II - 33 / Sloboda Bosne je sveta stvar

Ali-begu Misir omilio,

u Misiru dvore načinio.

U Misiru dvore načinio,

u Stambolu ljubu ostavio.

Spremi slugu da dovede ljubu;

ne bi sluge, nit' dovede ljube.

Ček'o sluga godinicu dana,

dok joj majka kose dotjerala,

i oplela trides' pletenica,

i uplela trista madžarija.

Po drugi put gazim Videžom.

Prvi put sam se radovao što ću vidjeti Trebovu nakon dugog lutanja, beskrajno srećan što se živ vraćam. Sada sam tužan što Trebovu ostavljam, radostan zbog razloga radi kojeg to činim, prepun neizvjesnosti u pogledu povratka. U oba slučaja, pun nade!

Hodam Videžom, ne vidim i ne prepoznajem put. Osjećam da je to onaj isti kome sam se, ne tako davno, toliko obradovao i zavolio ga, obećavši mu da ću ga dobro upamtiti - ukoliko mi opet ustreba. Nisam se nadao da će to biti noću.

Znam da mora tako. Ovo je jedini način da obiđemo Jelečki logor. Ne sasvim, trebamo proći blizu, sačekati vodiče, s kojima je sve dogovoreno. Saznali smo to tek negdje na Videžu. Nemam pravo se protiviti, ali će mi ostati nejasno da nije moglo i drukčije. Mogli su oni biti zovnuti na Trebovu, sad bi lakše skupa, i u većem luku, uradili to što moramo.

Neću, opet, razmišljati o onome na šta nisam mogao i ne mogu uticati.

Sjećanjima probijam mrak, tražim onu kolibu. Buljan je svoje hise dotjerao, moje ovce ostadoše. Nema veze, u pravu su i Lato i Šaćir, možda su i potrebnije njima. Nije kome nijećeno, nego kome je suđeno.

Ne bih ni o tome razmišljao... ali, ne mili mi se ni o novoj mogućoj zasjedi, na istom ili sličnom mjestu. Možda izdajice nisu Jelečani. Ko god da je bio, ovaj put mu neće za rukom poći. Skoro da i nema niko kome nisam stigao reći kako sam ja toliko taličan, da se grupi u kojoj sam ja tako nešto ne može dogoditi.

Glupost! Možda je i među poginulima bilo ovakvih, samouvjerenih. Možda mi je pametnije da se sad prisjetim njih, bez obzira što nijednog ne stigoh upoznati. Upoznao sam njihovu hrabrost, upravo je osjećam dok njihovim putem gazim.

Četiri Jelečaka i Balić, svakako zaslužuju da ih često spominjemo. Ako uspijemo, ako se živi vratimo, biće to i njihova zasluga. Sigurno smo oprezniji, pametniji. Sloboda Bosne je sveta stvar, za nju se i poginuli bore!

Prvi u mislima su mi braća Zametica. Mufo mi je pričao o njima. Mladi su bili, tek nešto stariji od mene, simpatični i živahni. Zasigurno i neiživljeni, puno je života bilo pred njima. Blizanci, taman toliko slični, skoro isti, a sudbina slična, pa ipak toliko različita. Pucajući su mogli poginuti, bježeći nikako. Sudbina je odredila da jedan pogine, da ne razmišlja da li onome drugom da ispuni želju.

Gledam ovaj mrak, zamišljam ono mjesto. Osjećam četničke rafale, vidim momke koji su išli naprijed. Manjka im iskustva, pritišću obarače prije nego su stigli zaleći.

Pogođeni su. Jednog je presjeklo po stomaku, obljeva ga krv... boli, ali ga je jedino strah da ga živog četnici ne nađu. Doziva brata, moli za smrt.

Bratsko srce - to ne bi moglo! I njega su stigli četnički meci. Sudbina nije dozvolila da se koleba u vezi nečega što ne bi mogao uraditi. A odabrala je da mu brat nastavi da živi.
Na ovaj svijet su skupa došli, jedan ga prerano napušta. Sudbina je tako htjela.

