Kad sarhoši iz mejhane
pođu,
svaki nosi ruku na
saruku,
a moj dragi ruku na
srdašcu.
Gledala ga draga sa
čardaka:
„Mili Bože, šta li mu
je bilo?
Il' e željan vina i
rakije,
Il' je željan lica
djevojačkog?“
Nije Šaćir ništa prizivao, ali je bio u pravu. Ni
ovaj dan neće proći bez iznenađenja.
Taman smo se vratili s doručka, s novostima koje
nisu slutile uzbuđenja. Pola Ćurevaca je još tu, oni su uporniji u zagovaranju
novog pokušaja. Ili, makar traže odobrenje da večeras dio njih ode po tijelo
Ismeta Balića. Čekaju odgovor Admira, možda i Majorov dolazak.
Popričati s nekim ovdašnjim iz one kolone, a biti
načisto šta misli, skoro je nemoguće. Najviše zaziru od sujete zvane izdaja.
Protive se upornosti Ćurevaca, ljute na neke njihove komentare da je greška u
nama, našoj organizaciji. Ne prihvataju da bi drukčije bilo da su, recimo, oni
bili u ulozi organizatora. Prijepirka koja je razumljiva koliko i razlika u
povjerenje Majoru. Ovdje je i prihvaćen i omiljen, tamo samo prihvaćen.
Uglavnom, nije bilo priče u kojoj se nije pomenuo.
Koliko god da je poštovan kad je među nama, dvaput je više - kad ga nema!
Sve je vodilo tome, ništa se neće preduzimati dok
se ne vrati. Zato se mi nismo predugo zadržavali, i u kolibi možemo čekati.
U jednom sam trenutku opet pomenuo Seja
Bajrovića. Potom sam izašao.
Pomislih kako sam postao vidovit. Jasno sam vidio
kako se logoru približava neko iz pravca Videža.
Nije me dugo držalo uvjerenje da je to Major.
Presporo se kretao, nije bio na konju. Svejedno, radoznalost je ono na šta niko
u ovim vremenima ne može biti imun. Pozvao sam i ostale.
Dok sam ja mislima kružio oko toga da sam to
uradio bez potrebe, kako je jedino moguće da se radi o nekom
Jelečkom kuriru, što je bilo za očekivati, ali ne da bi se nas to žurno ticalo, Šaćir je izoštravao
svoj pogled.
-
Nedžib... Nedžib
Muhović! Ljudi, ono je on! – ma koliko bilo iznenađujuće, nije zvučalo
nemoguće.
Nije bio jedini koji ga je prepoznao. Već se,
ponovo, skuplja gomila kod kuhinje. Ovaj ćemo put stići na početak priče.
Dok smo žurili dolje, bježao sam od nekih misli.
Čudno je bilo da jedini nije postupio jednako. Da se nije povukao nazad, gdje
su se svi preživjeli okupili. Ipak, mogao je na sve ličiti, izdajnik nije mogao
biti!
Skrivajući i od sebe samog da sam to i pomislio,
zagrijavao sam se za njegovu stranu priče.
Stigli smo kuhinji prije njega. Vidjeti mu lice
koje je prije bilo kojih riječi otkrivalo makar to, vraća se kao poražen,
nikako kao pobjednik. Osim toga, meni se opet vraćao u okvir slike u koju sam
ga sam bio uramio. Slike, koja je samo slijedom događaja malo pohabana.
Nije tražio sažaljevanje, samo saosjećanje. Što
bi činio i svako od nas. Nije mario za izgled, uvijek je život važniji.
Prljava
i pocijepana lovačka uniforma, stoje svakom ranjeniku. Kao i zavoj na ruci,
prebačen i preko ramena. Posebno što je bilo očito da ga je sam sebi
postavio.
„Živ si!“, „Dobro došao!“,“Đe si, čovječe!“, „Mi
te prežalili!“ – neke su od riječi kojima smo ga dočekali. A između njih i poljubaca
najbližih, čuo je i jednu provokaciju, došlu također od nekog bliskog rođaka
ili ahbaba. Taj mu je poručio da se ide odmah kupati, kako bi ga brže sahranili
u već pripremljen mezar, jer može biti granatiranja...
Nedžib je svima odgovarao, već prema pitanju.
Nije bio previše iscrpljen, neće nas uskratiti ni za jedan detalj koji nas
zanima.
-
Sve je u redu, i
da se nasprdate... Ali, reći ću vam: Meni je draže što vidim vas, nego vama što
vidite mene! Vjerujte. Uostalom, kad čujete, samo vam može biti drago što niste
bili na mom mjestu. Nabas'o sam ja jutros na Jelečki logor, oni su mi rekli da
ste se svi izvukli, sem petorice za koju i vi znate... Ja ni za kog nisam znao.
Bio sam odmah iza onih momaka, kad je zapucalo. Vidio sam i da su oni
odgovorili. Neki i stojeći, zato su i izginuli. Bio sam i ja malo, sekund
zbunjen. Dok nisam vidio prvog da pada. Taman se bacih, osjetih da me pogodi.
