Na put se spremam, put
mi je dalek,
možda se nećemo
vidjeti zanavjek.
Možda će sudba ime da
zbriše,
možda se nećemo ni
vidjeti više.
Možda ćeš sudbu s
drugim da dijeliš,
a ja da skitam
svijetom bijelim.
Kad vidiš ružu usput
da vene, 31.juli
1992.
uberi je draga, sjeti
se mene.
Sjeti se mene, imena
moga,
pa onda idi ljubi
drugoga.
Nekad sam tebe volio
k'o Boga,
a sada vidim da nemam
koga.
Nekad sam tebe žarkim
suncem zvao,
za drugo sunce ja
nisam ni znao.
Puno od onoga što se sinoć desilo ispred Admirove
kolibe mi nije bilo sasvim jasno, ali ništa od toga neću zaboraviti.
Najprije sam pomislio kako mi ni molbe neće
pomoći, vidjevši nas više od očekivanog. Međutim, mnogi su bili spremni
postavljati uslov. Traženo je da se iz svega isključi Taib Bekan, najlakši za
okriviti za ono što se desilo.
Uzalud je Admir objašnjavao kako je to Majorova
odluka, kako je on ne može mijenjati. Tad je traženo da nam se Major ponovo obrati.
Čekali smo pola sata, poslije čega se Admir vratio,
s manje raspoloženja da se nadvikuje. Bekan je oslobođen svake odgovornosti,
ponovo će ići na čelu. Jedino će iz ovog pokušaja biti isključeni Jelečani,
idemo bez njih. Samim tim, i bez oružane pratnje. Tačnije, svega će četvorica
od nas nositi pištolje. Još jedna nam je Majorova odluka saopštena, ujutro ćemo
dobiti spiskove na koje ćemo se morati potpisati da preuzimamo vlastitu
odgovornost za ono što nam se može desiti!
U momentu mi se učinilo kako je sve ovo urađeno
da bismo nekako odustali, a da neko drugi ne bi bio odgovoran. Još kada je
polako počelo razilaženje... Nekima se nisu dopale novosti, nekima samo to što
se Major nije lično pojavio.
Ipak, pedeset i četiri nas je ostalo
nepokolebljivih. Činilo mi se kako sam jedini novi, koji nije išao prvi put.
Jedva sam čekao da svane, da stavim i potpis, pa
da više bar o tome ne razmišljam. Mufovo uplitanje me nije zanimalo, pokušaji
moga odgovaranja, nagovještaji da će se, ako ja ne odustanem, i on ujutro
pridružiti jer me ne želi samoga pustiti. Vjerovao sam da je na to zakasnio, a
meni ni na kraj pameti nije bilo da odustanem. Uvjeravao sam ga da i nisam sam,
pošto su svi ostali Trošnjani, uključujući i Aliju, tu sa mnom. Jedino, eto, ja
dođoh njemu zamjena.
***
Noć bijaše duga. Otegao se i doručak. Ni
postrojavanje nije žurilo. Bar nije dugo ni trajalo, makar za nas sa spiska.
Odmah smo, predvođeni Bekanom, a ispraćeni poluzavidnim ali i poluprijekornim
pogledima ostalih, krenuli ka Majorovom šatoru.
Njegovo obraćanje - kratko. Vrlo jasno. Ništa
novo, ništa nepoznato. Krećemo večeras, prema sinošnjem dogovoru. Samo nam je
imao zaželiti puno sreće...
Čekali su nas papiri za potpise. Nisam se gurao,
ali sam osjećao uzbuđenje. Kada je red došao na mene, osjetio sam pritisak i u
očima. Srećom, nije mi bilo teško pronaći se, bio sam tačno na broju pedeset.
Tad mi je i ruka zadrhtala, jedva da se stižem potpisati tako da to liči na
mene.
U oči mi je upalo kako nas je sada jedan više,
neko je ipak dodat. To me, međutim, nije zanimalo. Teško da je puno onih koji
bi to i znali objasniti, a da je Admir htio, već bi učinio.
Također me je čudilo i što je sve rađeno u tri
primjerka. Jedan mora ostati ovdje, jedan ćemo valjda mi nositi sa sobom, a
treći... Ne znam, a nije ni bitno.
Eh, na tom trećem primjerku sam tek stigao
pogledati zaglavlje. Nije da sam šta sumnjao, ali su drugi čitali i prije prvog
potpisa. Ja sam želio probati zapamtiti cijeli tekst, kako bih ga izvorno unio u
dnevnik.
„Dolje potpisani
potvrđuju da su se dobrovoljno javili za odlazak na Igman po oružje, bez ičije
prinude i nagovora, pri čemu su upoznati sa svim detaljima i obavezama zadatka,
prihvatili su poštovati sva naređenja i obavezali se na čuvanje tajnosti
zadatka, bez obzira na situacije u kojima se nađu i ljude s kojima se budu sretali
i razgovarali, svjesni moralne i svake druge odgovornosti koju prihvataju
stavljanjem svog potpisa“ –
pročitao sam dva puta, nadajući se da ću zapamtiti do povratka, kada bi trebala
i prestati pomenuta tajnost i kada ću sva ova svoja osjećanja i uzbuđenja moći
i zabilježiti.
Poslije smo, opet, postrojeni. Prvi put,
zvanično. Admir nam je imao samo još nekoliko riječi za reći. Savjetovao nam je
da se, ako već nemamo, snađemo za rančeve. Ali da u njih ne trpamo hranu,
dobićemo koliko nam je potrebno. Dva obroka, dovoljno do Grepka. Tamo nas čeka
i ručak i hrana za dalje. Obaveznije nam je ponijeti šatorsko krilo ili ćebe, ko šta
ima, za svaki slučaj. Čutura za vodu, ili flaša, također nam se pominje kao
obavezna. Jedan presvlak, peškir, pribor za higijenu, ko ima šta od toga...
Do večere i polaska, pokušaću što manje misliti,
pročitati još koji roman. Pripremanje sam brzo završio. Ni ćebe ni šatorko
nisam tražio, dogovorio sam se s Alijom. On će nositi ćebe, za podmetnuti, može
nam obojici služiti, dok se pokriti možemo i mojim mantilom. Ni oko hrane nismo
htjeli slušati, Trošanj nam se neće ponoviti. Uz pristanak Mufa i Remzije,
dobro smo se opskrbili. Šljivama iz Kršovine, medom i kajmakom iz Basarića.
Nikad se ne zna!
***
Suton, idealno vrijeme za ovakav događaj, ispraća
možda i najneobičniju kolonu ratnika koju će ovaj rat upamtiti. Nas pedeset
pet, a četiri pištolja.
Meni je još nešto bilo neobično. Prilikom čitanja
spiska! Ne to što je neko primijetio kako se potrefilo da smo „sve muslimani“,
već što nas je bilo čak šest istog imena. Sem mene, još pet mojih adeša: Pačo,
Tahirović, Madeško, Nezir i Imamović!
Više Asima nego pištolja. Kao nikad, moramo se
uzdati u sudbinu. Nadu, da ovaj put zasjede neće biti. Dovoljna bi bila i dva
automata da nas zaustave, i da...
„Bismillah-rahmanir-rahim“ – ne vjerujem da je
iko od nas pošao a da prije toga nije proučio makar ovo!
put prema Zavidežu
