
mi u momentu otrnuše. Želudac dava znake kao da je upravo veću količinu hrane
ispratio praznom stomaku. Oči mi se izbistriše, činilo mi se kako bih na
kilometar razlikovao žutog među crnim mravima. Živci se smiriše, kao da se
ništa nije dogodilo što ih je trebalo iziritirati. Duša posta ogledalo veoma
zadovoljnog čovjeka, a mozak me ubijedi da je sve istina.
Ne znam koliko će vjera onima pomoći, za nas koji
smo poslušali Murata znao sam da nema više problema.
Prvi to potvrdi Nail, iz džepa izvadivši narezak
i uz grohotan smijeh ga baciviši daleko uz šiprag, prije nego ga Zaim stiže
ukoriti:
-
Ti si lud! Treb'o
si ga meni dati.
-
Neka. Neću ga ja
pojesti, al' vala neće ni četnici!
Da li je ovo samo reakcija djelovanja tablete,
ili je uradio ono što je još ranije naumio, niko neće saznati. Ipak, nije bilo
kako je zamislio.
Konzerva se vrati na cestu. Dokotrljala se kao da
je sama željela izabrati svoju sudbinu. Nakon pet sekundi se ponovo našla u
Nailovom džepu.
Nisam upratio reakcije vjernika, mi ostali nismo
marili. Osjećao sam kako me, možda, čeka još puno situacija u kojima bih prije
nareska izabrao Đuderijinu tabletu. I uz nadu da dvije, ne samo da nisu
potrebne, već da nikad neće ni zatrebati.
Dejčići