Meni se učinilo - odbilo mi ruku. Osjetio sam udar, al' nije me boljelo. Valjda
i od straha... Ne znam je li me i bilo strah... Jeste, da me živog ne ufate.
Znam da imam bombu, bih da je izvadim iz džepa, ne mogu rukom maći. Probam
noge, osjećam ih. Al' ne smijem ustati. Bojim se iskrvariću, zato se odlučim
previti, imam zavoj. Ne mogu tu, moram se nekako svaljati u onaj potok iza...
Kad sam vidio da je samo prst, ne mogu da vjerujem. Previjem se nekako, izvučem
bombu i čekam. Ono melje, meni se činilo bar sat. Oni galame, vrište, dozivaju
se, meni se čini naši jauču. Bio sam kont'o da sam i jedini još živ. Pogotovo,
kad su prestali pucati. Kad su počeli pretraživati teren, mislili da smo se
posakrivali... Jedni su prošli dva metra iznad mene, nisu me srećom našli.
Ponekad me ruka zaboli, moram se malo pomjeriti, al' mi stalno na umu da ne
izgubim orijentaciju. Jebiga, ne smijem čekati ni da svane, krenem nazad onim
potokom, tu sam se i izgubio. Odbih se n'akoj livadi, ne smijem na nju, ne znam
ni dokle se smijem vratiti... Vrtio sam se cio dan tuda negdje, nikako da
izbijem na put. Tek negdje predveče... Onda sve pomalo, jedva osjećam put pod
nogama... Taman je bilo svanulo kad sam skont'o gdje sam, da sam blizu Jelečaka.
Javim se, ispričaše mi za vas, dadoše mi da jedem, vikali su i da me previju
ponovo. Nisam htio, krv je već stala, samo da mi se, rekoh, dokopati moje
Trebove...
To je bila njegova priča. Naravno, slijediće
pitanja. O osjećanjima koja su ga te noći pritiskala, posebno poslije - kada je vidio da je sam, sve do
trenutka kada je poznao Jelečki logor, kada je konačno shvatio da je uspio. Bilo
je korektnih, ali i onih manje.
Odgovarao je. To me nije čudilo, bez obzira na
proživljeno, nije izgubio osjećaj uživanja biti u centru pažnje. Čudili su me
oni koji su ga sve to pitali. Kako njima nije počelo dosađivati, ionako više
nije pitanje događaja, samo osjećanja. Svako ima pravo na svoja.
Zasjeda je bila! Vrijeme će otkriti ulogu nekoga
od nas, poginule neće vratiti. Svi koji su preživjeli, zaslužuju bar toliko
divljenja. Trebala je hrabrost izvući se odande. Kako je ko uspio.
Jeste se u nečemu njegova priča razlikovala od
drugih. Samo je vidio da je duže trajalo, jedino on zna da su četnici
prilazili leševima. A u Jelečkom logoru je saznao da su se i oni povraćali,
spasili ranjenog od braće. Njemu nejasno, nekima sumnjivo kako tada nisu i na njega
nabasali. Ili, zašto im se nije sam javio. Od četnika se skrio, poznavši da su oni...
Nagađanja. Niko nema pravo odmah tvrditi da on
izmišlja, možda su četnici napravili pauzu. Drugi se povukli, on čekao. Nije
mogao, nije imao hrabrosti, ili... Kasnije skupio hrabrost, počeo lutati, Jelečani ga mimoišli.
Prisjetih se svog i Buljanovog lutanja. Mi smo
imali sreće, opasnost koju smo osjećali nije bila vidljiva, ali jeste prisutna.
Bili smo dvojica, ovce i koze ne računam, puno lakše za šetnju nepoznatim. Opet
se sjećam šumova, bilo da ih je pravio vjetar, ptice ili neke druge životinje,
na sve smo reagovali. Doživljeno je - često teško za ispričati.
Zato hoću i njega da shvatim. Nije on ništa
izmislio. Samo priča ono što je osjećao, što mu se desilo ili što mu se
učinilo.
Biću u kolibi prije nego čujem kako neko vjeruje
da je i ranjavanje izmislio, da se sam ranio kako bi bio dočekan kao junak. Kao
da mu treba neko više priznanje od toga što je ostao živ. Ja jesam u istoj
sekundi pomislio, ali i odbio, mogućnost da je on onaj... Nisam siguran da će
svi to uspjeti zadržati u sebi, priče o izdaji se sve više iz sumnji pretvaraju
u istinu. Svakako će se početi i imena pominjati!
Šaćir i ostali, kada su se vratili, još nisu
donijeli tako oštru priču, ali nisu ni došli bez ikakve. Mnogi vjeruju da
Nedžib nije mogao zalutati, samo se pritajiti, sve da bi sad bio gledan kao
junak. Po cijenu da je to trajalo dva dana!?
Ne znam, možda se i za mene i Buljana slično
pričalo.
Mučno mi je razmišljati o tome, slušati još više.
Pokušaću izbjegavati, neće vječno trajati. Samo da se Major vrati...