II - 29 / Ne znamo šta sljedeći dan nosi

Oj đevojko, ne mnogo lijepa,

ni lijepa, ni roda bogata;

Al' si mome srce omiljela,

k'o da si me mlada 'mađijala!                                                                                                                                                                              30.juli 1992.

Odgovara lijepa đevojka:
„N'jesam, dragi, života mi moga,

nijesam te okom ni viđela.

Tek uzela dlaku iz perčina,

i zemljice ispod kundurice!“

Nismo slutili da bismo i drugu noć mogli biti ranije probuđeni. Da jesmo, ranije bi legli. Ili bi manje čitali romane, ili manje pričali.

O sve izvjesnijim namjerama da će se ponovo pokušati s odlaskom na Igman imali smo različita razmišljanja. 

Remziji je bilo najlakše, to se njega nije direktno ticalo. Ipak je priznao kako bi, na bilo čijem drugom mjestu, svakako prvo sačekao Majora. Nije se slagao ni s podijeljenošću Ćurevaca, što nisu jedinstveni. Ako im je Admir već obećao prostor i hranu, mogli su svi sačekati. Vjerovatno će ovaj put biti drukčije, bolje. Mora!

Alija i ja smo se slagali s njim, za razliku od Mufa. Otkrio je još nešto, do sada prećutavano, ponovo je bio provociran u vezi svoje izdržljivosti i fizičke građe. To je njega najviše i ljutilo, ostalo mu je poslužilo kao dodatni izgovor. Ma koliko sve to sada izgledalo ispravnim, jedno nije mogao zanemariti. Negdje je osjećao šapat sudbine. Činilo mu se da ga je jednom pomilovao, nije želio drugi put izazivati.

Svoju sudbinu, ja sam imao još manje razloga provjeravati. Poštedila me tog prvog puta, sada me pripremala za drugi. Bolovi su mi skroz minuli, tako da ja više nisam imao dilema. Zanimalo me samo da li će biti dozvoljeno ubacivanje na spisak, umjesto onih koji će odustati.

Pitao sam Aliju o njegovom raspoloženju. Nisam ni sumnjao, biće mi puno običnije. Opet će nas iz kolibe ići dvojica.

Nismo o tome pričali, ali ispada da je ovako i pošteno. Kada smo Mufo i ja u pitanju. Svakako je na mene red.

Probao sam se i našaliti, bez obzira što se može činiti ne sasvim primjereno. Otelo mi se - kako se ova akcija nije ni mogla izvesti bez mene. Ispravljajući se, dodao sam da će ovoga puta sve biti sasvim u redu, ako ja budem na spisku.

                                          ***

Možda i hoće! Tako, bar, sluti ovo naše naglo buđenje. Pratioci konvoja su trebali noćas preko Bistrice, ali ih mi prije jutra nismo očekivali. Ipak smo prepoznali rzanje konja. Jedino je i mogao biti Šaćirov.

Nije nam trebalo puno da skočimo. Naša želja za više sna je ništa spram činjenice da su se vratili. Živi i zdravi!

Žurili smo za potvrdom. Otvorili smo kolibu prije nego je Šaćir stigao smjestiti konja. Dočekao nas je njegov smijeh.

Odmah nam objašnjava da potpuno razumije našu uzbuđenost, da je sve čuo kod magacina, dok su otovarali robu. Potrajalo je dovoljno da im se kaže skoro koliko i mi znamo.

Ostalo je vremena da i oni prenesu svoje utiske. Isto će i nama reći.

S one strane Bistrice, bilo je uobičajeno. Dopraćeni su sve do samog prijelaza. Kako je vrijeme bilo oblačnije i kako se noć malo ranije spuštala, to nisu željeli dangubiti. Zato ih nije čudilo što s ove strane nisu bili sačekani. Većini je ovo bio drugi ili treći put, lahko su se usudili bez čekanja nastaviti. Nisu smatrali neophodnim ni da svraćaju među Jelečane.

