Puhni mi, puhni,
hlađane,
dođi mi, dođi,
dragane.
U moju bašču zelenu,
pod onu ružu rumenu.
1.avgust
1992.
Sitan sam biser prosula,
dođi mi, dragi, skupi
ga.
Ti ćeš mi biser
kupiti,
a ja ću tebe ljubiti.
Već je bilo svanulo kada stigosmo jednoj ledini.
Zastali smo tu i počeli otvarati celofane i kušati ponijeto meso.
Odmor je potrajao duže, izvjesno ćemo ovdje i
ručati, čak i predaniti.
Izgubili smo cijeli dan, ipak ćemo niz Mladi gaj
noću. Srećom, hrane smo ponijeli više. Kad je već tako, možemo mirno uživati u
suncu koje se počelo probijati.
Život je čudan, nepredvidiv. Sve vrijeme me sunce
muči, sada mu se radujem. Još se nadam kako će ga danas biti dovoljno da mi
neutrališe prethodnu, ledenu noć.
Dan koristimo i za bolja upoznavanja. Između
sebe, ali i o onom što nas je ovdje zadržalo.
Ipak su četnici viđeni! To su vodiči sinoć rekli
Taibu, savjetovali ga da odgodimo polazak, ali i da se ne vraćamo na Trebovu.
Tako smo postigli dupli efekat. Ako je izdajnik na bilo koji način saznao za
ovo i javio četnicima, ovaj su put zalud čekali. Ostaje im da se pitaju da li
smo prošli nekim drugim putem.
Pred nama je vrijeme koje će potvrditi da nismo
pogriješili. Koristimo ga i za odmor, opuštanje, priče i dogovore. Nas petorica
se opet želimo držati skupa, ali bez izbjegavanja ostalih.
Tako nam je prišao jedan mladić. Predstavljajući
se, saznadoh da je bliži rođak Senadu Hajdareviću Lehi. Uz jednog od vodiča, to
je bio drugi Abid.
Nije se činio čovjekom s kojim se neće moći.
Godina, desetak više od mene. Nije bio oženjen, ali ni neka baraba. Poznavao je
dosta naših, iskreno se divio onome što smo do sada uradili. Vjerovao nam je, po
sopstvenom priznanju, uz nas se osjećao i sigurnije.
Polako se vezuje za Aliju i mene. Nećemo ga
odbiti, ni poslije priznanja da je s hranom tanak. Svidjelo nam se objašnjenje. Koji su ga poznavali, mogli su potvrditi kako je od početka rata izgubio dosta
kilograma. Poredili su ga s Mufom, što sad nije tako izgledalo. Meni ga je
takvog teško zamisliti, ali vjerujem, i - cijenim. Jedini, ranac nije ni nosio.
Da ne bi došao u iskušenje! Nije računao na zadržavanja. Put svakako ostaje
naporan, a mi hrane imamo dovoljno i za još jednoga.
***
Spuštanje mraka smo, ipak, dočekali u koloni.
Otprilike smo zauzimali ranija mjesta. Nekako se potrefilo da bude kako me
amidža savjetovao, negdje na početku treće trećine. Bio sam prvi od Trošnjana,
iza mene Zaim, Alija, tu se ubacio Abid, onda Nail i Šemso...
Uzbuđenje se vratilo. Činilo mi se, veće nego
kada tek krenusmo. Sve veće, kako mrak postaja gušći. Kod mene najizraženije,
meni je ovo sve nepoznato. Razmišljao sam o čemu i ostali, vjerovatno lakše
povremeno bježeći od tih misli.
Gusti mrak nije dozvoljavao da pratimo kuda
idemo, jedino smo nogama osjećali promjene konfiguracije terena. Išli smo
jednom brinom, čiji je prokres omogućio da na zamišljenom dijelu neba vidm
presijavanje crvenkastih tonova kroz crnu boju mraka. Ne razumijem. Da je
mirovalo prihvatio bih to kao neku normalnu pojavu, najavu moguće promjene
vremena. A da nije rat, zastao bih i uživao u zanimljivom prizoru.
