„Šta je uzrok, moj
dragane,
pa me mladu ostavljaš?
Il' je druga ljapšeg
stasa,
il' je boljeg plemena?
Ili što sam ja,
sirota,
tajnu ljubav otkrila?“
„Nit' je druga ljepšeg
stasa,
nit' je boljeg plemena!
Uzrok ti je, moja
draga,
što si srca kamena!“
Ne možeš nešto ne čuti. Pitaj se ti, poslije,
zašto su ti detalji čekali. Pogađaj, koji dolaze od onih što su bili tamo, a
koje su dodali neki drugi. Priznaj da se čovjek nekad ne voli ni sjetiti svega
što je vidio, nekad ne može sve zapamtiti, a nekad ni ne vjeruje u sve što je
vidio!
Razlučuj bitno od manje bitnog, trudi se ili
nemoj, uklapati u ono što si već čuo. Gdje se ko nalazio, kako je zalegao,
koliko je blizu njega i koliko metaka profijukalo, kako se držao i osjećao u
tome trenutku, je li neko ranije upozoravao na mogućnost slične opasnosti, što
su pojedinci tokom puta toliko dizali glas da se „čulo do Miljevine“, jesu li
neki samo iz sujevjerja upozoravali na loša predskazanja, da li se sve moglo
drukčije desiti...
Zašto je neko, ili neki, ćutao, ćutali dva dana.
Čekao i dočekao Majora. A onda požurio svima ispričati, da se pohvali svojim
opažanjem, unaprijed opravda što mu to tada nije bilo sumnjivo. Usput i sve
nas pripremi za toliko iščekivano obraćanje Majora.
***
Možda se Major trudio izgledati mirno, vidjelo se
da nije tako. Samo se činilo uobičajenim, počeo je osvrtanjem na cjelokupno
stanje, bez obzira što je znao kako to nama večeras nije toliko bitno.
Jedino je tišina iščekivanja pomogla da čujemo kako hrabri branioci Gradačca
brane svoj grad, ili kako Jukini nižu pobjede oko Sarajeva.
Trenutak kada smo cijele sebe stavili u službu
ušiju je kad je počeo govoriti o situaciji u i oko naše jedinice.
-
Upoznati ste s
onim što nam se dogodilo, što nas je potreslo. Zauvijek smo izgubili pet boraca. Teško je reći da je neko glupo poginuo, ali
se svi trebamo upitati je li se ovo moralo dogoditi. Nekad nam se učini da smo
preduzeli sve što treba, a neke stvari nismo stigli predvidjeti. Rat je, ginuće
se... ali, da imamo pet poginulih - mi moramo nešto uraditi, nidokle nećemo
stići ako ovako budemo gubili ljude. Koliko smo akcija ovdje odradili, nismo
imali ovoliko gubitaka. Teško je sad pričati o tome, šta bi bilo da je bilo...
Nećemo kukati, hoćemo saosjećati s njihovim porodicama. Jedini način da se
zahvalimo i jednima i drugima je da nastavimo našu borbu, počev od zadatka na
kojem su oni stali... – čulo se u stroju olakšanje, odobrenje, ali ni oni drugi
nisu mogli skriti svoje reakcije, na sve je Major računao pa je jednako mirno
nastavio – za nastavak borbe su nam potrebne puške. Ne možemo ih goloruki ni
otimati. Neće nam ih niko drugi ni donijeti ovdje. Ovo jeste sigurno do sada
najopasniji zadatak, ali mi od njega ne smijemo odustati. Ne samo zbog onih što
su poginuli, već i zbog nas! Baš što je opasan, tražili smo dobrovoljce. Niko
nikog nije tjerao, neće ni drugi put... Ima nešto što imam pravo tražiti od
svakog! Ne pričajte po logoru svašta, ne torokajte k'o kakve babe. Šta god da
čujete, stegnite to u sebi. Mogao sam razumjeti dok je logor bio pun žena. Sad
ih nema! Neću nikakve tračeve, nagađanja, insinuacije. Ko se ne može suzdržati,
biće prilike, neka se spakuje i napusti logor. Neka ide ženama, gdje mu je i
mjesto. Meni ne trebaju ljudi koji se od žena razlikuju samo po tome što u
gaćama imaju muda. Ne samo meni, nikome ovdje. Pamet u glavu, doći će vrijeme
kad vam neće ni padati na um da blebećete kojekakve gluposti. Pomislite li na
one koji su tu oko nas, i dan i noć s puškom, o čemu oni razmišljaju? O
četnicima koji ih svakog trena mogu napasti! Nemaju oni vremena za gluposti, a
manje se žale nego vi ovdje. Završiću kratko, vaše je samo da slušate
naređenja. Niko vas ne tjera i ne naređuje da uradite ono što ne možete.