Naravno, posebno se osvrnuo na dio puta koji je prolazio kroz Mladi gaj. Prošli su ga mirno. Zato što ni o čemu nisu imali pojma. Da su i slutili šta se tu desilo prethodne noći, pitanje je da li bi i s Grepka krenuli.

Ovako, sve im je izgledalo normalno. Čak i - to što su osjetili kroz Mladi Gaj. Ali su brzo povjerovali kako se radi o životinjskim leševima...

Nije nam zamjerio zbog janjeta, čak se obradovao onom što je ostalo. Nasmijao se i Pjovkovoj pronicljivosti.

Svakako smo odlučili ne spavati. Mufo i Alija su mu prepričali ono što nije znao a što je njih vratilo na vrijeme. Priznavali su kako se tek sad ježe, kao da tek postaju svjesni da je sve istina i da su bili nikad bliže smrti, od izlaska iz sela. Pod onom nervozom, pitanje je da li bi se stigli pribrati...

Šaćir je govorio o Nedžibu. Iz jednog su sela, skoro su skupa odrastali, dobro se poznavali. Baš je on bio slika čovjeka kome ni sudbina ne može ništa. Činio se bržim od sudbine, spremnim da uvijek namiriše opasnost. Najzlobniji su stizali reći kako taj ne bi metka ispalio ni kada bi se tri rata sastavila u jedan. Bilo je objašnjenje otkud on uopšte u tom stroju. Poslije svih civila, smatrao je i ovo samo običnom šetnjom do Grepka i nazad. Priliku da se pokaže boljim nego što jeste. Samouvjereno je bio bliže čelu, suprotno od onoga što bi se od njega očekivalo.

Ali, kako se o rahmetlijama uvijek treba nešto i lijepog reći, nije propustio ukazati na njegovu bolju stranu. Itekako je volio društvo, uvijek spreman za njega sve učiniti. Zapjevati, popiti, i pobiti se ako do toga dođe. U tim situacijama, društvo je uvijek moglo računati na njega. Jeste to bila odlika svih iz tog kraja, ali je to on najizraženije isticao. Skoro pa da je prizivao potrebu za tim.

Tragao je Šaćir još za onim što bi istakao u vezi Nedžiba, u sve nisam ni vjerovao, pa sam se povremeno vraćao na slike koje sam sam bio o njemu stvorio. Meni se, sve do noćas, činio mnogo drukčijim. Nisam ga poznavao!

Pripadao je srednjoj generaciji, iz moje perspektive gledano, ali je sačuvao mladalački izraz lica, koji bi svakome ko ga prvi put vidi slagao bar za pet godina. To je potvrđivalo da se trudio sebi život olakšati koliko god je bio u mogućnosti i prilici.

Uredno i elegantno lovačko odijelo nije pokazivalo samo njegovu ljubav prema lovu i skrivalo manji višak kilograma, ocrtavalo je njegova nastojanja da uvijek bude oko centra zbivanja. Otud i velika peruška zadjevena za šešir. S ukusom, ali prije svega kako bi bila primijećena.

Tako obučenog, nedvojbeno ponositog i gordog, prividno uvijek odlučnog da sve vidi kako mu odgovara, doživljavao sam kao nekoga ko je morao biti vrlo blizu Majora. Zaboravljajući da odijelo nikad nije činilo čovjeka!

Između onoga što sam prije mislio i toga što sada znam o njemu, nisam tražio sredinu. Ništa od toga neću zapisati. Samo ime. Vjerujem da je tako najbolje. Kad god budem čitao, neka mi sjećanje približi osjećanja koja pobijede. Drugi čitaoci, opet, neka samo uzdahnu. Kao i za Ismetom, jednim ili obojicom Zametica, onima kojima ni ime ne pomenuh...

Aljo je nekoliko puta upozoravao da možda i griješimo, zijevajući a prkoseći potrebi za snom. Nikad ne možemo znati šta sljedeći dan nosi!

                                               dolina Bistrice (Mladi Gaj, desno)