II - 37 / Kakvim sam i zamišljao bosanskog vojnika

Kad sam skoro prolazio

mimo dvora drage moje;

Vidio sam dragu moju,

gdi je cviće zalivala.

                                                                      1/2. avgust 1992.         
Bistrom vodom draga moja

bilo lice umivala.

Čuh je, cviću gdi govori:

„Cviće moje, cvati, cvati,

dragom ću te darovati!“

Svaki naredni korak, bio je slobodniji. Nisam se obazirao što idemo cestom, vjerovao sam kako ljudi što nas vode znaju šta rade.

Čujem da idemo prema Mrežici. Moje skromno poznavanje ovog područja nije potvrđivalo takve priče, no nisam imao prava ni sumnjati. Kao mali sam proveo nešto vremena u rodnom selu svoje maćehe. Uglavnom sam dolazio autobusom, ne mnogo zainteresovan okolinom, ne trudeći se pamtiti put. Jedino sam pamtio cestu, tvrdu zemljanu, koju smo svi nazivali makadamskom. Nismo je sada sasvim osjećali, izostajale su i one oštre krivine, često smo je presijecali nekakvim prečacima.

Sela koja smo ostavljali sa strane, ionako nisam dobro poznavao. Moja stvarna orijentacija, tek će doći kad prođemo kraj džamije ispod Visokovića. Nju sam poznao.

Prolazeći uskim sokacima sela koje još nije izgorjelo, ne mogoh se ne prisjetiti vremena kada ovdje provodih lijepe dane svog djetinjstva. Uživao sam, kao dječak, skakati i igrati se ovim prostranstvom, jureći za loptom ili ovcama. Dosta uspomena me je vezivalo i za raniju mladost i prve simpatije.

Sedam-osam godina kasnije, posebno sam sretan što sam na mjestu s kojeg mogu pozvati takva sjećanja. Nekoliko puta zatvorih oči, sjećajući se lika jedne simpatične djevojčice, dok joj je ime zapelo u nekom turobnom kutku zaborava...

Iznad smo stali odmoriti. Samo sam se ponadao da je ovim završeno i naše pentranje. Mislio sam kako su Visokovići i najviše selo u ovome kraju. Znao sam da imaju i planinu, bar su je tako zvali, ali mi se nije činila ni mnogo visoko, niti sam vjerovao da baš preko nje moramo, ako nam je cilj Grebak.

Put do Grepka nije išao kud sam ga ja zamišljao. Ne idosmo ni planini koju sam znao. Zato smo nastavili s penjanjem.

Uzalud sam, poslije svake uočene male zaravni, iznova prizivao skori kraj brdu koje mi se već pričinjava beskrajnim.

Počeo je i vjetar da nas šiba. Najednom mi, opet, postaje hladno. Bubrezi me podsjećaju gdje sam konačio, noge kako sam Bistricu prešao, mali kratki predasi da je bolje kretati se.

Odmaknut od Visokovića i Mrežice, sve sam svjesniji koliko su mi bili nepoznati. Najnoviju potvrdu dobijam poslije izlaska iz pojasa šuma. Gazimo terenom na kojem je teško bilo premjeriti pet metara a ne prijeći preko nekog većeg kamena. Taman pomišljam kako smo blizu vrhova neke nepoznate mi planine, počinju provirivati i prve kuće!

Nije neobično, nailazimo na tipično bosansko ispodplaninsko selo. Samo što ja nisam vjerovao da takvo negdje ovdje postoji. Od nekoga čujem da se zove - Kljuna. Pominjali su ga na Trebovoj, čuo sam negdje i ranije za njeg, ali se ovome nisam nadao. Još je mrak, kuće se jedva naziru, bijelo kamenje, posebno ono veće, kao da nam daje svjetlost i pomoć za lakše kretanje. Žao mi što ga ne mogoh cijelog sagledati, ali sam jednu sliku o njemu mogao stvoriti. Ovo je jedno do onih mjesta koje mogu voljeti samo rođeni u njemu.

Izlazeći iz Kljuna, ponovo ulazeći u nekakvu šumicu, dočekasmo novi odmor. Opet sam žalio što ne mogu pogled pružiti dokle sam želio. Znam da ovdje život nije bio lak, ali je pejzaž bio predivan.

Odmorićemo duže, usput se pozdraviti s pratnjom. Zahvalićemo na pomoći, bez obzira što na četnike nismo naišli - učinili su da puno lakše izađemo od Bistrice. Serbeznije i lakše smo koračali i disali, štedili smo energiju od opasnih misli. Dovoljno je bilo njih slijediti.

