II - 40 / Pomislio sam da koračam džehennemom

„Dri'ema mi se, mila majko,

bih malo zaspala.“

„A, gdje ti je, kćeri moja,

tamna noćca bila?“

„Čuvala sam, čuvala sam,                                                 

cv'jeće od bećara.

Bećari mi, bećari mi,

cvi'eće pokradoše.

Bećar Jovo, bećar Jovo,

i bećar Ilija!“

                                                                 

Preda mnom gore vatre! To je prvo što vidim. Prvo što sam pomislio je - da upravo koračam džehennemom!? Nedostaje mi osjećaj pogibije. Pitam se, briše li se on kada čovjek stigne tamo!?

Odjednom mi džehennemske vatre počinju ličiti ovozemaljskim. Svjetlost njihova mi otkriva čovjeka ispred mene. Zatim mi se javlja i osjećaj kako neko korača i iza mene. Tada shvatam da i ja koračam. Nemam više dilema, živ sam!

Još da otkrijem što sam ja jedini koji se ovome čudi. Ruksak na leđima je sljedeće čega se sjećam. Flaša koja se nalazi u njemu, pomaže mi se sjetiti cijele kolone. Petorica je nas iz Trošnja, komandir nam je Taib Bekan, braća Ušto su nam vodiči, puno je mojih adeša tu... Okrećem se i prepoznajem Abida Hajdarevića iza. Tog trenutka se prisjetih svega što se dogodilo do momenta kada smo posljednji put sjeli odmoriti.

Sjećam se kako tada osjećah da potpuno gubim snagu. Taj osjećaj je sada drukčiji, hodam kao na polasku s Trebove. Tražim vezu između tih dvaju osjećaja. Kad je nađem, shvatiću što se čudih ovim vatrama.

Da je lakše nađem, zatvoriću oči. Zatim ih ponovo otvoriti. Onda opet zatvoriti, pa otvoriti.

Bilo je dovoljno. Sve mi je jasno, samo još da povjerujem!

Da li je, doista, moguće? Do večeras sam bio među onima koji bi u takvo što teško povjerovali. Sad mi je pobijati vlastita uvjerenja. Poslije, još, i druge ubjeđivati u isto. Ili, možda je najbolje da u dnevnik zabilježim samo kako sam bio toliko iscrpljen da mi se na trenutak učinilo kako mi se duša odvojila od tijela, stvorivši mi osjećaj da sam se našao u džehennemu.

Neće ići, iz tri razloga. Prvo, lagao bih. Drugo, vatre nisu bile plod osjećanja, bile su stvarne. Treće, u takvoj bi situaciji svako doživio osjećaj da je dušu prošetao džennetom!

Ostaje mi, a i najpoštenije je, držati se istine. Tako ću i zabilježiti. Ostaviću onima koji budu čitali da se odluče, hoće li u nju povjerovati ili sve pripisati mojoj mašti.

Spavao sam. Hodao i spavao!

Siguran sam. Sjećam se pripaljenih cigareta, dotle sam bio budan. Inače sam ponajmanje, od svih, spavao proteklih dana i noći. Nespavanje me potpuno iscrpilo, nisam mogao više trpiti. A kada sam se probudio, snaga mi je bila povraćena. To je i najvažnije.

Koliko mi je sna trebalo? Više nego što treba da se cigareta ispuši. Pet-šest minuta sam, najmanje, spavao sjedeći. Još desetak hodajući. Jer, s mjesta gdje smo sjeli, vatre se nisu vidjele. Uglavnom, spavao sam tačno koliko mi je trebalo za povrat snage!

Kako je moguće? Jednostavno, postoje zakoni prirode kojih nismo svjesni.

Iz razrušenog Trnova, u kojem je dogorijevalo ono što je bilo preostalo, izašli smo u potpuni mrak. Umjesto snage, pokretala nas je volja. A, umjesto svjetlosti, usmjeravala inercija.

U pokretu se tijelo još opiralo snu. Sjeli smo, tijelo se predalo, duh i podsvijest su ostali budni. Spremni reagovati po inerciji.

Ustali su oni ispred, duh i podsvijest su podigli moje tijelo. I dali znak onima iza. Nastavio sam slijediti kolonu, tijelo se još odmaralo. Koliko je bilo potrebno.

Što se to poklopilo s trenutkom kad prolazismo kroz zapaljeno selo? Nešto se, ipak, moralo desiti slučajno!

Ovo je moje objašnjenje. Svako može dati drugo, samo nisam siguran da će se ono poklopiti s mojim osjećajima večeras.

Dio mene još lebdi u njima, dio prati stvarnost. Uspijevam primijetiti neke natpise, na zidovima koji nisu izgorjeli. Na jednima piše „Armija BiH“, na drugima „Vukovi“, na trećima „Daidža“, na nekima rečenice koje svjedoče da je ovo bilo pravoslavno selo a da su ga zadnji pohodili naši borci...