Odlučite, hoćete li biti ratnici il babe... nane!
Očekivali smo da će reći još nešto. Ni rezil ne
pada teško, kad od Majora dolazi. Nije, okrenuo se i odjahao. Ali, sigurno je
dobro pripremio Admira.
-
Čuli ste, nadam
se i razumjeli Majora – on nam se obratio pošto je ovaj bio već dovoljno
odmakao – nemojte da vas buni ono što ste, siguran sam, malo prije ovog
postrojavanja čuli. Moguće da je istina, moguće i da nije. Nemamo dokaze, ne
možemo nagađati koja su ta dvojica Jelečaka koja su se, navodno, izdvojila iz
pratnje. Jesu li oni izdajnici, ili su samo otišli da seru, ko to zna. Niko se
ne sjeća da su bili kad je bila zasjeda, al' ne može garantovati ni da nisu. Ne
znamo jesu li se oni i vratili u logor. Jesu li i jedini, možda takvih ima
još... Nećemo mi o tome razmišljati. Tu je Major, on će zovnuti Seja Prazinu,
ispitati šta se to tačno desilo. Mene zanima ono drugo, ono što nas opet čeka.
Za jedan sat, gore pred mojom kolibom, čekam sve koji su spremni ponovo ići. Ne
znam ni ja kad će Major odobriti, može biti sutra, može tek za heftu. Mi se
moramo odmah početi pripremati, dogovarati. Da vidimo koliko nas je spremnih.
Samo, ko se večeras javi - javi. Ništa naknadno, taman da bude svega deset. I,
ono što se budemo dogovarali, ostaje među nama. Čuli ste Majora!
O tome gdje ću ja biti za sat, nisam imao dileme.
Međutim, ne mogu a da sad opet ne razmišljam o potvrdi onoga u šta nisam odmah bio
spreman povjerovati.
Kakvi su mogli biti motivi? Ne ide mi u glavu da
je novac ili nešto slično. Zar neko, ko se u ovakvim okolnostima našao u nekom
od ovih planinskih katuna, može imati drugačija opredjeljenja sem borbe za
slobodu. Teško prihvatam i mogućnost da je nekome zarobljena porodica pa da se
našao pod ucjenom, da je mogao pristati na takvu ucjenu. Nije se lahko staviti
u njihov položaj, još teže prihvatiti da nije postojalo drugo rješenje...
Čekajući vrijeme koje je meni sporo prolazilo,
vratih se malo sebi. Nisam pitao, ali vjerujem kako neće biti smetnja to što
prvi put nisam bio na spisku. Noge su me boljele, sad sam bolje, a stalno sam
bio na oku da bi neko i pomislio... Osim toga, već mi je jasno da je dobar dio
odustao, iz raznih razloga. Svaki će dobrovoljac dobro doći.
Vjerujem kako će nas biti dovoljno, spremnih da
budemo djelić historije. Grupe - koja je prva donijela veću količinu naoružanja
na Zelengoru. Siguran sam da ćemo uspjeti, vjerujem u naše motive, inat i našu
sudbinu!
One naše „četnike“, prepuštam vremenu koje će
naći prostor za adekvatnu njihovu kaznu. Najmanje, u trenutcima koji ne mogu
biti daleko a u kojima će se, i u svojim nemirnim snovima, stiditi onoga što su
uradili. Naravno, ukoliko je sve to zaista istina.
Zelengora vrh Videža