Sporazumjeli smo se, kako daljnji put znamo i sami. Oni nam nisu mogli reći pojedinosti, ali su imali još jedan zadatak. Žurno nas pozdraviše, odlazeći u nekom drugom pravcu. Pomalo se na sebe ljutih što ne pitah makar ko ih je predvodio - kad ovo budem bilježio u dnevnik, nedostajaće mi taj detalj.

Tek što je posljednji od njih napustio naš smanjeni vidokrug, i mi nastavljamo. Bilo je prilično hladno za prvi na drugi avgust, hodajući se to manje osjeti.

Ni zagrijali se nismo ponovo, čelo se još jednom zaustavi. Kolonom dođe vijest da smo opet nekog sreli! Ubrzo se počesmo sklanjati, da bi taj neko prošao.

Koraci se čuju, mi stojimo. Uskoro počeše prolaziti. Vidio sam jednog borca s puškom, pa drugog, trećeg... Dvije mi stvari privlače pažnju, svi nose puške i žute trake, neko o ramenu, neko o rukavu a neko na pušci. Poneki oko glave nose i zelene. Drugi detalj, mnogo više liče na vojsku nego mi. Svaki je drugi naoružan automatom, pokoji je tu i puškomitraljez, primijetih nekoliko zolja i jednu osu. Osim toga, svi imaju bar dio vojničke, maskirne uniforme. Uglavnom raspareno, ipak vrlo značajno.

Zagledah svakog, onako opčinjen time što mogoh vidjeti. Tako, vidjeh i jedno - dobro mi poznato lice.

-          Huso, ti li si!? – jedva se usudih prepoznati ga.

-          Ko je to? – reče prije nego me dobro pogleda, da bi ne dobivši odgovor, nakon lakšeg unošenja u lice samo potvrdio da sam bio u pravu – E, đe si jarane. Živ si!

-          Bar ti znaš da je ova koža dovoljno debela!

-          Znam... znam, nego šta je s tvojima?

-          Malo duga priča. Ja i najstariji buraz smo se izvukli. Za ostale ne znamo, možda su zarobljeni. Fehim, brat kojeg mi i ti znaš, trefio se u Sarajevu, studir'o. Već dugo ni za njega ništa nismo čuli. A, s vama? Čuo sam da su i Andelije izgorjele.

-          Jesu, jebi im mater. Sve su poždili, ali glavno je da su čeljad živa. Tu i tu je - neko stariji ubijen. Svi, koje znaš, dobro su i zdravo. Tu smo, jedni na Grepku, jedni na Kremencu...

-          Hajro? Eno? Brle?

-          Zar nisi Brla vidio, proš'o je. Hajro nam je zaglavio u JNA, primljen za rezervne oficire. Ni mi ne znamo za njeg ništa, ima nekol'ka mjeseca kako se zadnji put javio, već je ovuda kuhalo. Bio je dobro, nije im'o problema. Ama, ja se ne sikiram za njeg, izvući će se on. A, i ako ne uspjedne, ne boj se, srediće on bar jednog-dvojicu prije nego oni njega! E, tako ti je to... Je li ono ti pita za Ena, ili za Majdu?

-          Za Ena, naravno. To mi je jedan od boljih ahbaba. Majda je prošlost. Znaš ti to, ali ako ti nešto to znači, dodaću – nažalost!

-          Okej! Okej! Majda je dobro. Nedavno je otišla na Igman. Kad je vaš major kren'o s prebacivanjem naroda sa Zelengore, i naš je pukovnik uradio isto. A, gdje ste vi pošli?

-          ? – ne odgovorih mu, već oštrim, upitnim pogledom insistirah da prvi on odgovori na ono šta ja njega tačno pitah.

-          Hm... Eno je, takođe, tu negdje. Nije s nama, on i Mehmed su s Kijevljanima. Nego, ozbiljno ti kažem, ako idete na Igman, možeš vidjeti Majdu. Potraži je. Daj, još se mi nismo odrekli takvog zeta!

-          Imaću na umu... Stvarno, gdje vi toliko žurite, u ova doba?

-          Ujutro rano, kreće velka akcija. Naša četa napada Osija i Varize... Ćao, vidimo se, odoše mi!