I Ismeta Balića prerano uputi na pravedniji svijet. Ni njega ne poznavah, ali mi se da zamisliti. Tu mu je brat, onaj pedeset peti, noćas stigao s Vučeva. Major mu je dozvolio, jedini ide s nama a da neće do kraja. Samo dotle, da nađe i pokopa brata. Tako mi je jasno i zašto ne nosi ranac a nosi ašov, vjerujem ispod jakne i pušku. Valja mu se samom vratiti.

Pokazali su mi ga na polasku. Krupan i stasit brkajlija. Vrijedan, što bi u mom Trošnju rekli „ko od brda odvaljen“. Brat mu je, kažu, bio još vrjedniji.

Mogu i ostale zamisliti. Vidim im lica, čista su, vidim im stas, krupni su, vidim im hrabrost, s nama je, nju četnici nisu ubili!

                                  ***

Stiže upozorenje da prestanemo i šaptati. Da pazimo kako idemo i gdje stojimo. Blizu smo Jelečkom logoru.

Stali smo i čekamo. Dva najbolja vodiča, od svih što su prevodili civile, a koji nisu išli prvi put, ovdje nam se trebaju pridružiti. Naš smo hod uskladili dogovorenom vremenu, ne bi trebali dugo čekati. Ne bi trebali!

Kako su minuti sastavljeni od sekundi, čovjek najbolje osjeti kada mora čekati a pritom ne smije ni da misli.

Prvih je tristo sekundi prošlo. Blizu smo tom trenutku, kada će, po dogovoru, oni izroniti iz mraka. Možda će i ranije, tako bi trebalo, lakše je bilo da su oni nas čekali...

Novih tristo sekundi. Opet ništa drugo ne mislimo, misli su nam skupljene u jednu tačku. U kojoj trebamo ugledati dvije siluete. Možda je to dio dogovora, tačno u zakazano vrijeme.

Počinju teći i sekunde poslije! Misli i dalje zure u isto.

Svaka nova ostavljena sekunda umara naše misli. Pitanje je na kojoj će se prelomiti, okrenuti nestrpljenju, zatim i nervozi.

Ne znam tačno koliko je sekundi prošlo, postao sam već nestrpljiv. Znam da smo to učinili nekako u isto vrijeme.

Ide i nervoza. Tu su prve vrtnje glavom, prvi uzdisaji, podizanja čela, prve prošaputane jednorječne rečenice. S čela kolone stižu zahtjevi za još strpljenja.

Prošlo je još...

Neće biti važno koliko, upravo smo se ukočili. Ne dišemo. Slušamo korake. Želimo razabrati da tačno pripadaju dvojici ljudi. Naših vodiča.

Vjerovatno su to oni, ali ništa ne vidimo. Čujemo da se Taib došaptava s njima. Ne sluti na dobro. Čemu zadržavanje, trebali bi se što prije odmaći odavde!

I ovo je potrajalo tri ili četiri minute. Možda nije bilo došaptavanje, nego ubjeđivanje. Na kraju se ipak završilo.

Okrećemo se i vraćamo nazad. Tek nam sad ništa nije jasno. Da li su stigle vijesti o četnicima, da li je to razlog? Ne može biti da smo odustali, nemamo pravo na to!

Stali smo, čuju se negodovanja. Nail je digao glas, traži da nam se svima kaže o čemu se radi.

Objašnjenje stiže. Do nas je stiglo nepotpuno, samo znamo da ćemo se ovdje zadržati još neko vrijeme. Vodiči ne mogu ili ne žele da nas vode. Je li se u Jelečkom logoru saznalo za nas, ili je nešto sasvim drugo, izgubilo se kroz kolonu.

Nebo se opasno namrgodilo, planinski vjetar već opasno puše za vrat, neće biti dobro ako se čekanje oduži.

Pribijamo leđa uz leđa, moramo nekako izdržati. Prizivamo bar nešto dobro u ovome. Možda su ovo prvi znakovi da ćemo uspjeti, opreznosti nikad nije viška.

Bolje se nadati i vjerovati, nego sumnjati i razmišljati! Ne znam jesu li drugi tako shvatili, ja pokušavam zaspati i usniti nešto lijepo...

Lelija