Okrenuh se Zaimu i pitah. I u tihom glasu, ali i
kroz konture njegovog lica primijetih, osjetih prisustvo blagog smiješka.
Nastao zbog moje neupućenosti, nikako zbog onog što mi je dao kao pojašnjenje.
Upravo prolazimo dijelom s kojeg se daju vidjeti odbljesci trenutnog, noćnog
granatiranja Sarajeva.
Bacih još jedan, posljednji pogled preko kose niz
koju se sada već spuštasmo. Ne crtam u glavi kartu, ne sumnjam da ima pravac
koji se provlači između Treskavice i Jahorine i doseže do dijela krvavog neba
iznad Sarajeva. Razumljivo mi je i to da četnička artiljerija ni noću ne
miruje, hladnoća me prekri zbog spoznaje koliko smo i daleko i blizu stvarne
siline rata. Vjerujem da su i prošli put vidjeli slično, zato je sada Zaim tako
siguran, ipak se pokušavam otrgnuti od sličnosti ove s onom noći.
Osjećala se napetost - sada izraženija kod ostalih kako smo se primicali
mjestu nedavne zasjede. Dobrim dijelom smo je prikrivali, zbog mraka ali i
odlučnosti i inata.
***
Prvi put se zaustavljamo nekih dvadesetak minuta
prije tog mjesta. Podijelićemo se u dvije grupe. Halil Ušto, stariji od braće,
onaj s crvenijom bradom, ide naprijed. S Taibom i ostalima koji su imali
pištolje, te još dvadesetak po redu. Abid, onaj žući, krenuće s ostalima kroz
desetak minuta.
Mrak nam nije dao da biramo mjesta. Zakoračio sam
odmah iza Abida, vođen osjećajem a ne amidžinim riječima. Neće nam se ništa
dogoditi, proći ćemo bez problema, samo moram paziti da mi Abid ne izmakne iz
vida.
Iza sebe čujem Balića, njegove suze i zveckanje
ašovčića. On nema predosjećaj, samo ono što zna i što je naumio. Prenio mi je
neko, dok smo odmarali, to je bio dogovor njega i brata. Jedan su se drugom
zakleli, koji prvi pogine obavezuje onog drugog da ga pokopa i osveti!
Zaim nije uz mene, ali mi njegova orijentacija
više nije potrebna. Počinje se osjećati snažan zadah, napadaju nas nagoni za
povraćanjem. Možda bi strah bio izraženiji, da nije ovako mučno. Jesmo znali da
je jedna grupa prošla, ali može biti i da je propuštena kao izvidnica. Mi se
borimo sa začepljanjem nozdrva, svjesni da ne smijemo ispuštati nikakve
glasove.
Polako se počinjemo uvjeravati kako četnici ovo
mjesto, od one noći nisu posjećivali. Danju je još i gore, kada je toplije.
Teško se nekom odlučiti ovdje zadržati, osim ako nema baš jak razlog!
Neko Baliću pokazuje mjesto gdje ga brat čeka...
Nisam odolio zastati, pogledati kako se amanet ispunjava!
Sa suzama. Muškim. Bratskim. Ipak se držao hrabro
i ponosno. Spustio se na koljena, položio zakletvu, prihvatio ašova! Žurio se.
Ne zbog straha, nije lako u ovakvim uslovima iskopati mezar...
Mnogi su ga odvraćali, još na Vučevu i Trebovoj,
savjetovali da sačeka - dok ih se ne pođe sve izvući ili sahraniti. Nije
pristao, želio je to sam učiniti. I odmah. Nije mu se moglo zabraniti. Mnogi od
nas bi mu rado i pomogli, ali mi moramo dalje. Nismo se svi stigli ni
poselamiti, razmijeniti želje za srećom. Ja sam imao nijet, ali ne dođoh do daha,
a već sam napravio priličan zaostatak cijele grupe za Abidom Uštom.
Jeleč, mezarje