Imali smo mi još pitanja jedan drugome, mogli bi do zore muhabetiti, ali nas je vrijeme preticalo. Njihov komandir, nije bilo dileme da je tako, završio je svoj razgovor s Taibom i upravo prolazio kraj nas.

Obojica, brzo nestaše u mraku. Još neko vrijeme zadržavah lik Husa Andelije pred očima. Činio mi se baš onakav kakvim sam i zamišljao bosanskog vojnika. Na nogama čizme, prave vojničke, maskirne pantalone, svijetla košulja i crni prsluk, tanka mahrama stegnuta oko glave, a u ruci automat sa žutom trakom na nišanu... Volio bih i ja tako izgledati u povratku. Još bih dodao borbeni ruksačić umjesto ovog velikog ranca, mada sam i na njemu zahvalan, te bilo kakvu čuturicu, koju smatram nezamjenjivim dijelom opreme jednog ratnika.

Pravo na kratko predavanje mašti brzo prolazi, treba dalje za kolonom. Tu pred sobom vidim ljude koji izgledaju dosta jadnije, kao i ja sam. Ali, ovo što smo vidjeli, povećava i naše nade. Iako oprema neće uvećati srce, učiniće da se osjećamo spremniji za tešku i neizvjesnu budućnost naše borbe.

Mi smo na jednom od prvih zadataka koji će nam tu budućnost približiti. Smatramo kako smo njegov najteži dio ostavili iza sebe, kako je pred nama još jedino pitanje brzine, odnosno izdržljivosti. Bistrica i Mladi gaj, u povratku će biti nešto drugo. Svi ćemo imati puške.

Nismo znali šta je onaj komandir čete pričao s Bekanom. Neki su primijetili da smo skrenuli od očekivanog puta. Misleći da je tome kriv mrak, čula su se negodovanja.

Ubrzo smo stali. Saznaćemo i zašto.

-          Pobogu ljudi, nije mi jasno da ne možete ni pet minuta da se strpite – Bekan je lično stao pred nas – vjerujte, i meni se žuri, i ja bih najradije sad pravo na Igman. Ali, ne možemo. Ovi ljudi su znali za nas, lahko su skužili ko smo. Međutim, u ranu zoru, to je za dva-tri sata, kreće naša velika ofanziva na cijelom ovom području. Ima tu dosta jedinica, zato svi nose iste trake, da se mogu međuse raspoznavati. Mi traka nemamo, mog'o bi nas neko sresti, pomisliti da smo četnici. To bi moglo omesti naš napad, plus što bi mog'o i neko od nas stradati! Nema nam druge, rečeno nam je da se sklonimo na ovaj proplanak, sačekamo dok to ne prođe. Akcija je dobro isplanirana, sigurni su da će uspjeti. I da se neće ni odužiti. Čim bude gotovo, neko će doći i javiti nam. A, tada ćemo nadoknaditi sve izgubljeno. Uzmemo li Trnovo, znate koliko će nam lakše biti...

Ne bi nam vrijedilo puno razmišljati o ovome. Neće nam biti žao zbog ovog zadržavanja, ako bude istina zadnja rečenica koju smo čuli. Još ćemo i slaviti što smo makar i na ovaj način svjedoci ponovnog zauzimanja Trnova. Sjećam se osjećaja, još smo bili u Trošnju, kada je radio javio o prvom gradu koji je naša Armija oslobodila. Bilo je to Trnovo, poslije su ga četnici ponovo okupirali.

Svejedno, nije nam bilo ni ugodno. Na mjestu smo oko kojeg će se uskoro voditi borbe, a - bez i jedne puške smo! Trebali bi se osjećati bezbijedno, ali samo ako sve bude išlo po planu. U suprotnom, džaba će nam na um padati oni koji su uporno zahtijevali da sa sobom ponesemo bar pet-šest pušaka. Ako je tačno da na Igmanu puške ne daju onome ko je već ima, mogli smo ih skriti negdje na prilazu...

Mogao sam razmišljati o nečemu ljepšem, Huso mi je dao ideju, ali mi situacija i neizbježna napetost ne dopuštaše. Svi bismo najrađe malo i odspavali, već je ovo druga besana noć, ali je preblizu zora i ono što ona nosi. Ko bi propustio prve znake svitanja!

Prvi put u životu, tako uživam u tome. Ne znam jesmo li iz sekunde u sekundu primjećivali razliku, ili smo to umišljali. U svakom slučaju, gledali smo kako zora sviće.

                                                                             Miljevina