Sunce jarko, što ne
s'jaš jednako?
Moj dilbere, ime moje,
nema te nikako.
Moj dilbere, nagledaj
se mene.
Doće vri'eme, ime
moje, ostaćeš bez mene.
Doće vr'jeme, ime
moje, kriću se od tebe.
Ja li kriti, ja li tvoja
biti.
Volim kriti, ime moje,
nego tvoja biti!
Hranu nismo zaduživali, što će reći da neće dugo
trajati. Zato, jesmo puške.
Smeta mi stalno razmišljanje o tome, imam li ili
nemam pušku. Volio bih jednom zadužiti onu koju neću morati isti dan vratiti.
Danas mi se učinilo da može na to ličiti. Magaciner, čovjek koji je očito
zadužen za to, uredno je zatražio naša imena, pored kojih je upisivao brojeve
pušaka.
Ne bi bio niko sretniji od mene. Sviđao mi se
ovaj karabin. Imam osjećaj da mi bolje pristaje nego nekome automat ili
mitraljez. Ko god da mu je bio stvarni vlasnik, imao je ukusa. Kundak je bio
uljudno išaran, redovno je održavan i čišćen, zaista je sav blistao.
Mogu reći da sam se - zaljubio u nj. Ako sam ikada
sumnjao u ljubav na prvi pogled, sad na to nisam mislio. Da me je imao ko
pitati, priznao bih kako gotovo i priželjkujem da se danas „sretnemo“ s
četnicima. Još da čujem kako moj karabin „pjeva“...
Brzo me prošlo. Na pola puta prema najvećem vrhu
Trebove, ako me procjene nisu varale, počeo sam osjećati stare probleme. Jako planinsko
sunce je pržilo jače nego prethodnih dana, a ja sam opet saznao za svoju
alergiju.
Suze su mi navirale na oči. Počeo sam redom
propuštati ispred, ubrzo izbijam na samo začelje. Možda bih nekome trebao
priznati da ne mogu, svi bi me razumjeli. Samo me jedno odvraćalo. Karabin,
koji ne bih volio izgubiti.
Da je bar Mufo tu uz mene, da upitam za savjet.
On ima svojih problema, s kojima se bolje nosi. Još jednom svima dokazuje svoju
izdržljivost. Drži se samog čela!
Svjesno se izolujem na samome začelju. Kako niko
ne bi otkrio moje suze, kako ih ne bi pogrešno shvatio, kako ne bih ostao bez
karabina...
Jedinu nadu gledam u vrhu brda. Mislim da ćemo tu
odmoriti, gdje god se dalje budemo pomjerali mora biti ravno ili naniže,
nikako daleko i naporno, što bih sigurno
trebao izdržati. Postižem dogovor sa odbrambenim tijelima u svom organizmu, bar
do vrha!
Fadil Barlov je išao ispred mene, nešto je kao
sumnjao, mrmljao je i zapitkivao, povremeno se okretao, tjerao me na razgovor,
do kojeg meni nije bilo. Nazor sam ostajao u toj priči, kako bih obuzdavao
njegove sumnje.
Pogled sam prebacivao vrhu, prateći čelo,
nadajući se skorom zaustavljanju. Počeo sam u toj nadi brojati korake, od
pedeset pa nazad. Mislio sam na nulti korak, poslije čega sam nekako smogao snage
za još jedno odbrojavanje.
Deset... devet... osam... Koje olakšanje, ne
brojim dalje. Stali su, i ja se odmah bacam na zemlju. Izuvam cipele, zguljujem
čarape, tražim flašu s vodom. Žedan sam, ali prvo rashlađujem noge.
Fadil me upitno gleda, pokušava shvatiti. Nije mu
teško, čita s moga, znojem i bolom, obhrvanog lica. Ne pita me ništa, prepušta
me mislima. On isto čini, njegove su misli pod Igmanom. Dao bi sve da zna kako
su svi njegovi dobro.
Kratko sam osjećao olakšanje, voda se prebrzo
suši. Svrbi opet, pogled mi okreće nazad. Vraća se sumnja da nemam snage za
dalje. Samo to što čvrsto stežem karabin, zadržava me još u borbi sa sobom
samim.
Petnaestak minuta, i nastavljamo. Idemo brinom,
koliko da mi se pomjere granice izdržljivosti. Pitam se kolike su, ima li
smisla ovo. Zbog čega se patim? Zašto ne priznam, nije sramota, to je ipak
iznad želja!?
Tempo je umjeren, ne žurimo, pomjeraju se moje
granice...
Jedva da sam i povjerovao kada smo nakon pola
sata ponovo stali. Izašli smo na čistinu s čijega se ruba pružao pogled na Dolinu
Sutjeske. Svi hrle da bace pogled na tu ljepotu. Osim mene.
Sjeo sam i gledam za njima. Stoje, razgovaraju,
uživaju. Zavidim im, ali nemam snage da im se pridružim.
Srećom, ne traja dugo. Posjedaše i oni. Po kosi.
Ja sam i dalje tridesetak metara iza, u hladu.
Domalo i oni počinju tražiti hlad. Shvatam to kao
kraj našeg kratkog putovanja, i kao moju ličnu pobjedu od koje neću imati ništa
ako sam pretjerao. Ako opet sutra bude trebalo negdje ići.
Prije nego mi Mufo, Fadil, ili neko drugi priđe,
mogu se opet vratiti svojim mislima. Osjećam i razočarenje, shvatam da je ovo
samo običan izlet. Napravljen zbog onih u konvoju, više radi ovih na Trebovoj,
možda dijelom i zbog nas, kako bi se još jednom provjerili. Najmanje zbog četnika.
Sve skupa, bez previše smisla.
Nekako mi je, zbog tog saznanja, još teže. Umorio
sam se, izmučio, ispatio, uvećao bol, prije nego sam shvatio da sam to mogao
izbjeći.
Kako, opet, da samo svaljujem na sudbinu... i na
jako planinsko sunce!?
Prošli put me je upozorilo na vrijeme, nisam
mogao s ostalima u Trošanj. Kako me je sad iznenadilo, uhvatilo nespremnog?
Ne znam, samo osjećam tu nit sudbine. Kao da me
je danas provjeravala, moju odlučnost, izdržljivost i vjeru. Koliko ih imam i
koliko vladam njima!
Da je trebalo dalje, možda bi me podsvijest
upozorila.
Ne vjerujem, ali se pitam, možda smo zbog ovoga i
iz Basarića izašli. Ko zna kada bi me ovo snašlo, možda u puno goroj situaciji!
Biće da je ovako najbolje. Da sam i na Trebovoj
ostao, zavaravao bih se neko vrijeme. Onda bi negdje pošli, morao bih - a ne
bih se mogao vratiti.
Odustajem od razmišljanja. Prija mi društvo mog
Mufa, Remzije i ostalih. Svi su već shvatili, umjesto mene im Mufo dodatno
pojašnjava.
Ne mogu a da se ne pravdam. Uvjeravam ih kako
nije nimalo strašno, kako ću već ujutro biti kao nov. Njih lažem, sebe tješim.
Oni mi ne vjeruju, a ja se pred samim sobom pokazujem naivan. Od bola ne mogu
pobjeći, osjećam da nije slučajan, ali ne želim sumnjati šta predskazuje...
Kao i svaki, proći će i ovaj dan. Sunčan, dug,
težak, naporan, svakakav! Ali je mao i tri lijepe stvari: vodu, karabin, i -
Šaćirov ključ.
jedan od viših vrhova Trebove
