Jarko sunce na visoko
ti si,
moja draga na daleko
ti si;
nit' si blizu ni vrlo
daleko,
već si moje srce izgorila!
Rad' bih tebi, dragoj,
glas poslao,
al' ne smijem od
dušmana mojih.
Što god hodih i po sv'jetu
hodah, 3. avgust 1992.
sve mi bješe magla
pred očima;
Il' ne mogu tebe ni
vidjeti,
il' si meni, draga, na
srdašce.
Niti mogu leći ni
spavati,
ni mojega sanka
upamtiti,
il' mi srce ostalo kod
tebe!
Kada se čovjek ponada da je savladao sve nevolje,
često shvati kako je stigao tek do nove!
Željeli smo sinoć toliko potreban san. Maštali smo
o krevetu, zadovoljili bi se i s dovoljno prostora. Radovali se Dejčićima,
vjerovali u kraj naših problema, posebno zbog Murata Đuderije, „našeg“
čovjeka.
Lijepo je čuti da je on ovdje, nepotrebno da razmišljam otkud. Dovoljno se sjetiti one narodne "Neka svoga i u gori vuka". Ja ga nsiam lično poznavao, ali je malo Fočaka koji nisu čuli za njega. Obično je tako sa svim poznatim doktorima, pogotovo kada su u pitanju ponajhumanije specijalnosti poput ginekologije. Što je zanimanje koje vjerovatno ni u ratu neće sasvim zamrijeti, ali sigurno da uz to može ponešto još obavljati. Sve u svemu, činilo se manje važnim u kojem je svojstvu ovdje , u ovom trenutku je nama jedino važno da je tu, da nam je pri ruci.
Nama je spremao posebnu prostoriju, Taiba zovnu
kod sebe. Činilo se sve u redu. Dok, nakon skoro sat vremena nismo uvedeni.
Soba mračna. Neko ukresa šibicu, da vidimo i da
je - prazna. Tek nekoliko ćebadi prostrih u dva reda. Ne bi trebalo biti važno,
ali zbog čega smo onda ovoliko čekali.
Osjećaj neprijatnosti ne možemo zaobići.
Da sad možemo promijeniti odluku, ne bi se zadržavali. Pa, dokle izdržimo!
Nagurasmo se nekako. Čini mi se, kako je ko
lijegao tako je i zatvarao oči. Od potrebe za snom, možda i više zbog želje da
što brže dočekamo jutro. Ako među nama više iko ima da zna kada je budan a
kad spava!
Do jutra nema puno, Igmanu smo još bliže. Mislimo
ili sanjamo, svejedno, žurimo i žudimo Igmanu. Najmanje iz dva razloga,
zadužićemo puške i vidjeti neke vdrage ljude. Ko bi sad odolio takvim
razmišljanjima, dosad se i nije moglo, samo nam je na umu bilo kako uopšte
stići.
Aliju i mene sustižu i treće misli. Gore su već
neki koji su tu da saznaju nešto o našima. Ne usuđujemo se vjerovati da su
uspjeli, ali se nadamo.
Ako i jesu, teško se nositi s mogućim saznanjima.
Valja se nekako spremiti za obje varijante, dobru i lošu. Možda su živi,
zarobljeni, a možda su...
Istinu ćemo morati prihvatiti kakva god bila.
Ali, tek kad je saznamo!
***
Vrata sobe se konačno otvoriše. Istrenirani smo,
u istom trenutku smo svi budni, samo neki još ne otvaraju oči.
-
Joj, jesam gled'o
dobru kasetu – Bekan je našao način da nas odmah i „razdrma“ – snimljeni
četnici kako pjevaju „Ne daj se Bosno“. Da imamo vremena, bilo bi dobro da je i
vi pogledate. Da vidite kako „čete“ lijepo pjevaju o Bosni. Možda, kad se
budemo vraćali.
-
Koji četnici? –
neko pita.
-
Zarobljeni!
-
Gdje su ti
četnici? – javi se drugi.
-
Pa, ovdje. Ovo
je zatvor. Neki spavaju u ovoj sobi, noćas su premješteni. Radi nas. Ne bojte
se, ćebad su nova.
-
Šta još ima na
toj kaseti?
-
Ima svašta. Uče
ih ko je predsjednik, kako se zova naša Zemlja, koji je glavni grad, o istoriji
Bosne, o islamu... da uče bismilu... i sve uglas. Samo je najbolje kad pjevaju,
uvježbani su pravo. K'o pravi hor!
-
Je li snimano
kako ih biju?
-
Kakvi! Mi ne
maltretiramo zarobljenike. Prema njima se postupa prema svim zakonima i
konvencijama!
-
Misliš, pred
kamerama?
-
Ne. Ozbiljno vam
govorim – nijedan nije tučen! Ne znam, možda da je pao neki šamar...
-
Veliš, niko ih
ne bije? – iako se kod svih nas javila gorčina pri poređenju šta četnici rade s
našim zarobljenicima, od kojih neki ni ne vide zatvora, i očekivao sam da će
Nail prvi podići glas.
-
Niko. Čak im
nije dozvoljen ni pristup. Nikom, osim stražarima!
-
Daju li im
jesti?
-
Jedu što i naši
vojnici. Dvaput dnevno.
-
Dva obroka na
dan?! – Nail je postajao sve nervozniji – a ja se usuk'o od gladi. Evo, ne mogu
ustati. Kad smo pošli, dadoše nam dva obroka za pet dana... četiri, nije važno.
A oni - dva na dan!
-
Trebaju nam.
Koliko ima naših zarobljenih!? Moramo ih čuvati za razmjene.
-
Ja mu jebem
majku, ko god tako postupa s njima. Da mu jebem sto puta majku, pita li se on
kakvi naši dolaze s razmjena. Ja nemam protiv da mi njihove damo kakvi budu i
naši.
-
Svijet sve
prati.
-
Koji Svijet? –
već je Nail ustao na noge - da sam ja noćas znao da njih ima ovdje, ja bih prvo
završio sa stražarom. Prvo bh njega isprebij'o, a onda četnike, jednog po
jednog. Jebo im mater svima! Šta je moj babo bio kriv, što ga ne zarobiše,
što ga ne razmijeniše. Hoće, četnik, kurac! Nego, pravo metak u čelo!
Koliko god da je Nail bio u pravu u dijelu kojim
je ukazivao o nehumanosti četnika, koliko god se mi u tome slagali s njim,
znali smo da ovaj njegov dijalog s Taibom neće ništa promijeniti, zato se
vratismo na sam razgovor o zarobljenim četnicima.
-
Koliko ih
ima?... Jesu li mlađi?... Ima li žena? – skoro istovremeno dođoše tri pitanja.
-
Ima ih dosta,
preko šezdeset. Nema kak'ih nema, mladića do dvadeset godina, i od trideset,
četrdeset, pa do šezdeset. Uglavnom su to odavde, iz Trnova i okolnih sela. Imaju i tri žene.
-
Kakve su?...
Jesu li mlade?... Jesu li lijepe?
-
Jesu, mlađe su.
Nisu loše. Ima jedna, pravo dobra!
-
Sad nam još reci
da ih niko nije ni jebo? – opet se Nail dreknu.
-
To nisam pit'o.
-
O, Alija, jebem
li ti vojsku! Sad, vala, ne bih mog'o ni da same dođu i da me još mole. Ali,
beli kad o'zgo naiđemo, moli Bože samo vremena, što ga one više ovuda budu
hodale nejebane, nek mene jebe vas ostali svijet!
Dejčići,
škola