Izlazimo iz sela, prolazimo tablu s njegovim imenom „Grab“, razmišljam o ovim natpisima. Čudim se čudnim nazivima naših jedinica, mislio sam da su takvi primjereni samo osvajačkim vojskama. Meni se puno više dopadaju lokalni, tako treba, tako se i naš bataljon zove. „Sutjeska“ je bolje nego da smo i mi uzeli ime nekih zvijeri, hijena recimo, ili lešinara - ne daj Bože.

Čuo sam za „Igmanske vukove“. Pominjaše ih neko na Varizima, s opaskom da je to neformalni naziv za malu jedinicu koju je predvodio, već legendarni Čedo Domuz, Srbin iz Hadžića, koji je okupio najbolje momke iz svoga kraja, a prema majčinom zavjetu je stao na našu stranu. Koliko razumjeh, bio je policajac, brzo je uvidio šta se dešava, a shvatao je značaj planine Igman...

Na momenat misli usmjerih ka „Daidžinoj Riječkoj brigadi“. Jedni kažu da je taj Daidža Hrvat, drugi da je naš, ali se svi slažu da se sa svojom jedinicom proslavio u Hrvatskoj. Otud nosi i ime, još tada su je većinom činili muslimani, dio njih je i ovdje, dijelom su dopunjeni od hrabrih mladića, dobrovoljaca, od Grepka do Hrasnice. Ovo smo čuli još na Trebovoj, nešto nam ispričaše i momci kojima smo pomagali iznositi plijen. Hvalili su njihovu opremljenost, istakavši i detalj koji mi često dolazi na um. Dvojica od nijh su nosili testere, hoću vjerovati da im treba služiti samo kao alat. Za one što nose „handžare“, ne znam ni što bih mislio.

Imam nešto i ljepše za zapamtiti. Oni su ih naučili da se u akciju ne ide „s tonom minicije“, već sa samo tri-četiri okvira. Ako se u napadu šta uradi za petnaestak minuta - uradi, a za to je dovoljno stotinjak metaka. Ako se oni dobro rasporede, dovoljni su da popune to vrijeme!

                                                        ***

Osjećao sam da mi se vratilo podosta svježine, mozak mi je, eto, opet „fercerao“, nisam sanjao, sve čega se sjećam i desilo mi se, ponešto i čega ne sjećam, a čujem kako neki govore da smo stigli. Nismo na Igman, znam, ali jesmo gdje kanimo odmoriti.

Nekako su vodiči, ili Bekan, naišli na nekoga ko nas je uputio. Stižemo pred školu, bar je to bila ranije. Tu, nešto čekamo.

Pouslanjali smo se na zidove, svejedno nam je. Ne bi nas čudilo da opet nešto iskrsne, da moradnemo produžiti. Mislim da bi najmanje voljeli da se čekanje oduži.

A, baš je tako bilo. Stigao sam čuti da smo u Dejčićima, selu podno Igmana, ali nikako da dočekamo poziv unutra.

Koristim vrijeme, gledam u Abida koji sjedi do mene, i kontam: ako će mi iko prvi povjerovati, on će.

-          Jesi li pospan? – pitah oprezno.

-          Kako nisam, brate. Jedva na nogama stojim!

-          Nemoj zaspati stojeći. Mogao bi, ne daj Bože, pasti!

-          Neću. Mada mi se jednom desilo. Nisam pao, al' zamalo!

-          A, vjeruješ li da čovjek može hodajući spavati?

-          Nisam valjda spav'o?

Kratko vrijeme obojica bijahosmo zbunjeni. Na momenat mi kroz glavu prođe kako bi moglo biti da nas je pola spavalo. Ipak, sigurno ne u isto vrijeme. Zato mi je, u ovome času, najvažnije bilo to da mi vjeruje. Povratih se i požurih mu ispričati svoja osjećanja u trenutcima kad prolazismo kroz Grab.

Sasluša me zorno, zatim predoči i dio svog noćašnjeg iskustva:

-          I mene je nosalo. Jebo me vas svijet, ako i mene nije koji put prenijelo. Dobro, nije baš tako dugo. Ali, idem, idem... znam da idemo „ovako“ – rukama pokaza ulijevo, u nastavku priče udesno – trznem se, nemam pojma šta se dešavalo sa mnom, osjećam da i dalje hodam, ali mi se sad čini da hodamo „ovako“... Kada smo smotali, okrenuli, da me ubiješ ne sjećam se.

Čovjek se nekad zna nasmijati i kada nešto nije smiješno. Svakako nam se čekanje baš odužilo, pa nam ovo malo smijeha dobro dođe. Još smo zajedno pogledima pretraživali po ostalima, složili smo se kako nam se svi čine malo svježijima nego u Trnovu.

Biće da smo se dobro „u spavanju“ rasporedili. Neki dok smo sjedili, neki malo i u pokretu. Većina je to smjela i mogla sasvim na kratko, makar nekoliko puta, pa se neće ni sjećati.

Ja sam sigurno rekorder. Nije za pohvaliti, ali me nije ni sramota. Gledam na ovo samo kao na vrlo neobično iskustvo. Uzgred, za koje bih volio da se nikad više ne ponovi!

                                                                         Trnovo, 1992.